Desetine hiljada ljudi okupilo se početkom septembra na skupu “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” u Zagrebu. Odlaganje najmanje 33 hiljade tona opasnog otpada na prostoru bivšeg poljoprivrednog kombinata “Velebit” u Gospiću dovelo je do toga da su vječne hemikalije prodrle u zemljište i podzemne vode, skupa sa teškim metalima, pokazuje vještačenje.
Zbog ilegalnog odlaganja opasnog otpada kraj Gospića, Građanska inicijativa “Gospić je naš dom” uputila je sedam zahtjeva vlastima. Inicijativa, uz podršku velikog broja građana, traži da se javnosti predstavi cjelokupan plan sanacije odglagališta u roku od 20 dana i da se u roku od tri mjeseca ukloni najmanje 33.000 tona zakopanog opasnog otpada.
Pored toga, inicijativa, stručna javnost i građani zahtijevaju da gradsko komunalno odlagalište „Rakitovac“ bude uvršteno u plan upravljanja otpadom i da se provede dugoročni, sveobuhvatni monitoring, uz angažovanje nezavisnih stručnjaka koji će izraditi plan. Od hrvatske vlade traže prepoznavanje kolektivne zaštite u Zakonu o zaštiti okoliša, uvrštavanje svih poznatih crnih tačaka u plan upravljanja otpadom sa jasnim rokovima i finansijskim okvirima, te potpunu zabranu uvoza otpada koja će stupiti na snagu odmah, i trajati do daljnjeg.
O masovnom okupljanju ljudi na protestu u Zagrebu, mogućnosti političkog organizovanja i nadzoru nad institucijama za BUKA magazin govori Katarina Peović, bivša saborska zastupnica.
BUKA: Hrvatske vlasti ostaju gluve na glas mase o odlaganju otpada u Lici. Da li im je potpuno svejedno šta misli stanovništvo?
Peović: Godinama su stanovnici Gospića i aktivisti upozoravali na tone otpada koji se odlagao, zakapao u zemlju, skladištio, inače na mjestu gdje je nekad bila industrija hrane, tvornica mesa PPK Velebit. HDZ-ova vlast je uništila industriju još u procesu pretvorbe i privatizacije, da bi sada nastavili s trovanjem kao „poslovnim modelom“. Naime, zakonskom regulativom osigurali su uvjete da se evropski otpad uvozi u Hrvatsku. Smeće je postalo biznis. Vladajućima je bilo svejedno što misli stanovništvo, ali nakon ignoriranja, izbila je afera koja im se obila u glavu. Sigurno Plenkoviću sada nije više svejedno. Boji se da bi mega prosvjed koji se desio „Hodaj za Liku“ mogao biti početak kraja.
BUKA: Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ i hiljade okupljenih na nedavnim protestima ispostavili su zahtjeve. Koliko dugo će vlast moći ćutati na to?
Peović: Oni su još jednom odlučili ustrajno ignorirati sve zahtjeve, no sada je na nama da se organiziramo i da odgovorimo na tu tišinu. Inicijativa „Gospić je naš dom“ pokrenula je lavinu. Nezadovoljstvo načinom na koji se u niz hrvatskih gradova vlasti odnose prema problemu otpada – pokrenula je proteste. Ljudi su već godinama nezadovoljni, što pokazuje činjenica da se iseljavaju. Iz Hrvatske je selilo oko milijun stanovnika. Na samom smo vrhu EU ljestvice po radnosposobnom iseljenom stanovništvu. Kao što je to slučaj sa većinom jugoslavenskih zemalja. Naša tranzicija u kojoj su nam obećavali prosperitet u kapitalizmu završava tako da nestajemo.
BUKA: Hoće li ih koštati ta ćutnja?
