Rimski car Kaligula, čije je puno ime bilo Gaj Julije Cezar Germanik, na vlast je došao 37. godine nove ere i u početku uživao ogromnu podršku stanovništva. Međutim, njegova vladavina vrlo brzo je dobila potpuno drugačiji tok. U istorijskim zapisima ostao je upamćen kao jedan od najokrutnijih, najnepredvidljivijih i najkontroverznijih rimskih careva.
Ipak, slika Kaligule koju danas poznajemo nije potpuno jednostavna. Najvažniji izvori o njegovoj vladavini nastali su godinama nakon njegove smrti, a pisali su ih autori koji nisu bili naklonjeni caru. Zbog toga istoričari i danas pokušavaju da razdvoje stvarne događaje od pretjerivanja, glasina i političkog obračuna.
Od omiljenog cara do omraženog vladara
Kada je postao car, Kaligula je bio veoma popularan. Naslijedio je Tiberija, čija je vladavina u posljednjim godinama bila obilježena strahom, političkim progonima i nepovjerenjem.
Kaligula je u prvim mjesecima pokušao da napravi jasan otklon od svog prethodnika. Ukidao je neke poreze, priređivao velike javne spektakle i dozvolio veću slobodu govora. Rimljani su ga zbog toga dočekali sa velikim oduševljenjem.
A onda je uslijedio preokret.
Nekoliko mjeseci nakon dolaska na vlast teško se razbolio. Tačan uzrok bolesti nikada nije utvrđen. U kasnijim izvorima pominju se različite mogućnosti, uključujući epilepsiju i upalne bolesti mozga. Nakon oporavka počeo je da se ponaša sve sumnjičavije i brutalnije, mada nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je bolest zaista uticala na njegovu ličnost.
Sukob sa Senatom
Kaligulin odnos prema rimskoj aristokratiji postao je jedan od glavnih izvora sukoba. Često je ponižavao senatore, pokazivao prezir prema njihovom autoritetu, a pojedini njegovi protivnici završili su pogubljeni ili su ostali bez imovine.
Takvo ponašanje dodatno je produbilo neprijateljstvo između cara i političke elite.
Jedna od najpoznatijih priča vezanih za Kaligulu odnosi se na njegovog omiljenog konja Incitata. Prema antičkim izvorima, car je navodno želio da ga postavi za konzula. Istoričari danas uglavnom smatraju da je riječ prije o provokaciji i ismijavanju Senata nego o ozbiljnom planu.
Kaligula je na taj način mogao da pokaže da smatra da najviša državna funkcija nije ništa posebno i da bi je, po njegovom mišljenju, mogao obavljati čak i konj.
Ogromna potrošnja i neobični projekti
Kaligula je trošio ogromne količine novca na igre, građevinske poduhvate i raskošne ceremonije. Njegova vladavina bila je obilježena projektima koji su za tadašnje prilike djelovali gotovo nevjerovatno.
Među najpoznatijim su veliki brodovi pronađeni u jezeru Nemi, za koje se vjeruje da su služili kao svojevrsne plutajuće palate za carske zabave.
Još čudnija je priča o mostu napravljenom od brodova preko Napuljskog zaliva. Prema jednom antičkom izvoru, Kaligula je želio da prkosi proročanstvu prema kojem je bilo vjerovatnije da će postati car nego da će preći zaliv jašući na konju.
Da li je upravo to bio razlog izgradnje mosta nije moguće potvrditi, ali događaj je postao jedna od najpoznatijih priča o njegovoj vladavini.
Priče o raskalašnom životu
Kaliguli su pripisivani brojni seksualni skandali, uključujući navodne odnose sa njegovim sestrama. Posebno se pominje Druzila, prema kojoj je, navodno, gajio neobično blizak odnos.
Antički pisci navode i druge priče o prisilnim odnosima, razvratu i zloupotrebi carske moći.
Međutim, upravo su takve tvrdnje među onima koje istoričari danas posmatraju sa najvećim oprezom. Optužbe za seksualne ekscese bile su u antičkoj političkoj propagandi često korištene za diskreditovanje vladara. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliko je tih priča zasnovano na stvarnim događajima.
Car koji je želio božanski status
Kaligulin odnos prema religiji dodatno je doprinio njegovoj reputaciji.
Izvori tvrde da je zahtijevao da se prema njemu odnose kao prema božanstvu i da je želio da njegova ličnost zauzme posebno mjesto u religijskom životu Carstva. Njegove statue postavljane su na različitim mjestima, a u nekim slučajevima navodno su zamjenjivane statuama bogova.
Posebno ozbiljnu krizu izazvala je njegova namjera da u jerusalimskom hramu postavi svoju statuu. Za jevrejsko stanovništvo takav potez predstavljao bi ogromnu vjersku provokaciju. Do postavljanja statue ipak nije došlo, jer je Kaligula ubijen prije nego što je plan sproveden.
Pojedini izvori tvrde i da je tokom javnih nastupa imitirao bogove, oblačio njihovu odjeću i ponašao se kao da ima božanski status.
Ubistvo u srcu carske palate
Kaligulina vladavina trajala je svega četiri godine.
Godine 41. nove ere protiv njega je organizovana zavjera u kojoj su učestvovali pripadnici pretorijanske garde. Među glavnim zavjerenicima bio je Kasije Hereja.
Kaligula je ubijen u okviru carskog kompleksa, nakon čega je uslijedio haos. Zavjerenici su pokušali da obnove autoritet Senata, ali je pretorijanska garda pronašla Kaligulinog strica Klaudija i proglasila ga novim carem.
Time je postalo jasno koliko je stvarna moć u Rimskom carstvu bila podijeljena između cara, Senata i vojske.
Koliko je Kaligula zaista bio „lud“?
Više od dvije hiljade godina kasnije, teško je dati konačan odgovor.
Kaligula je nesumnjivo donosio kontroverzne odluke, ulazio u sukobe sa Senatom i trošio ogromne količine državnog novca. Postoje i istorijski tragovi koji ukazuju na brutalnost njegove vladavine.
Ali najdramatičnije priče o njemu dolaze iz izvora koji su nastali nakon njegove smrti i često su pisani iz izrazito neprijateljske perspektive.
Zbog toga savremena istoriografija sve češće Kaligulu ne posmatra samo kao „ludog cara“, već pokušava da sagleda širi kontekst njegove vladavine. Njegova priča vjerovatno predstavlja mješavinu stvarnih zloupotreba vlasti, političkog sukoba, pretjerivanja i propagande.
Upravo zbog toga Kaligula je i danas jedan od najzanimljivijih likova rimske istorije – vladar čije je ime postalo sinonim za apsolutnu moć, ali i primjer koliko istorijska slika jednog čovjeka može biti oblikovana od strane njegovih neprijatelja.