Dok predizborna kampanja ponovo vraća građane Bosne i Hercegovine na pitanja ko je protiv koga i šta se dogodilo prije deset, trideset ili stotinu godina, mnogo manje se govori o tome ko će u ovoj zemlji živjeti za dvije decenije. Ko će raditi, puniti penzione fondove, liječiti ljude i razvijati privredu? Hoće li BiH koristiti znanje svojih ljudi rasutih širom svijeta ili će nastaviti da ih se sjeća samo kada stignu podaci o milijardama maraka doznaka?
O tim pitanjima u BUKA podcastu razgovarali smo sa dr Edhemom Čustovićem, profesorom, inženjerom, preduzetnikom i osnivačem Bosnia & Herzegovina Futures Foundation.
Čustović je gotovo tri decenije živio u Australiji, ali je 2023. donio odluku da se vrati u Bosnu i Hercegovinu. Danas ovdje provodi osam ili devet mjeseci godišnje, razvija kompanije, radi s mladima i pokušava povezati stručnjake bosanskohercegovačkog porijekla sa ljudima i institucijama u zemlji.
Njegova priča, međutim, nije klasična priča o povratniku. Kako kaže, samo je zamijenio mjesta: nekada je živio u Australiji i boravio u BiH, a sada živi u BiH i poslovno odlazi u Australiju i druge zemlje.
Govorimo istim jezikom, ali se ne razumijemo
Godine provedene između dva društva pomogle su mu da razumije jaz između ljudi koji su ostali u BiH i onih koji žive u inostranstvu.
Oni često govore istim jezikom, vole istu zemlju i žele slične stvari, ali potpuno drugačije doživljavaju način na koji bi sistem trebalo da funkcioniše. Ljudi koji su dugo živjeli u uređenijim državama teško prihvataju administrativne prepreke, odsustvo odgovornosti i činjenicu da stručnost često nije presudna za napredovanje.
Kao primjer drugačijeg odnosa prema odgovornosti Čustović navodi Australiju, gdje politička karijera može biti ugrožena i zbog relativno male zloupotrebe javnog ili partijskog novca. U BiH su, nasuprot tome, građani navikli da mnogo ozbiljnije afere prolaze bez ostavki i posljedica.
Problem, smatra on, nije samo u tome što ljudi na odgovornim pozicijama nešto ne znaju. Mnogo je opasnije kada nisu spremni da priznaju da ne znaju i da oko sebe okupe sposobnije savjetnike.
„Nema sramote reći: ‘Ne znam’. Problem se rješava tako što pokušate razumjeti šta je problem, pronađete ljude koji znaju i utvrdite koji su resursi potrebni. Ako se okružite savjetnicima koji su jednako prazni znanjem u toj oblasti, kako ćete razmišljati o budućnosti, ekonomiji i razvoju?“, pita Čustović.
Svi smo dioničari Bosne i Hercegovine
Za odnos prema državi koristi jednostavno poređenje iz privrede: svi smo dioničari Bosne i Hercegovine – i ljudi koji žive u njoj i oni koji su otišli.
Procjenjuje da širom svijeta postoji oko pet miliona ljudi koji pripadaju toj široj bosanskohercegovačkoj zajednici. Problem je što se većina njih ne ponaša kao da posjeduje dio zajedničkog dobra.
„Zašto parkove, prirodu, vodu i javni prostor ne tretiramo kao nešto svoje? Ponašamo se kao da to nije naše, a ako nije naše, zašto bismo se o tome brinuli? Taj način razmišljanja moramo promijeniti“, poručuje.
Bosna i Hercegovina se ljudima u svijetu najčešće obraća kao dijaspori od koje očekuje novac. Mnogo rjeđe ih posmatra kao globalnu zajednicu znanja, iskustva, kapitala i poslovnih veza.
Prema podacima koje je prikupila fondacija, u svijetu djeluju desetine hiljada stručnjaka porijeklom iz BiH, među kojima je približno osam hiljada doktora nauka. Samo mali dio njihovog potencijala koristi se u razvoju zemlje.