Peović: Vjerojatno hoće, samo je pitanje koliko će trebati za smjenu vlasti. Vlast koja truje svoj narod nije ništa bolje zaslužila. Kada sam im u saboru rekla da su kvislinzi, izdajice svojeg naroda to je ih je silno uvrijedilo. No to politika koju vode jest kvislinška. Prvo su uništili privredu, a kriminalna manjina se obogatila. Sada kada nemamo više ništa, ništa ne proizvodimo, sveli smo se na uslužne djelatnosti, turizam, sada konkurentnost na evropskim tržištima postižemo samo jeftinom radnom snagom i prostorom kojeg uništavamo kancerogenim otpadom. Nije slučajno da se u naše zemlje izvozi evropsko smeće, naši tzv. „poduzetnici“ konkuriraju na tom tržištu niskom cijenom, a nju postižu tako da otpad ne zbrinjavaju na ekološki prihvatljiv način.
BUKA: Postoji li mogućnost šireg konsenzusa zajednice u borbi protiv ekocida?
Peović: Čini se da je ovo ujedinilo ljude, prosvjed 5. rujna je bio masovan. Ljudi su izašli na cestu ne samo zbog ekocida već i ukupnog stanja u zemlji. Ali nije slučajno da je baš ta tema bila okidač. Nakon pljačke, uzimaju nam i osnovne uvjete za život – čistu zemlju. Lika je inače bila na glasu kao jedan od najčišćih okoliša. Danas u Gospiću ljudi se boje piti vodu iz slavine.
BUKA: Osjećaju li ovaj problem podjednako simpatizeri različitih političkih opcija?
Peović: Prividno, svi su ujedinjeni oko ove teme. Iako je dio desnice minirao prosvjed i širio propagandu, ljude odgovarao od sudjelovanja jer da je riječ o ljevičarskom prosvjedu. Tu se dio desnice odmah raskrinkao kao čvrsta podrška aktualnoj vlasti. Dio, poput stranke Most, je uz prosvjed, čak su i sudelovali u inicijalnoj podršci aktivističkoj inicijativi građana Gospića.
No problem je s desnicom, pa i Mostom, da oni nisu za neki novi model, već samo tvrde da su bolji i pošteniji od vladajućih. Dva puta su doveli HDZ na vlast. Na prošlim parlamentarnim izborima dio njih je najavljivao da nema problema s tim da koalira s njima i treći puta.
BUKA: Kome je svejedno?
Peović: Svi bi htjeli do vlasti, nikom nije svejedno, u tom smislu. Ali pitanje je tko je spreman na promjene.
BUKA: Je li prava, željena promjena isključivo na ulici i u direktnom otporu? Koje su druge djelotovorne opcije?
Peović: Ljudi su izašli na ulicu, jer ne vide više druge načine na koje bi se mogla desiti promjena. Hrvati ni jednu vladu nisu smjenili na ulici. Ako ovo nije povod za smjenu vlade, ne znam šta je. Trajno je zagađena voda u Lici, najčišćem hrvatskom kraju. Zadnjih 36 godina trpimo, ne bunimo se. Najprije su nas opljačkali u pretvorbi i privatizaciji, onda su ugasili svaku industriju, sada na s truju, uništavaju ono zadnje što je preostalo – čista voda, tlo, zrak.
Sam premijer Plenković je usporedio ove prosvjede s onima u Srbiji. Htio je time uvrijediti prosvjednike, no zapravo je sebe usporedio s Vučićem, što je dobra usporedba. Slična je sila i način na koji vladaju.
BUKA: Da li je ovo zaista prvi veliki protest u proteklom periodu? Šta je ljude dosad sprečavalo i šta ih dalje može sprečavati?
Peović: Ovo je vjerojatno najveći protest koji se desio u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je kultura prosvjedovanja slaba. Ljudi radije izlaze iz zemlje nego na ulice. To je poražavajuće, da smo spremni prije spakirati svoje kofere i otići nego se kolektivno pobuniti i probati promijeniti stvari u svojoj zemlji. Ipak, mislim da postoji konsenzus oko toga da su očuvanje prirode, radnička prava, osigurane temeljne potrebe bitni.