Dok se obustava proizvodnje u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik objašnjava nedostatkom uglja i neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, stanovnici područja obuhvaćenog rudarskim radovima suočavaju se s problemima koji traju znatno duže od posljednjeg zastoja. Neki čekaju da im bude isplaćena eksproprisana imovina, drugi još nisu završili postupak, a mještani upozoravaju i na neuređene puteve, narušenu infrastrukturu i strah od klizišta pred zimu. Dokumenti, obećani rokovi i konkretni podaci o isplatama trebalo bi da pokažu zašto se pitanje njihovog života uz kop godinama ne rješava u skladu s dinamikom eksploatacije.
Kada je početkom oktobra postalo jasno da RiTE Ugljevik nema dovoljno uglja za nastavak proizvodnje električne energije, problem koji je godinama opterećivao stanovnike rudarskog područja dobio je i novu dimenziju. Ono što su mještani zaseoka Starog Ugljevika, Mezgraje, Trnove i Jablana dugo opisivali kroz probleme sa zemljištem, putevima i uslovima života, rukovodstvo preduzeća navelo je kao jednu od ključnih prepreka za obezbjeđivanje potrebnih količina uglja.
Direktor RiTE Ugljevik Žarko Novaković potvrdio je u oktobru da su rudarski radovi na eksploatacionom polju Ugljevik Istok 2 obustavljeni zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Prema njegovim riječima, postojeći kop “Ugljevik -Istok 1” ne može obezbijediti dovoljne količine uglja za kontinuiran rad termoelektrane. Za njen rad potrebno je oko 8.000 tona uglja dnevno, dok se sa Istoka 1, prema podacima koje je iznio direktor, moglo obezbijediti između 2.000 i 3.000 tona.
Tako je problem koji je godinama ostajao između vlasnika zemljišta, rudnika i nadležnih institucija prerastao u pitanje funkcionisanja jednog od važnih energetskih postrojenja u Republici Srpskoj.
Međutim, objašnjenje da nema dovoljno uglja zato što nisu završeni imovinsko-pravni poslovi ne odgovara na pitanje kako je preduzeće došlo u situaciju da mu pristup potrebnom ležištu zavisi od postupaka koji nisu završeni. Još manje odgovara na pitanje zašto stanovnici na tom području i dalje čekaju rješenja za svoju imovinu, infrastrukturu i bezbjednost. Za njih zastoj nije počeo onog dana kada je termoelektrana prestala proizvoditi struju. Njihov problem počinje mnogo ranije, u trenutku kada su rudarski radovi počeli mijenjati prostor u kojem žive, a obećanja o rješavanju posljedica tih promjena nisu postala dovoljno čvrsta garancija da će njihova prava biti zaštićena.
Miladin Radovanović, predstavnik Savjeta mještana Starog Ugljevika, kaže za BUKU da je život na ovom području postao neizdrživ.
„Svakodnevno imamo ogromnu količinu prašine, a još veći problem je buka koja traje 24 sata dnevno, bez prestanka. Već četiri mjeseca, otkako su ovdje došli bageri, ljudi koji žive na udaljenosti od 100 do 200 metara od kopa više ne mogu normalno da spavaju. Ljudi pucaju od iscrpljenosti. Termoelektrana je ponovo stala, a kao razlog se navodi nedostatak uglja. Međutim, pogledajte šta se dešava na terenu, uglja ima, kop se širi, a pojedina domaćinstva i dalje čekaju da njihova imovina bude eksproprisana. Umjesto da se problem riješi, mi ostajemo da živimo na svega stotinjak metara od kopa, izloženi prašini, neprijatnim mirisima i izduvnim gasovima. Ovo nije obična prašina s puta. Ovdje se uklanja čitavo brdo, a prašina nastaje tokom rudarskih radova i stiže do naših kuća. Ljudi se žale da su im kuće oštećene, putevi uništeni, a problemi s vodovodom i drugim dijelovima infrastrukture dodatno otežavaju svakodnevni život. Dolazi zima, strahujemo od klizišta, a niko nam ne daje sigurnost da će naši problemi biti riješeni. Pitam nadležne: jesu li ljudski životi i zdravlje stanovnika manje važni od širenja kopa?”, kaže za BUKU Radovanović i dodaje da je i ranije upozoravao da će do ovog problema doći.
“Već sam na sastancima tražio da se reaguje i da se domaćinstva koja su neposredno ugrožena na vrijeme izmjeste. Još ranije je bilo prijedloga da se granica eksploatacije pomjeri dovoljno daleko od kuća, kako ljudi ne bi živjeli uz sam kop. Umjesto toga, radovi su došli gotovo do naših pragova. Sada slušamo da se eksproprijacija ne može završiti zbog imovinsko-pravnih odnosa. Ako je potrebno da se eksploatacija nastavi, onda neka se prvo riješi status domaćinstava koja su neposredno ugrožena. Riječ je o relativno malom broju porodica, a posljedice po njih su ogromne”, kaže Radovanović.
