U svijetu u kojem su političku svakodnevicu sve otvorenije uređivali Donald Tramp, Benjamin Netanjahu i njihovi epigoni, pobornici – recimo to otvoreno – fašističkog načela da je sila najpouzdaniji dokaz prava, u kojem se ljudska sloboda odmjeravala interesima korporacija, s njima povezanim geopolitičkim računima i raspoloženjem moćnika, dogodilo se nešto za šta politologija jedva da raspolaže odgovarajućom kategorijom. U maloj balkanskoj zemlji, koju su decenijama opisivali kao neizlječivog bolesnika nacionalizma i „mitomanije“, korupcije i neizlječive autoritarne političke kulture, pobunjeni studenti univerziteta su ostvarili ono što generacijama profesionalnih političara i aktivista nije polazilo za rukom čak ni u njihovim najraskošnijim predizbornim obećanjima. Organizovali su se, gotovo dvije godine odolijevali svemu čime vlast raspolaže kada joj ponestane prava da vlada i, naposljetku, ubjedljivo pobijedili na parlamentarnim izborima. Srbija je 25. oktobra 2026. postala rijetko dobra globalna vijest, i to ne o prostoj smjeni jedne korumpirane vlasti, već o mogućnosti da se istorija čovječanstva, uprkos svemu, ipak nastavi u korist borbe za slobodu.
Sve je počelo pod nadstrešnicom novosadske željezničke stanice, gdje je šesnaest ljudskih života okončano, a država, po svemu sudeći, namjeravala da nastavi kao da se nije dogodilo ništa što se ne bi moglo uredno zavesti, odložiti i zaboraviti. Od tragedije predviđene za administrativnu arhivu nastalo je moralno buđenje. Studenti i gimnazijalci nisu pristali da mrtvi posluže kao statistički prilog, a odgovornost bude sahranjena pod konferencijama za štampu poslovično lažljivog Aleksandra Vučića. Napustili su učionice, izašli na ulice i krenuli Srbijom, od grada do grada, od sela do sela, gradeći nešto čega u službenim planovima nije bilo: povjerenje među ljudima koje su godinama sistematski učili da im je jedina opcija međusobna borba za bolje klijentsko mjesto vladajuće stranke.
Njihova organizacija bila je podjednako revolucionarna kao i njihova upornost, utoliko više što su odbili da revoluciji, prema starom i pouzdanom običaju, odmah obezbijede vođu kojem će potom služiti. Umjesto njega stvorili su plenume na kojima se raspravljalo, odlučivalo i, što je za naše političke prilike gotovo nepristojna novost, preuzimala odgovornost. Više od osamdeset studentskih skupština učestvovalo je u izboru kandidata, pri čemu studenti nisu požurili da revolucionarne zasluge naplate poslaničkim mandatima, nego su ih povjerili profesorima, ljekarima, umjetnicima i drugim ljudima izvan uobičajenog partijskog inventara. Tako sastavljena lista osvojila je, prema preliminarnim rezultatima, 52,71 odsto glasova i 140 poslaničkih mjesta. Istorija je već upoznala pobjedničke revolucije i studentske pobune, ali gotovo nikada studentski pokret koji je, umjesto da vlast zamijeni novim gospodarima, demokratski izabrao svoje predstavnike i potom osvojio parlamentarnu većinu.
A koliko je samo puta izgledalo da će se sve završiti onako kako se kod nas obično završavaju pokušaji da se nešto promijeni: pobjedom onih protiv kojih se ustalo! Proglašavali su ih ustašama, teroristima, stranim plaćenicima i državnim neprijateljima, pri čemu je Vučićeva propagandna mašinerija pokazivala zavidnu sposobnost da svaki zahtjev za pravdom prevede na jezik veleizdaje. Ni iz komšiluka nisu izostale dijagnoze: studenti su, prema zagrebačkim i sarajevskim dežurnim desničarskim tumačima srpskog nacionalnog karaktera, bili samo drugačije izdanje istog nacionalizma, ponegdje čak opasnije od samog Vučića. U evropskim političkim kancelarijama, gdje se demokratska načela naročito brižljivo njeguju dok ne počnu smetati korporativnim računicama, studentske zahtjeve odmjeravali su prema interesima državne stabilnosti. Zapadni novinari o protestima jesu izvještavali, ali su mnoge zapadne vlade, očigledno smatrajući da je demokratija divna stvar sve dok ne ugrožava korisnu kolonijalnu autokratiju, pokazivale znatno više razumijevanja za stabilnost Vučićeve vlasti nego za slobodu građana Srbije.
Studenti, međutim, nisu odustajali, očigledno nesvjesni starog političkog pravila da se od borbe odustaje čim postane ozbiljna. Nisu se predali ni kada su ih prebijali, hapsili i izbacivali s fakulteta, ni kada je između državnih institucija i partijskih ispostava postajalo sve teže ustanoviti razliku, osim, možda, u nazivima na ulaznim tablama. Nisu posustali ni pred vlastitim nesuglasicama, iscrpljenošću i onim najopasnijim oblikom poraza, kada pobjeda počinje ličiti na bajku kojom se tješe oni kojima više ništa nije preostalo. Njihova hrabrost nije proizlazila iz nepoznavanja straha, nego iz odbijanja da mu priznaju pravo da odlučuje o granicama ljudskog dostojanstva. Dok su njihovi protivnici raspolagali televizijama, novcem i državnim aparatom, studenti su imali nešto što se, na opšte zaprepaštenje političkih trgovaca, nije moglo ni kupiti ni ucijeniti: međusobno povjerenje, solidarnost i sposobnost da ljudima vrate vjeru kako njihova sudbina ipak nije isključivo u nadležnosti onih koji njima vladaju.