Znanje koje drugi plaćaju milionima nama je dostupno besplatno
Čustović smatra da ti ljudi ne moraju fizički da se vrate kako bi doprinijeli razvoju BiH. Mogu biti mentori mladim istraživačima, članovi stručnih i savjetodavnih tijela, učestvovati u pisanju međunarodnih projekata ili pomagati domaćim kompanijama da dođu do stranih tržišta.
Navodi primjer profesorice medicine Dunje Aksentijević iz Londona, koja je aktivno pomagala izradu doktorske disertacije istraživačice u Tuzli. Takav model mogao bi se primijeniti na stotine univerzitetskih programa i istraživačkih projekata.
„Ako bismo samo deset odsto naših najboljih naučnika u svijetu uključili kao mentore i supervizore, domaći studenti i profesori dobili bi pristup ljudima, laboratorijama i znanju koje trenutno nemaju. Ne treba isključivati lokalne stručnjake, nego napraviti simbiozu“, objašnjava.
Sličan model mogao bi se primijeniti u energetici, telekomunikacijama, obrazovanju, medicini i javnoj upravi. U savjetodavnim i nadzornim tijelima, međutim, često sjede politički podobni ljudi koji za to primaju naknade, dok bi brojni međunarodno priznati stručnjaci svoje znanje stavili na raspolaganje bez novčane koristi.
„To su ljudi koje kompanije i države u svijetu plaćaju milionima, a nama bi pomagali besplatno. Mi to bogatstvo ne cijenimo“, upozorava Čustović.
Nije najveći problem kada ljudi odu
Odlazak mladog čovjeka na studije ili profesionalno usavršavanje ne mora automatski biti gubitak za Bosnu i Hercegovinu. Pravi gubitak nastaje onda kada država tog čovjeka otpiše i više ne pokušava da ga uključi u svoje društvo.
BiH ne može svakom mladom čovjeku ponuditi laboratoriju, kompaniju ili istraživački projekat kakav postoji u razvijenijim zemljama. Može, međutim, izgraditi odnos zbog kojeg će ljudi svoje znanje, mreže i dio kapitala nastaviti da ulažu u zemlju iz koje su potekli.
„Okruženje čini pametnog čovjeka uspješnim. Možete biti najinteligentnija osoba na svijetu, ali ako nemate sistem koji će vas podržati, otići ćete tamo gdje možete ostvariti svoj potencijal“, kaže Čustović.
Kao ilustraciju navodi Nikolu Teslu. Umjesto beskrajnih rasprava o tome čiji je Tesla, korisnije bi bilo zapitati se šta bi se s čovjekom njegovih ideja dogodilo da je ostao u sredini koja ne razumije niti podržava njegov rad.
Povratak postoji, ali država ga ne olakšava
Suprotno često ponavljanoj tvrdnji da se niko ne vraća, Čustović kaže da je posljednjih godina upoznao stotine ljudi koji su se vratili u BiH. Među njima nisu samo penzioneri vođeni nostalgijom, nego mladi bračni parovi, porodice s djecom i profesionalno ostvareni ljudi.
Mnogi od njih povratak ne žele javno isticati jer ne žele da budu korišteni kao politički ili medijski ukras. Zadržavaju poslovne veze s državama iz kojih dolaze, ali životnu bazu premještaju u BiH.
Najveći problem dočekuje ih već na početku: ne postoji mjesto na kojem mogu dobiti pouzdane odgovore o dokumentima, školovanju djece, zdravstvenom osiguranju, pokretanju firme ili poreskim obavezama.
Čustović navodi primjer žene iz Vašingtona koja želi da se sa dvoje djece vrati u BiH, ali nakon više od dvadeset godina provedenih u Americi ne zna odakle da počne.
