„Pa koliko vas to ide u Pakoštane? Šta je tamo toliko interesantno?“, pitao je carinik na granici, pomalo začuđen brojem automobila i ljudima iz Banjaluke koji su tog dana imali isto odredište.
Pitanje je, zapravo, sasvim na mjestu. Početkom septembra, kada se većina ljudi vraća s godišnjih odmora, djeca ponovo sjedaju u školske klupe, a svakodnevica hvata puni zalet, oko stotinu odraslih ljudi iz Banjaluke krenulo je prema Pakoštanima.
Među njima je bila i Sandra Pušić, sa svojim drugaricama. Nisu išle na klasično ljetovanje, ni na produženi vikend uz bazen. Išle su – u sportski kamp. I to kamp u kojem se spava u jednostavnim bungalovima od trske, bez struje, u velikoj borovoj šumi. Čim ujutru izađete iz bungalova, počinje akcija – kajaci, SUP daske, streličarstvo, adrenalinski park, tenis, odbojka na pijesku, igre bez granica…
Upravo taj neobični spoj robinzonskog kampovanja i sportskih aktivnosti već više od decenije povezuje Banjaluku i Pakoštane.
Iza cijele priče stoji Srboljub Vuković, Banjalučanima mnogo poznatiji jednostavno kao Srbo, iz Centra za sport „Zvjezdice“.
Sve je počelo 2015. godine, kada je sa ekipom počeo organizovati ljetne sportske kampove za porodice i djecu bez pratnje roditelja. Pakoštane su izabrali nakon potrage za mjestom koje može ponuditi dovoljno sportskih sadržaja, sigurnost, prirodu i smještaj za veliki broj djece. I ostali su tamo narednih 11 sezona.
Od 17 ljudi do hiljada djece
Početak nije nagovještavao da će priča dostići današnje razmjere. Prve godine, kaže Srbo, kroz cijelu sezonu imali su svega 17 ljudi.
Trebale su godine da roditelji upoznaju koncept i steknu povjerenje. U početku su uglavnom dolazile cijele porodice. Tek nakon nekoliko sezona, kada su se roditelji uvjerili kako kamp funkcioniše i koliko se vodi računa o djeci, počeli su ih slati i bez pratnje.
Danas je slika potpuno drugačija. Tokom sezone organizuje se desetak termina, u jednom terminu bude oko stotinu djece, pa su kroz kamp tokom svih ovih godina prošle hiljade mališana. U kamp danas stižu djeca ne samo iz Banjaluke i drugih dijelova BiH, nego i iz Hrvatske, Italije, Poljske, Švedske, Norveške i Sjedinjenih Američkih Država. Veliki broj njih vraća se iz godine u godinu i praktično odrasta uz ove programe. Za mnoge je to prilika da prvi put probaju kajak ili SUP, ali i da sklope nova prijateljstva i nauče da budu samostalniji.
Djeca kući, roditelji u kamp
A onda su, nakon nekoliko godina, roditelji počeli da postavljaju Srbi sasvim logično pitanje: “Kad ćeš organizovati nešto za nas, bez djece?”
Ljudi koji tokom godine žive između posla, porodice i drugih obaveza, poželjeli su nekoliko dana svojevrsne ekskurzije za odrasle.
Tako je nastao septembarski termin kada odrasli idu u adrenalinski park, voze kajake i SUP daske, igraju odbojku, učestvuju u igrama na plaži, a uveče se druže i pjevaju uz gitaru.
Ništa nije obavezno. Ko želi aktivnost, može imati ispunjen dan od jutra do večeri. Ko želi mir, ima borovu šumu, plažu i more.
Od tada, septembarski termin prerastao je u tradiciju, a ove godine u Pakoštane je stigla najveća grupa do sada – stotinu odraslih ljudi.
