Vozači tramvaja stali u odbranu Adnana Kasapovića, sumnjaju u vještačenje i tvrde da je mogući kvar ostao nedovoljno razjašnjen

Nakon što je Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv Adnana Kasapovića, vozača tramvaja koji je učestvovao u teškoj nesreći 12. februara, javnim pismom oglasile su se i njegove kolege.

U nesreći je smrtno stradao Erdoan Morankić, dok je 17-godišnja djevojka teško povrijeđena.

Prema navodima iz optužnice, Kasapović je tramvaj vozio brzinom od 63,7 kilometara na sat, a tokom vožnje nije koristio kočnicu. Međutim, vozači tramvaja u pismu koje je imao na uvid portal Faktor osporavaju pojedine zaključke vještaka, posebno procjene brzine i način na koji je rekonstruisano kretanje vozila.

Tvrde da postoji mogućnost tehničkog kvara poznatog među vozačima kao „zalijepljena vožnja“ i smatraju da se odgovornost ne smije unaprijed pripisivati samo vozaču, prije nego što se detaljno razmotre sve okolnosti nesreće.

Vozači osporavaju procijenjene brzine tramvaja

U pismu se posebno problematizuju navodi o brzinama od 57,2, 62,3 i 63,7 kilometara na sat, za koje smatraju da zahtijevaju dodatnu provjeru.

Vozači ukazuju na mogućnost da su vještaci brzinu procjenjivali na osnovu videosnimaka, što, prema njihovom mišljenju, otvara pitanje pouzdanosti korišćenih parametara.

„Svako odstupanje u vremenskim intervalima, broju slika u sekundi ili položaju vozila može značajno utjecati na konačan rezultat“, navode u pismu.

Posebno im je sporna rekonstrukcija prema kojoj je tramvaj na raskrsnici Puta života i Halida Kajtaza išao oko 10 kilometara na sat, da bi na raskrsnici Zmaja od Bosne navodno dostigao 57,2 kilometra na sat, u krivini 62,3, a u trenutku iskakanja iz šina čak 63,7 kilometara na sat.

Smatraju da takve brzine nisu uobičajene za navedenu dionicu, posebno imajući u vidu da je u nesreći učestvovao tramvaj tipa ČKD K2.

„Ni novi Stadlerovi tramvaji ne voze se u takvim uvjetima i na takvim dionicama navedenim brzinama, a kamoli ČKD K2“, navode vozači, dovodeći u pitanje realnost prikazane rekonstrukcije.

„Kako je brzina rasla na uzbrdici ako vozač nije davao komandu za vožnju?“

Jedno od ključnih pitanja koje vozači postavljaju odnosi se na kretanje tramvaja nakon prolaska semafora, gdje je, prema navodima vještaka, brzina iznosila 57,2 kilometra na sat.

Ističu da se od tog mjesta prema stajalištu Muzej pruga pruža uz blagi uspon, zbog čega smatraju da bi otpori kretanju i sila gravitacije trebalo da utiču na usporavanje vozila ukoliko vozač više nije davao komandu za vožnju.

„Ako je vozač skinuo nogu s papučice vožnje, otpori kretanju i sila gravitacije na usponu morali bi utjecati na usporavanje tramvaja, što se, prema tvrdnji vještaka, nije desilo“, navode.

Postavljaju i pitanje da li je vozač istovremeno mogao nastaviti ubrzavati tramvaj i upozoravati ljude da se sklone.

„Hoće li to neko reći da je vozač čitavo vrijeme držao papučicu od vožnje, a mahao rukama da ljudi bježe, da on ne može zaustaviti tramvaj. Ima li logike? Upravo to otvara ozbiljnu sumnju da je vožnja ostala aktivna uprkos prestanku davanja komande za istu“, ističu u pismu.

Tvrde da se ne smije zanemariti mogućnost „zalijepljene vožnje“

Vozači posebno ukazuju na mogućnost tehničkog kvara koji nazivaju „zalijepljena vožnja“, kada sistem vožnje, kako tvrde, može ostati aktivan i nakon što vozač prestane davati komandu.

Prema njihovom objašnjenju, u iznenadnim i opasnim situacijama vozači reaguju refleksno, oslanjajući se na iskustvo i stečenu mišićnu memoriju.

„Vozač sa višedecenijskim iskustvom prirodno reaguje skidanjem noge s komande vožnje i aktiviranjem kočenja. Teško, to jest nezamislivo je prihvatiti pretpostavku da je svjesno nastavio ubrzavati vozilo, a mahati da se ljudi sklone“, navode.

Dodaju da bi, ukoliko je došlo do tehničkog kvara, sistem mogao ostati pod naponom, zbog čega bi motori nastavili razvijati vučnu silu bez obzira na postupke vozača.

Tvrde i da su se slični problemi ranije dešavali drugim vozačima, uključujući kvarove koje nazivaju „zalijepljena vožnja“ i „fula kočnica“.

Ipak, ove tvrdnje predstavljaju stav i iskustva vozača, a postojanje konkretnog kvara na tramvaju koji je učestvovao u nesreći mora biti utvrđeno tehničkim vještačenjem i drugim dokazima.

„Ne želimo da se sva odgovornost svali na vozača“

U pismu kolege Adnana Kasapovića poručuju da ne prihvataju zaključke prema kojima bi vozač unaprijed bio označen kao jedini odgovoran za tragediju.

Ističu da smatraju kako svi dokazi, uključujući tehničke okolnosti i iskaze svjedoka, moraju biti detaljno razmotreni tokom sudskog postupka.

„Vozač zaslužuje pravično suđenje i objektivno razmatranje svih dokaza, jer niko nema pravo unaprijed donositi konačan sud, a on po trenutnoj optužnici ispade jedini krivac. Smatramo da nije kriv“, navode u pismu.

Dodaju da su spremni koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se, prema njihovom stavu, utvrdile sve okolnosti nesreće.

Na kraju su izrazili saučešće porodici stradalog Erdoana Morankića i suosjećanje sa svim povrijeđenima.

„Mi koji svakodnevno upravljamo tramvajima svjesni smo ogromne odgovornosti i činjenice da je na tom mjestu mogao biti bilo ko od naših najbližih i da niko od nas ne bi mogao promijeniti bilo šta, kao što ni Adnan nije mogao. Upravo zato tražimo istinu, kako se ovakva tragedija nikada ne bi ponovila“, poručili su.

Zaključuju da odbrana njihovog kolege, kako navode, ne predstavlja napad na istinu, već zahtjev da se ona utvrdi na osnovu dokaza i svjedočenja.

Postupak protiv Adnana Kasapovića tek treba da pruži odgovore na pitanja o uzrocima nesreće, brzini kretanja tramvaja, njegovom tehničkom stanju i postupcima vozača. Potvrđivanje optužnice znači da će se o navodima Tužilaštva odlučivati pred sudom, a ne da je krivica optuženog već utvrđena.