NA današnji dan, prije 133 godine, na udaljenom Novom Zelandu dogodilo se nešto što je u svoje vrijeme bilo revolucionarno. Parlament je 1893. godine usvojio zakon kojim je ženama dato pravo glasa na izborima.
Novi Zeland tako je postao prva zemlja na svijetu koja je ženama omogućila puno biračko pravo. Danas nam je sasvim normalno da žene ravnopravno učestvuju na izborima, ali put do tog prava bio je dug i odvijao se postepeno, kroz generacije.
Novi Zeland – pionir borbe za ženska prava
Novi Zeland je u 19. vijeku bio britanska kolonija, a ekonomija se uglavnom zasnivala na poljoprivredi i rudarstvu. Otkriće zlata privuklo je hiljade ljudi koji su dolazili da rade u rudnicima.
Dok su muškarci često radili u rudnicima i drugim teškim poslovima, žene su imale važnu ulogu u domaćinstvima, na farmama i u lokalnoj ekonomiji. Istovremeno, maorska tradicija poznavala je žene koje su zauzimale važne društvene i političke pozicije, iako je njihov položaj tokom evropske kolonizacije doživio značajne promjene.
Borba za pravo glasa nije, međutim, ženama jednostavno poklonjena. One su ga izborile višegodišnjim političkim organizovanjem i pritiskom na vlast.
Jedna od najvažnijih ličnosti tog pokreta bila je Kejt Šepard, predvodnica novozelandskog pokreta za žensko pravo glasa.
Ženske organizacije su tokom posljednje decenije 19. vijeka više puta organizovale potpisivanje peticija i njihovo predavanje parlamentu. Godine 1891. prikupile su oko 9.000 potpisa, naredne godine oko 20.000, a 1893. godine čak 32.000 potpisa.
Pritisak je urodio plodom. Parlament je 19. septembra 1893. usvojio zakon kojim su žene dobile pravo glasa na parlamentarnim izborima.
Bio je to tek prvi korak. Novozelanđanke su kasnije izborile i pravo da budu birane i obavljaju političke funkcije, čime je proces njihove političke emancipacije dodatno proširen.
Zašto se pokret za ženska prava razvija upravo tada?
Ono što se dogodilo na Novom Zelandu krajem 19. vijeka nije bio izolovan fenomen. Tokom 19. i početkom 20. vijeka pokreti za ženska prava razvijali su se širom zapadnog svijeta.
Ali zašto baš tada?
Za razumijevanje tog procesa važan je i širi društveni fenomen poznat kao demografska tranzicija. Riječ je o procesu kroz koji su evropska i druga industrijalizovana društva prolazila tokom 19. i prve polovine 20. vijeka. Karakterisali su ga najprije pad smrtnosti, a potom i pad nataliteta.
Industrijska revolucija radikalno je promijenila način života. Razvoj mašina, proizvodnje i tržišne ekonomije omogućio je proizvodnju mnogo veće količine dobara nego ranije. Porodica se postepeno udaljavala od modela u kojem je većina osnovnih potreba zadovoljavala sopstvenom proizvodnjom.
Istovremeno su napredak medicine, javnog zdravstva i higijenskih standarda počeli da mijenjaju svakodnevni život. Razvoj mikrobiologije i razumijevanje uzroka zaraznih bolesti doveli su do velikih promjena u liječenju i prevenciji bolesti.
Sa padom smrtnosti mijenja se i položaj žena
Jedna od najvažnijih posljedica tih promjena bio je nagli pad smrtnosti, posebno smrtnosti djece.
U društvima sa visokom stopom smrtnosti porodice su često imale mnogo djece jer je postojala velika vjerovatnoća da neka od njih neće doživjeti odraslo doba. Djeca su istovremeno predstavljala i važnu radnu snagu u domaćinstvu.
Kako se smrtnost smanjivala, mijenjao se i odnos prema broju djece. Žene više nisu morale provoditi najveći dio svog odraslog života u trudnoći i podizanju velikog broja djece.
Istovremeno se otvarao prostor za njihovo uključivanje u obrazovanje i tržište rada. Industrijalizacija je stvorila nova radna mjesta, a žene su sve više počele da zarađuju vlastiti novac.
To je imalo važne posljedice.
Žena koja zarađuje i može da se ekonomski brine o sebi ima drugačiji položaj u porodici i društvu od žene koja je u potpunosti ekonomski zavisna od oca ili supruga.
Sa većim ekonomskim i društvenim učešćem počelo je da se postavlja i pitanje političke ravnopravnosti. Ako žene rade, plaćaju poreze i učestvuju u društvenom životu, zašto ne bi imale pravo da odlučuju ko će upravljati državom?
Upravo se na toj ideji razvijao pokret za žensko pravo glasa.
Protivnici političke emancipacije žena tvrdili su, između ostalog, da žene nisu sposobne da učestvuju u državnoj politici, da su navodno previše emotivne za donošenje ozbiljnih odluka ili da im je mjesto isključivo u porodici.
Danas takve argumente uglavnom prepoznajemo kao dio istorije diskriminacije žena, ali su u svoje vrijeme bili ozbiljno zastupani u političkim i društvenim raspravama.
Feminizam na prostoru Hrvatske i Jugoslavije
Na prostoru Hrvatske rani oblici borbe za obrazovanje, rad i društvenu emancipaciju žena pojavljuju se tokom 19. vijeka. Među istaknutim ženama tog perioda bile su književnice, umjetnice i javne ličnosti poput Marije Jurić Zagorke, Milke Trnine, Dore Pejačević i Ivane Brlić-Mažuranić.
Ipak, njihov položaj ne može se jednostavno poistovjetiti sa položajem većine žena tog vremena, jer su pripadale obrazovanijim i privilegovanijim slojevima društva.
Širi društveni preokret dogodio se tokom Drugog svjetskog rata. Veliki broj žena uključio se u Narodnooslobodilački pokret, bilo kao borkinje, bilo kroz različite oblike političkog, sanitetskog, logističkog i drugog angažmana.
Nakon rata, u novoj Jugoslaviji, ženama su Ustavom i zakonima garantovana puna građanska i politička prava, uključujući pravo glasa i pravo da budu birane.
Time je i na prostoru Jugoslavije napravljen veliki institucionalni korak ka formalnoj ravnopravnosti žena.
Ipak, istorija ženskih prava pokazuje da zakonska ravnopravnost i stvarna ravnopravnost nisu uvijek ista stvar. Pravo glasa bilo je jedan od ključnih koraka, ali su pitanja ekonomskog položaja žena, podjele kućnog rada, pristupa obrazovanju, političke zastupljenosti i nasilja nad ženama ostala predmet borbe i u decenijama koje su uslijedile.
Priča o Novom Zelandu zato nije samo priča o jednom zakonu iz 1893. godine. Ona pokazuje kako se velike društvene promjene najčešće ne događaju preko noći, već kroz kombinaciju ekonomskih i demografskih promjena, organizovanog političkog pritiska i generacija ljudi koji zahtijevaju da se društvena pravila promijene.