Koliko mrtvih duša živi među nama? Pitanje zvuči kao da pripada Gogoljevom vremenu, ali odgovori koje danas na njega možemo pronaći mnogo su bliži nego što bismo željeli. U vremenu u kojem su empatija, solidarnost i odgovornost prema drugima često potisnute borbom za vlastiti interes, čovjek sve lakše postaje posmatrač tuđeg života – sve dok ga se taj život direktno ne tiče.
Šta se događa unutar čovjeka kada dugo živi u društvu nepravde, pritiska i razočaranja, govori i „Gogolj iz pepela“, nova predstava Narodnog pozorišta Sarajevo inspirisan „Mrtvim dušama“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Predstava u režiji Petra Pejakovića premijerno će biti izvedena u ponedjeljak, 14. septembra, u 19.30 sati.
Merima Lepić Redžepović, jedna od glumica u predstavi, o „mrtvim dušama“ ne govori samo kroz Gogolja i pozorište, već prije svega kroz čovjeka kojeg svakodnevno gledamo oko sebe. O društvu u kojem, kako kaže, vidi sve više mrtvih duša, o manipulaciji, gubitku empatije, odgovornosti, ali i potrebi da se čovjek stalno preispituje i pokušava biti bolji, razgovarali smo u BUKA intervjuu.
BUKA: Gogoljeve „Mrtve duše“ nastale su u 19. vijeku, ali predstava očigledno pokušava pokazati koliko su njegove teme i danas žive. Šta su za vas danas „mrtve duše“ i gdje ih najviše prepoznajete u društvu u kojem živimo?
Ono što jeste izazov u glumi je to što ste u novom procesu uvijek na početku, i ma koliko procesa je iza vas, nova uloga je novi izazov. Koliko god da je efermerna naša umjetnost, ona je zapravo privilegija. Vrijeme u kojem se tetar vraća klasicima zapravo govori u kakvom vremenu živimo. To je vrijeme društvene krize i jedne opšte neizvjesnosti. S tim u vezi, sve je više ‘mrtvih duša’.
Petar Pejaković je reditelj vrlo zanimljivih vidika, jako istinoljubiv, pun empatije i vrlo poželjne ljudskosti koja je na jedan tanan i lijep način doprinijela da se upustimo u ovakvu vrstu istraživanja. Često je ponavljao kako je odabrao ekipu koju je baš želio, i tako se i posložilo da smo radili vrlo složena istraživanja sa puno lakoće. Ako se vratim na to šta sam tu pronašla kao mrtvu dušu, to je svijet koji posmatram oko sebe.
Duša za mene nije mrtva kada joj dođe kraj, nego onda kada nema volju biti bolja. U društvu u kojem živimo, iako sam optimista, ja vidim sve više mrtvih duša. Duše koje nemaju empatiju, želju da nešto urade za dobrobit zajednice, prepoznajem neobjašnjivu gramzivost, borbu za vlast, snishodljivost, narcisoidnost, nemar, sve se to ogleda kroz prizmu današnjeg čovjeka koji je postao samoljubiv, koji uživa u svojim selfijima, bilda svoje mišiće, broji kalorije i pati u svojoj botoksiranoj duši. U svemu tome ja prepoznajem duše koje su žive, ali im je suština odavno umrla.
BUKA: Reditelj zapravo pokušava dati “svoj nastavak” romana koji nikada nije objavljen jer ga je autor spalio. Ta imaginacija zasnovana na onome što znamo i pretpostavljamo o samom autoru daje reditelju dosta slobode, ali koliko je vama glumcima ostavljeno prostora da gradite nastavak priče?
Imali smo apsolutnu slobodu da gradimo priču ali je ta sloboda podrazumijevala jako mnogo hrabrosti. Čini se da je danas ta vrsta hrabrosti na cijeni. U vremenu filtera u kojima su svi savršeni, gdje nam je nametnuto kako moramo izgledati, kada i koliko jesti, šta kupiti da bi bio prihvaćen, kakvu hranu fotografisati, koju boru botoksirati, ovakva vrsta izlaganja duše je bila izazov ali i katarza u isto vrijeme. Proces je bio zaista složen ali u isto vrijeme jako inspirativan. Kako je Petar znao reći, imali smo jedno “ogogoljavanje” koje je on podstaknuo prije svega svojom istinom.Tako da mislim da smo jednim ogoljavanjem svoje duše, napravili priču koja ima jedan poseban put i djelovanje.
