Aleksandar Žolja, predsjednik Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, smatra da je Dejtonski sporazum zaustavio rat i građanima donio mir, ali da je etnički princip, zamišljen kao privremeno rješenje, vremenom postao trajni okvir političkog i institucionalnog života. Izlaz vidi u evropskim integracijama, vladavini prava i odgovornijoj vlasti.
Trideset i jednu godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje funkcioniše u političkom i institucionalnom okviru koji je uspostavljen nakon rata. Ono što je trebalo biti privremeno rješenje za zaustavljanje sukoba i postepeno prevazilaženje etničkih podjela, s vremenom je postalo sistem u kojem su političke pozicije, interesi i postojeći odnosi moći duboko ukorijenjeni.
Aleksandar Žolja, predsjednik Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, smatra da Dejtonski sporazum ipak treba posmatrati prije svega kroz njegovu osnovnu svrhu, a to je zaustavljanje rata. Njegova najveća vrijednost, ističe, jeste to što su prestali oružani sukobi i što je građanima omogućeno da ponovo počnu živjeti bez neposredne ratne opasnosti.
„Mislim da je Dejton donio mir. Bez obzira na to što je Dejtonski sporazum na neki način zaključio rat u Bosni i Hercegovini, sukobi su zaista zaustavljeni. Mislim da je običnim građanima donio mir“, kaže Žolja za BUKU.
Kao jedan od pozitivnih rezultata sporazuma izdvaja i povrat imovine, što smatra posebno važnim kada se Dejton uporedi s iskustvima drugih postkonfliktnih društava. Navodi primjer Kipra, koji je podijeljen na turski sjeverni i grčki južni dio, gdje ljudi ni danas ne mogu u potpunosti ostvariti pravo na povrat svojih nekretnina.
Prisjećajući se dokumentarne emisije o porodicama koje su izbjegle tokom sukoba na Kipru 1974. godine, Žolja navodi primjer čovjeka koji je morao nastaviti otplaćivati kredit za stan iz kojeg je izbjegao i u koji se nikada nije vratio, iako neko drugi i danas živi u toj nekretnini.
„Dejton je omogućio ljudima da vrate svoju imovinu. Na Kipru ljudi ni danas ne mogu da vrate svoje nekretnine. Zato smatram da Dejton ima određene, uglavnom pozitivne rezultate i da ga prije svega treba posmatrati kao mirovni sporazum“, ističe Žolja.
Privremene etničke podjele postale trajni politički sistem
Međutim, zaustavljanje rata nije značilo i stvaranje temelja za drugačije, građansko društvo. Jedna od najvećih manjkavosti Dejtonskog sporazuma, smatra Žolja, jeste upravo činjenica da je etnički princip, koji je u poslijeratnom periodu trebalo da posluži kao prelazno rješenje, ostao temelj političkog i institucionalnog uređenja Bosne i Hercegovine.
Prema njegovom mišljenju, ustavni okvir uspostavljen Dejtonom morao je biti mijenjan najkasnije tri godine nakon potpisivanja sporazuma, kako bi se postepeno prevazilazile podjele i stvarali uslovi za drugačije funkcionisanje države.
„Etničke podjele trebalo je da budu privremeno rješenje, svojevrstan most nakon sukoba. Nije bilo realno očekivati da se odmah nakon rata izgradi građansko društvo u kojem će ljudi međusobno poštovati jedni druge i u kojem će institucije funkcionisati na drugačijim principima. Zato je etnički princip tada ugrađen u sistem, ali je trebalo raditi na njegovom prevazilaženju“, objašnjava Zolja.
Umjesto toga, 31 godinu kasnije, političke pozicije su, kako kaže, zabetonirane, a očuvanje postojećeg sistema sve manje ima veze s izvornim razlozima zbog kojih je uspostavljen. U prvi plan došli su privatni i politički interesi, kao i strah od gubitka pozicija i privilegija.
Žolja upozorava da je tokom godina izgrađena ogromna administrativna struktura, u kojoj su brojna ministarstva, parlamenti i druge institucije postali prostor za uspostavljanje različitih političkih i interesnih veza.
„Danas su u pitanju mnogo više privatni interesi i strah od gubitka političkih pozicija nego što je riječ o stvarnoj potrebi da se očuva takav sistem. Nije tu riječ samo o ministarskim pozicijama u entitetskim ili kantonalnim ministarstvima, nego i o različitim vezama i interesima koji su se razvili unutar institucija. Tako je nastao jedan, rekao bih, sistem uhljebljivanja“, smatra naš sagovornik.
Takav model, dodaje, zakočio je ne samo promjene ustavnog uređenja nego i suštinsko prevazilaženje etničkih podjela.
Evropske integracije kao prilika za odgovornije društvo
Govoreći o narednim decenijama, Žolja kaže da je teško predvidjeti u kojem pravcu će se Bosna i Hercegovina razvijati, ali određenu nadu polaže u evropske integracije i promjene političkih okolnosti u regionu, posebno u Srbiji, čiji uticaj na Bosnu i Hercegovinu smatra veoma značajnim.
Očekuje da bi evropski put mogao biti ubrzan i da bi približavanje Evropskoj uniji moglo doprinijeti tome da etničke razlike prestanu biti dominantno političko pitanje, a da u prvi plan dođu odgovornost vlasti i potrebe građana.
„Važno je da, bez obzira na te razlike, dobijemo odgovornu vlast. Čini mi se da se vlast često krije iza etničkih podjela, a zapravo ih koristi za ostvarivanje vlastitih interesa“, kaže Žolja.
Ipak, upozorava da evropske integracije ne treba posmatrati isključivo kao proces čiji je krajnji cilj članstvo u Evropskoj uniji. Njihova suštinska vrijednost, smatra, nalazi se u standardima i principima koje Bosna i Hercegovina mora usvojiti kako bi postala funkcionalnije i pravednije društvo.
Rat u Ukrajini i pandemija kovida posljednjih godina usmjerili su pažnju evropskih institucija na druge izazove, ali Žolja smatra da evropski put Bosne i Hercegovine ostaje izuzetno važan upravo zbog vrijednosti koje podrazumijeva.
„Evropske integracije nisu bitne samo zbog Evrope, nego zbog vrijednosti koje Evropa traži od nas, a koje su, u suštini, ljudske vrijednosti. To su prije svega vladavina prava, ravnopravnost, pravo na pravdu, posao, zdravlje i zdravu životnu sredinu“, ističe on.
Za Bosnu i Hercegovinu to bi, zaključuje, trebalo značiti i izlazak iz politike koja se decenijama oslanja na etničke razlike, te stvaranje društva u kojem će institucije odgovarati građanima, a ne interesima političkih struktura koje njima upravljaju.