Pet i po maraka za kvadrat, a za isplatu nema sigurnog roka
Mještani Starog Ugljevika tvrde da se zemljište plaća po cijeni od 5,50 KM za kvadratni metar. Istovremeno navode da pojedini vlasnici još čekaju procjenu, dok drugi, iako je eksproprijacija već završena, nisu dobili novac.
“Mještani govore da je kvadrat zemlje procijenjen na 5,50 maraka, dok se istovremeno za pojedine isplate čeka. Ljudi teško prihvataju da za imovinu koju su generacijama stvarali dobijaju iznose koje smatraju nedovoljnim, a onda ni dogovoreni novac ne stiže kada je obećano. Kada jednom prodate očevinu i djedovinu, ne možete je ponovo stvoriti. Zato tražimo jasne podatke o procjenama, isplatama i kriterijumima po kojima se odlučuje”, priča za BUKU Radovanović.
Radomir Vasilić, jedan od mještana, tvrdi da je njegova imovina eksproprisana prije više od dva mjeseca, ali da novac još nije dobio.
„Sve kažu biće pare danas, biće sutra. Evo sad hoće da krenu ovamo dalje da kopaju, a narod nije eksproprisan, pa kako misle krenuti preko naroda? Ja sam prije dva mjeseca eksproprisan. Od tada do danas ja slušam biće novac danas, biće sutra. Pa ga isplaćuju u ratama. Pa ljudi, kako oni misle da mi živimo, nemamo krov nad glavom, kuće i zemlju su nam uzeli, a naknade čekamo. Gdje mi da budemo do tada?Šta da radimo do tada? Zima ide, rješenja nema“, rekao je za BUKU Vasilić.
U januaru 2026. RiTE Ugljevik objavio je da su nepovoljni vremenski uslovi pokrenuli klizne procese u zoni Vujići–Falčići, zbog čega je jedna putna dionica zatvorena iz bezbjednosnih razloga. Kao privremeno rješenje uspostavljen je alternativni pravac za povezivanje Mezgraje, Jablanova i Falčića sa Ugljevik Selom, a najavljena je izgradnja trajnog puta van zone rudarskih radova, s planiranim završetkom u julu 2026.
Dok čekaju rješavanje imovinskih odnosa, stanovnici ugroženih naselja suočavaju se i s promjenama putne mreže.
Mještani navode da su ranije do centra Ugljevika imali oko tri kilometra, dok zbog izmijenjenih pravaca danas putuju i do 15 kilometara. Tvrde da se do pojedinih kuća dolazi nekategorisanim putevima i da su naselja ostala bez nekadašnje povezanosti s gradom.
“Imamo problem s putevima. Neki putevi kojima svakodnevno prolazimo nisu jasno uređeni i kategorisani. Pisao sam nadležnima i tražio da nam objasne kakav je status tih saobraćajnica i ko je odgovoran za njihovo održavanje. Šta se dešava ako na takvom putu dođe do saobraćajne nezgode? Ljudi ne mogu da žive u neizvjesnosti u kojoj danas imaju pristup kući, a sutra ne znaju kojim putem mogu bezbjedno doći do kuće. Imali smo situacija da dođe do sudara automobila, i policija neće izaći na teren, jer to je nekategorisan put. Sam si ušao u njega. A drugog puta do kuće nemamo”, kaže za BUKU Radovanović.
Mještanin Starog Ugljevika Miladin Tanacković poziva nadležne da dođu na teren i razgovaraju sa stanovnicima.
„Oni sve mogu da riješe, samo kada bi htjeli. Ali nama se niko ne obraća, niko ne dolazi da vidi kako živimo i niko nam ne govori šta će biti s nama. Zato molim sve koji su nadležni da konačno izađu na teren, da dođu među ove ljude, da pogledaju kuće, puteve i prašinu, da sjednu s nama i čuju šta imamo da kažemo. Ne može se o našim životima odlučivati iz kancelarija, a da niko ne dođe da vidi posljedice na terenu. Mi ovdje živimo svaki dan, gledamo kako se kop približava, strahujemo za svoje kuće i porodice, a odgovore ne dobijamo. Čovjek više ne zna kome da se obrati ni kome da vjeruje. Nije u redu da ljudi moraju da mole za ono što bi trebalo da im bude zagarantovano ,da žive bez straha i da znaju šta ih čeka. Ovako smo prepušteni sami sebi, kao da nikoga nije briga šta će biti s nama. Ovo je ostavljeno na milost i nemilost“, kaže Tanacković za BUKU.