BUKA: U predstavi se bavite i manipulacijom mrtvima – od izbornih lista do pronalaska posmrtnih ostataka. Koliko je uznemirujuće kada shvatimo da ni smrt ne predstavlja kraj političke ili društvene manipulacije?
Manipulacija je uvijek opasna. Jako je prisutna danas u raznim sferama i oblicima. Smatram da je jako važno raditi na sebi i svojim fundamentima. Ne podilaziti i ne gubiti svoju suštinu zbog niskih strasti. Danas je jako teško braniti svoje lične postulate i etiku, ako vam se svaki dan servira da je do svega lako doći i ako vam se temelji stalno ljulljaju. Ja mislim da je ta borba svakodnevna, i da smo kao ljudi prije svega to dužni. Ja sam roditelj i svaki moj dan završi preispitivanjem svega sto sam taj dan mogla bolje. Potom sam glumica. Manipulisati je lako ako ispred sebe imate neobrazovanog čovjeka željnog instant uspejeha koji nema etiku i moral. Zato mislim da je obrazovanje, samokritičnost i temeljit pristup samom sebi, ključ da vas niko ne posjeduje niti manipuliše.
BUKA: Predstava govori i o dijelovima naših vlastitih duša koji su umrli, umiru ili odumiru. Šta mislite, šta najčešće prvo „umre“ u čovjeku koji dugo živi u društvu punom nepravde, pritiska i razočaranja?
Ako gledamo kroz književnost, oduvijek je bilo nepravde, pritisaka, razočaranja. Ono sto je meni veći izazov danas je to, kakav je današnji čovjek? Kakav je kada se našao u tome? Čini mi se da danas niko nije spreman da napusti svoj komfor. Ma kako malen bio.
Današnji čovjek dosta doprinosi devijacijama na način da se okrenuo sebi na jedan pogrešan način. Dokaza je suviše. Mi živimo u vremenu kada ljudi ne znaju ko im je komšija, parkiramo automobile na trotoare jer nama to odgovara, to kako je drugom nije važno, sve što želimo želimo “preko reda” ili “štele” jer nam se ne čeka, namamo strepljenja za red. Tako da mislim da današnji čovjek, zaokupljen sobom, svojim fizičkom izgledom i njegovim savršenstvom, mnogo doprinosi svemu što ga okupira i da mu izgleda, najčešće prvo umre ono što najviše treba, a to je duša. Koja ne da umire nego izumire, iščezava.
BUKA: Glumci se direktno obraćaju publici i iznose vlastite misli, čime se briše granica između Gogoljevog vremena i našeg. Koliko je glumcu teško da izađe iz sigurnosti lika i na sceni progovori vlastitim glasom?
Glumac na sceni uvijek ima samo sebe. On je na sceni izložen i zato je ta krhkost glumca na sceni meni lično, uvijek jako dirljiva. Profesija akademskg glumca je danas do te mjere i na razne načine dosla u jedan nezavidan položaj. Gluma je neizmjerno divan i težak poziv ako ga radiš časno i pošteno kako jedino i dolikuje. Teatar je zasigurno osim što je mjesto katarze, mjesto gdje se ozbiljno bavi temama za koje većina nema dovoljno želje, hrabrosti, pa ako hoćete i znanja da se suoči.
BUKA: Ovo je izrazito društveno angažovana predstava, ali teatar često dobija zamjerku da može ukazivati na probleme, ali ih ne može riješiti. Vjerujete li da predstava zaista može nešto promijeniti kod čovjeka koji je pogleda?
Svaki čovjek jeste ili bi barem trebalo da je individua za sebe.I ndividualnost ne vidim kao nametanje sebe baš takvog kakav jesi, pravdajući se time da je lična promjena tebi kao individui nepotrebna. Individualnost je za, mene lično, način života gdje se živa bića međusobno poštuju, biraju da žive zajedno bez unistavanja drugih.
BUKA: Predstava govori i o „mrtvim ulogama“, „mrtvim predstavama“ i onome što je mrtvo unutar teatarske kuće i same branše. Šta je, iz vašeg iskustva, u teatru danas najviše odumrlo – i za šta se još vrijedi boriti?
Kada govorim o teatru, čini mi se da je on živ više nego ikada. I da se kao i bez istinske ljubavi kojom se vrlo lako može doći do organskog poštovanja, bez teatra ne može. Kao glumici, za mene je to prostor moje lične slobode za koju se borim i želim vjerovati da to publika osjeti. Ljudi su velikim dijelom shvatili da je pozorište potreba i da se bez njega suštinski ne može. Oni koji nisu, shvatit će ubrzo.