Profesor žurnalistike Enes Osmančević ocijenio je da se predizborna kampanja sve manje zasniva na programima i konkretnim rješenjima, a sve više na propagandi, međusobnim napadima, diskreditaciji protivnika i političkom spektaklu.
Politička komunikacija u predizbornoj kampanji, prema ocjeni profesora Odsjeka za žurnalistiku iz Tuzle Enesa Osmančevića, sve se manje svodi na predstavljanje programa i mogućih rješenja, a sve više na propagandu, lične obračune i politički spektakl.
Govoreći u emisiji Newsroom, Osmančević je rekao da je dosadašnji tok kampanje u velikoj mjeri predvidiv, ali da uočava i izraženiji nivo onoga što opisuje kao iracionalnost.
„Sve je stereotipno i dosadno, dosadnije nego ranije. Međutim, ima jedna novost, a to je da u ovoj kampanji imamo sve više iracionalnosti nego u prethodnim kampanjama“, kazao je Osmančević.
„U prvom planu je očuvanje vlasti, a u drugom ljudi“
Osmančević smatra da je takva atmosfera posljedica šire političke, ekonomske, sigurnosne i društvene krize.
Prema njegovoj ocjeni, o stvarnim problemima građana i mogućim rješenjima govori se znatno manje nego o političkim sukobima i međusobnim obračunima kandidata.
„To nam govori da ulazimo u sferu iracionalnosti, odnosno kampanje koja se ne zasniva na činjenicama, na stvarnim problemima, na mogućnostima rješenja tih problema, već se zasniva na neutemeljenim obećanjima i vjerovanju“, rekao je.
Govoreći o propagandnim tehnikama koje prepoznaje u kampanji, posebno je izdvojio ono što vidi kao sve izraženiju povezanost političkih stranaka i vjerskih zajednica.
„U prvom planu dolazi očuvanje vlasti, očuvanje stranačkih monopola, a u drugom planu su ljudi, njihovi problemi i potrebe građana“, kazao je Osmančević.
Prema njegovom mišljenju, dodatni problem predstavlja izostanak stvarne političke debate. Umjesto suočavanja argumenata, građanima se, kako tvrdi, plasiraju politički monolozi u kojima se obećanja rijetko propituju ili obrazlažu.
Društvene mreže postale novo bojno polje
Osmančević smatra da političke stranke na predizbornim skupovima prvenstveno komuniciraju sa vlastitim pristalicama, odnosno sa ljudima za koje već pretpostavljaju da imaju njihovu podršku.
Drugi dio kampanje, prema njegovoj ocjeni, sve se intenzivnije odvija na društvenim mrežama.
„Stvar sele na način jedne agresivne propagande na društvene mreže u okruženju svojih istomišljenika, dakle svojih agitatora, svojih provokatora, svojih botova i svojeg, ja bih rekao, pravovjernog članstva“, rekao je Osmančević.
Kako navodi, takav način komunikacije dodatno sužava prostor za politički dijalog, jer se poruke najčešće plasiraju publici koja već dijeli slične stavove.
Umjesto razgovora sa političkim neistomišljenicima, kampanja se tako, prema njegovoj interpretaciji, pretvara u nadmetanje poruka, etiketa i propagandnih sadržaja.
„Vrlo malo ili nikako ne čujemo o programima“
Na pitanje zbog čega političari češće napadaju protivnike nego što predstavljaju konkretna rješenja, Osmančević je odgovorio da se politička kampanja udaljava od tema koje bi trebalo da budu u njenom centru.
„Mi vrlo malo ili nikako ne čujemo o programima, o mogućnostima izlaska iz krize“, rekao je.
Dodao je da su politički programi i ranije često bili formalnost i da su, prema njegovoj ocjeni, u pojedinim slučajevima prepisivani ili nakon izbora ostajali bez stvarne primjene.
Umjesto rasprave o ekonomiji, javnim službama, životnom standardu, infrastrukturi i drugim pitanjima koja direktno utiču na građane, u prvi plan, kako tvrdi, dolaze teme koje imaju veći potencijal za medijsku pažnju.
Od požara i nestanka struje do priče o dočeku Nove godine
Kao ilustraciju takvog obrasca Osmančević je naveo primjer Sarajeva.
Prema njegovim riječima, u trenutku kada se grad suočavao sa ozbiljnim problemima, uključujući požar i prekide u snabdijevanju strujom i vodom, značajan dio medijske pažnje privukla je rasprava o tome ko će nastupati na dočeku Nove godine.
„Ta priča je osvojila medijski prostor“, kazao je Osmančević.
Njegova ocjena je da se na taj način pažnja javnosti preusmjerava sa pitanja koja imaju direktan uticaj na svakodnevni život građana na teme koje su politički i medijski atraktivnije.
„Patuljasti lideri“ i vladavina najgorih
Govoreći šire o političkoj sceni, Osmančević je iznio i vrlo oštru ocjenu političkog liderstva, koristeći izraz „patuljasti lideri“ i govoreći o „vladavini najgorih“.
Riječ je o njegovoj vrijednosnoj i analitičkoj ocjeni aktuelne političke scene, a ne o formalnoj kvalifikaciji bilo kojeg konkretnog političara ili institucije.
Njegova osnovna teza je da se politička konkurencija sve manje vodi oko programa i javnih politika, a sve više oko očuvanja političkih pozicija, mobilizacije vlastitih pristalica i diskreditacije protivnika.
U takvoj kampanji, smatra Osmančević, građanima ostaje manje prostora da kroz ozbiljnu javnu debatu uporede konkretne prijedloge i procijene kako bi različite politike mogle uticati na svakodnevni život.