Marinković: “Energetska sigurnost ne može biti opravdanje za neizvjesnost stanovnika”
Nakon obustave proizvodnje sredinom oktobra, Vlada Republike Srpske najavila je da će utvrditi ko je odgovoran za propuste koji su doveli do nedostatka uglja. Iz Vlade je poručeno da se nije smjelo dozvoliti da preduzeće dođe u takvu situaciju, uprkos složenim formalno-pravnim procedurama eksproprijacije. Nekoliko dana kasnije, premijer Republike Srpske Savo Minić najavio je da bi RiTE trebalo da počne s radom u roku od sedam do deset dana, uz obezbjeđivanje uglja i pripremu dugoročnijih mjera za rješavanje problema na Istoku 2. Među najavljenim mjerama pominjan je i poseban zakonski okvir za ubrzavanje postupaka eksproprijacije.
Radnik u RiTE Ugljevik i nekadašnji član Sindikata RiTE, Jelenko Marinković, govoreći za BUKU, podsjeća da problem nije od juče, te navodi da je neodgovoran pristup doveo ovog giganta u položaj u kome se danas nalazi.
„Na ovo što se danas dešava u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik upozoravamo već 18 godina. Govorili smo šta će se dogoditi ako se ne bude ulagalo u rudarsku mehanizaciju i rezervne dijelove, ako se ne bude ulagalo u Termoelektranu i ako se budu izvlačila ogromna novčana sredstva, a u sam sistem se ne bude vraćalo ništa. Upozoravali smo da se ne smije dozvoliti da se kroz tendere uzimaju milioni, da se donose pogrešne odluke i da se ne nabavlja neophodna mehanizacija. Sve je to dovelo do današnjeg stanja. Da su u januaru obezbijeđena sredstva, možda u iznosu do 50 miliona maraka, mogla se stvoriti mogućnost da se obezbijede određene količine uglja i koliko-toliko stabilizuje rad termoelektrane. Međutim, za to nije bilo ni naznaka da će se uraditi. Zašto? Imam utisak da neko nema namjeru da ovo preduzeće nastavi da radi, već da se ono ugasi, ode u stečaj, a da potom privatnik uđe i nastavi da kopa ugalj”, kaže Marinković za BUKU i dodaje:
“Ne mogu da shvatim da ima novca za kongresnu salu od 300 miliona maraka, a nema 23 miliona da se nabavi petnaestak dampera. To nije samo problem Ugljevika i ove regije, nego cijele Republike Srpske. Došli smo u situaciju da uvozimo električnu energiju i da uvezeni megavat plaćamo tri puta skuplje nego što košta naš proizvedeni megavat. Kuda nas vodi takva politika? Godinama upozoravamo na to, ali kao da je neko zatvorio oči pred problemima. Sve ih vidimo, a reakcije nema. Za 20 godina ovdje je izvučeno pet milijardi maraka. A sada nema osnovnih sredstava koja bi trebalo da budu vraćena u sistem kako bi se pokušalo ponovo pokrenuti ovo preduzeće. Pogledajte šta se dešava na području Ugljevik Istoka 2. Šta je s ljudima koji tamo žive i zašto se ne završava eksproprijacija? Sada slušamo da se kop ne može širiti zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Ljudi moji, dokle smo došli? Ne mogu da razumijem da se ne mogu obezbijediti sredstva za obeštećenje stanovništva i nastavak radova. Ta sredstva se ne obezbjeđuju, a ljudi koji nisu isplaćeni ostaju na ivicama otkopnog polja i moraju sami da se snalaze. Zašto nije bilo nekoliko miliona maraka da se stanovništvo isplati i da se postupak završi na vrijeme? Ako se već znalo da će se kop širiti, zašto se nije unaprijed radilo na rješavanju imovinsko-pravnih odnosa? Ne može se čekati da mašine stignu do ljudi, pa tek onda govoriti o tome da postoje prepreke. To nije odgovoran odnos ni prema stanovništvu ni prema samom preduzeću”, kaže Marinković.
Dok se čeka da obećanja o nastavku proizvodnje i rješavanju imovinsko-pravnih odnosa postanu konkretne odluke, mještani Starog Ugljevika i okolnih naselja ostaju da žive uz kop koji se širi, u neizvjesnosti kada će dobiti naknadu za svoju imovinu i hoće li zimu dočekati uz bezbjedne puteve i riješenu infrastrukturu. Dok nadležni najavljuju mjere za nastavak eksploatacije, ostaje pitanje ko će preuzeti odgovornost za godine neispunjenih obećanja i za ljude čiji su domovi danas na putu širenja rudnika.