Srbo kaže da mu je ove godine jedna scena posebno ostala u pamćenju. Stao je sa strane i pogledao grupu. Stotinu ljudi. Svako od njih, kaže, u svom životu ima neki problem – poslovni, porodični, finansijski, ljubavni, zdravstveni. Kao i svi. Ali u tom trenutku svi su se smijali.
„Oni ovdje bukvalno uživaju kao djeca“, zaključuje Srbo.
Profesor koji ne želi sport samo za buduće šampione
Rad u sportskom kampu samo je jedan dio Srbine profesionalne priče.
Srboljub Vuković doktor je sportskih nauka i univerzitetski profesor. Na Univerzitetu Apeiron zaposlen je već 15 godina, prvo kao asistent i viši asistent, a posljednjih godina kao docent.
Za sebe kaže da je uspio spojiti akademsku i praktičnu stranu sporta.
Kroz programe Centra za sport „Zvjezdice“, hiljade djece u Banjaluci naučilo je da skija, voze rolere ili bicikl, učestvovali su u zimskim i ljetnim kampovima i upoznavali različite sportove.
Njegova filozofija pritom nije stvaranje novih Đokovića, Mesija ili Jokića. Mnogo mu je važnije, kaže, da se što više djece uopšte počne baviti sportom.
„Ne moraju biti profesionalni sportisti. Neka se bave rekreativno, zbog svog zdravlja“, objašnjava.
Jedanaest godina rada, stotine djece i odraslih svakog ljeta u kampu zahtijevaju mnogo energije. Svakih nekoliko dana stiže nova grupa kojoj treba pružiti istu pažnju i entuzijazam.
“To nije klasičan posao, to je jednostavno stil života”, kaže Srbo i tu se možda najbolje vidi zbog čega kamp opstaje toliko dugo.
Ljudi koji dolaze, kaže, često mu govore da ih upravo njegova energija tjera da pokušaju ono što inače ne bi – da uđu u adrenalinski park, probaju novi sport ili makar na nekoliko trenutaka izađu iz svoje zone komfora.
Srbo je i otac dvojice dječaka, koji već devet godina ljeta provode s njim u kampu.
Prvo su išla djeca. Onda je mama odlučila da je red na nju
Priča Sandre Pušić, majke četvoro djece s početka teksta, možda najbolje pokazuje kako je sportski kamp za djecu na kraju postao mjesto kojem se jednako raduju i njihovi roditelji.
Za Pakoštane je prvi put čula od prijateljice, sa kojom je poslala najstarijeg sina Andriju. Vratio se oduševljen i nakon toga je išao svake godine.
Kada su njene dvije kćerke dovoljno porasle – jedna je imala sedam, druga pet godina – prvi put su otišle same. I one su se vratile oduševljene i od tada idu svake godine.
“Kod njih pripreme za sljedeći kamp praktično počinju čim završi prethodni. Već u oktobru ili novembru planiraju koreografiju za veče talenata, odjevne kombinacije, ko će s kim biti u sobi i u kojem terminu će ići. To su dogovori čitavu godinu. Onda se čeka taj dan kad se ide u Pakoštane“, priča Sandra.
Jedne godine krenula je s njima, vodeći i najmlađu kćerku, tada bebu od godinu dana. Brzo je shvatila da starijim djevojčicama uopšte nije potrebna. Nakon toga su nastavile same.
A onda joj je prijateljica predložila nešto sasvim drugačije – da one idu u kamp, a da djeca ostanu kod kuće.
Ove godine, Sandri je treći put na kampu i njen opis možda najbolje objašnjava zašto se ljudi vraćaju, a to je osjećaj da odrasla osoba na nekoliko dana ponovo dobije pravo na nešto što joj svakodnevica uglavnom oduzme – da se igra.
“Čim uđem u kamp, imam osjećaj da sam zakoračila u neki drugi svijet, u kojem prestaju svakodnevne obaveze i počinje potpuno drugačiji život. Vratiš se u vrijeme kad si i ti bio dijete i kad si se igrao, na šta kao odrasla osoba kao da nemaš pravo“, kaže Sandra.