Posebno je veličanstveno ono što se dogodilo između srpskih i bošnjačkih studenata. Zemlja koju su decenijama predstavljali kao prirodno područje dominacije radikalnih srpskih nacionalista i bošnjačke izolacije, pri čemu je navodna nespojivost hrišćanstva i islama služila kao gotovo teološko opravdanje trajnog međusobnog nepovjerenja, postala je pozornica bratstva kojem nisu bili potrebni ni patetične deklaracije ni profesionalni pomiritelji nakačeni na međunarodne fondacije, nego samo zajednička borba.
U Novom Pazaru, pred veličanstvenim skupom studenata različitih vjera i nacionalnosti, pripadnost Srbiji dobila je smisao koji joj nijedna državna propaganda nije mogla podariti. U Nišu su pripremani iftari za muslimanske kolege, u Novom Pazaru posna hrana za one koji su držali vaskršnji post, a bošnjački studenti nalazili su gostoprimstvo i u pravoslavnim manastirima. Niko nije morao prestati biti ono što jeste da bi u drugome prepoznao ljudsko biće. U tome se, možda, krije najdublji emancipatorski smisao čitavog pokreta.
I kakav istorijski paradoks! Srbija, koju su dežurni poznavaoci njene navodne nepopravljive nacionalističke krvoločne prirode već bili otpisali kao doživotnog zatočenika primitivizma, postala je mjesto na kojem se srpsko-bošnjačko povjerenje obnavljalo odlučnije nego u Bosni i Hercegovini, gdje bi ono moralo biti primarni uslov biloškog opstanka i jednog i drugog naroda. Dok političke elite Sarajeva i Banjaluke nacionalne strahove uredno vode kao najpouzdaniju stavku izbornog kapitala, studenti Srbije pokazali su da se bratstvo ne proizvodi na seminarima o toleranciji, uz dnevnice, projektne izvještaje i obaveznu fotografiju lažno nasmijanih učesnika, nego u zajedničkom podnošenju nepravde, odricanja i nade. Razlike među njima nisu nestale, samo su prestale služiti kao opravdanje za izmanipulisano neprijateljstvo. A to je pobjeda koju nijedna izborna komisija ne može ni potvrditi ni poništiti.
Američka antropološkinja Margaret Mid u knjizi Culture and Commitment opisala je prefigurativnu kulturu, neobičan istorijski poredak u kojem stariji, nakon vjekova podučavanja mlađih, moraju prihvatiti neprijatnu mogućnost da i djeca ponešto znaju o budućnosti. Upravo se to dogodilo u Srbiji. Studenti nisu samo zahtijevali promjenu vlasti, nego su roditeljima održali praktičan čas iz zajedničkog odlučivanja, vještine koju je njihova generacija, uz mnoge druge tekovine tranzicije, gotovo zaboravila. Luis Fojer je u knjizi The Conflict of Generations upozoravao da se plemeniti idealizam studentskih pobuna lako može preobraziti u razorno međugeneracijsko neprijateljstvo. Srpski studenti izbjegli su tu istorijsku zamku: nisu pošli da poruše institucije, nego da ih vrate svrsi zbog koje su, barem prema ustavima, osnovane.
Zato bi bio red da se najzad penzionišu i mračnjačke teorije o srpskom narodu i društvu, naročito one prema kojima su radikalni nacionalizam, nasilje i autoritarnost gotovo nasljedna svojstva jednog naroda. Takve dosjetke uvijek su više govorile o patološkoj intelektualnoj lijenosti svojih autora nego o društvu koje su tobože proučavali. Jer, ni ova generacija nije nikla iz istorijskog vakuuma. Odgojili su je ljudi koji su možda bili prestrašeni, zbunjeni, osiromašeni, politički izmanipulisani ili već pomireni s vlastitom nemoći, ali su svojoj djeci ipak predali nešto što ni sami nisu uvijek umjeli odbraniti: osjećanje časti, slobode i odgovornosti. Odgojili su ljude čija savjest nema cijenu. Možda sami nisu imali snage da pobijede, ali su podigli one koji jesu. I tako su, mimo svih sumornih istorijskih prognoza, zaslužili da ih se potomci ne stide.
Srbija se tako, poslije dugih decenija istorijskih posrtanja, vraća svojim najboljim slobodarskim tradicijama, stvarajući budućnost koja će te prošlosti biti dostojna. U vremenu kada demokratija uzmiče pred silom kapitala, autoritarnom samovoljom i pokvarenim cinizmom uzdignutim na stepen državničke mudrosti, jedna generacija dokazala je da istorija nema završetak, da poslušnost nije ljudska sudbina i da nijedna vlast naročito ona zasljepljena iluzijom svemoći i manipulisanjem najgorim ljudskim manama – nije vječna. Srbija nije tek dobila priliku da postane svjetiljka među državama. Ona je to zapravo oduvijek bila u svojim najboljim časovima, iako je dopuštala da njena svjetlost utrne upravo onda kada je morala najjače gorjeti. Jer ni u Srbiji, kao ni igdje na svijetu, ne žive bezgrešni narodi, nego samo pogrešiva ljudska bića, sposobna za najveće zablude, ali i za najuzvišenija djela. A veličina čovjeka nije u tome što nikada ne pada, nego što, uprkos svemu, uvijek iznova ustaje, dokazujući da svjetlost i sloboda nisu privilegija onih koji nikada nisu upoznali mrak, nego pobjeda onih koji su odbili da u njemu vječno tumaraju.