„Ako želimo da se ti ljudi vrate, napravićemo im platformu i dati odgovore. Ako to ne uradimo, onda se moramo zapitati želimo li ih zaista ovdje“, kaže.
Strani radnici tek dolaze
Dok se političke rasprave i dalje uglavnom vode oko identiteta i prošlosti, tržište rada mijenja strukturu stanovništva BiH. Strani radnici već su prisutni u građevinarstvu, ugostiteljstvu i turizmu, a uskoro će biti potrebni i u zdravstvu, industriji i drugim oblastima.
Čustović smatra da njihov dolazak nije privremena pojava, nego proces za koji država mora razviti ozbiljnu strategiju integracije.
Posebnu priliku vidi u stranim studentima koji u BiH studiraju medicinu na engleskom jeziku. Umjesto da svi nakon diplomiranja odu, dio njih mogao bi ostati i raditi kao ljekari, ali samo ako im zemlja ponudi uređene uslove života i rada.
Istovremeno se smanjuje broj zaposlenih koji pune penzione fondove, dok raste broj ljudi koji od tih fondova zavise. Bez novih radnika i drugačije demografske politike taj odnos postaće neodrživ.
Zbog toga pitanje više nije hoće li u BiH dolaziti ljudi iz Azije, Afrike i drugih dijelova svijeta. Pitanje je kako ćemo ih prihvatiti, integrisati i kakvu ćemo zemlju zajedno graditi.
„Neko će ovo tlo zvati svojim. Da li ćemo to biti mi, naši potomci ili ljudi koji će doći iz drugih dijelova svijeta – to zavisi od nas“, poručuje Čustović.
Investitori ne dolaze zbog ljubavi prema BiH
Bosna i Hercegovina trenutno nije naročito privlačna ozbiljnim stranim investitorima. Privlačna može biti onima koji računaju na slabe institucije, jeftine resurse i mogućnost da političkim vezama dobiju dozvole za eksploataciju rijeka, šuma i rudnika.
Takve investicije, smatra Čustović, nisu potrebne.
Zemlji trebaju partneri koji će poštovati zakone, zaštitu životne sredine i lokalne zajednice. Najbolja veza s takvim ulagačima mogu biti ljudi porijeklom iz BiH koji već žive i posluju u svijetu.
Čustović i njegov brat ulažu u manje domaće kompanije, iako otvoreno priznaje da bi finansijski povrat vjerovatno bio veći u Australiji. Njihov motiv nije samo profit, nego stvaranje novih radnih mjesta, izvoza i drugačije slike BiH na međunarodnom tržištu.
Problem su spora administracija, nedostatak digitalizacije i procedure koje i dalje zahtijevaju šaltere, pečate i dokumente koje državne institucije već posjeduju.
Bez promjene postaćemo rezervat
Najozbiljnije upozorenje iz razgovora odnosi se na budućnost zemlje ukoliko politike, obrazovanje i način upravljanja ostanu isti.
Čustović smatra da BiH tada neće jednostavno ostati siromašna i prazna. Mogla bi postati prostor podijeljen između lokalnih političkih i ekonomskih klanova, od kojih svaki kontroliše svoje područje, institucije i resurse.
„Ako nastavimo na isti način, ovdje ćemo bukvalno dobiti rezervat određenih klanova. Svako će voditi svoje parče zemlje i upravljati svojim resursima. Jedan dio toga već imamo“, upozorava.
Alternativa postoji, ali zahtijeva da zemlja konačno počne razmišljati dalje od narednih izbora. Potrebna je reforma obrazovanja, jačanje privatnog sektora, povezivanje sa stručnjacima u svijetu, integracija stranih radnika i ozbiljna strategija razvoja za narednih deset ili dvadeset godina.
Jer sudbina Bosne i Hercegovine neće biti određena samo odgovorom na pitanje ko će pobijediti na sljedećim izborima. Mnogo važnije pitanje je ko će ovdje živjeti kada današnjih političara više ne bude – i kakvu ćemo mu zemlju ostaviti.