Ubrzana urbanizacija posljednjih godina značajno mijenja izgled Banjaluke, ali istovremeno otvara sve ozbiljnija pitanja o tome koliko je takav razvoj dugoročno održiv i bezbjedan. Dok se nova gradnja predstavlja kao pokazatelj razvoja i investicija, stručnjaci upozoravaju da povećanje gustine izgradnje, smanjenje zelenih i otvorenih površina, nedovoljna infrastruktura i mali razmaci između objekata mogu dodatno povećati rizike u slučaju zemljotresa.
Banjaluka se nalazi na seizmički aktivnom području, zbog čega pitanje urbanističkog planiranja nije samo pitanje izgleda grada, već i zaštite života i imovine građana. O tome šta gusta gradnja znači u slučaju snažnog zemljotresa, koliko takav prostor otežava evakuaciju i intervenciju hitnih službi, te koliko je problematičan takozvani „pounding effect“, razgovarali smo sa prof. dr Anđelkom Cumbom, vanrednim profesorom na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci i stručnjakom za konstrukcije.
Profesore, kako gledate na trenutni intenzitet gradnje u Banjaluci?
Ubrzana gradnja u Banjaluci posljednjih godina mijenja lice grada. Novi stambeni i poslovni objekti niču na gotovo svakoj slobodnoj parceli, često na štetu trotoara, parkinga i zelenih površina. Međutim, iza pitanja urbanog identiteta krije se mnogo ozbiljnije – da li ovakav razvoj direktno ugrožava bezbjednost građana u slučaju zemljotresa?
I mene, kao stanovnika Banjaluke i nekog ko se bavi konstrukcijama, ova pregusta gradnja posebno zabrinjava. U mnogim dijelovima grada razmak između zgrada sve je manji, a prolazi sve uži. U slučaju jačeg potresa fasade pucaju i otpadaju, dijelovi krovova padaju na ulicu, a šut zatrpava prolaze. U takvim uslovima evakuacija postaje haotična, a često i nemoguća. Savremeni urbanizam podrazumijeva dovoljno široke koridore, više alternativnih pravaca kretanja i otvorene površine za okupljanje stanovništva. U suprotnom, građani mogu ostati zarobljeni između vlastitih zgrada.
U kojoj mjeri nestanak zelenih površina i unutarblokovskih prostora utiče na rad hitnih službi? Da li su ovi faktori uopšte ukalkulisani u nove regulacione planove?
Nedostatak unutrašnjih dvorišta, zelenih zona i širih prolaza ima ozbiljnu posljedicu jer hitne službe ostaju bez prostora za djelovanje. Vatrogasna i spasilačka vozila nemaju gdje da se pozicioniraju, ne mogu koristiti platforme za intervencije na višim spratovima, a često se ne mogu ni okrenuti u uskim ulicama. Pritom, gusto parkirana vozila i šut nastao u potresu dodatno zatvaraju i ono malo prostora za manevrisanje. Rezultat je zabrinjavajući, jer svaka minuta kašnjenja znači manje šanse za spasavanje. Iako propisi formalno zahtijevaju pristupne puteve i manipulativne površine, intenzivna izgradnja ih u praksi često „pojede“.
Koliko je problematičan takozvani „pounding effect“ u uslovima guste gradnje?
„Pounding effect“ je poseban problem guste gradnje jer u toku zemljotresa zgrade osciluju različitim intenzitetom i u različitim fazama. Ako se nalaze preblizu, dolazi do njihovog međusobnog kontakta i sudara. Posljedice su velika oštećenja konstrukcije, a u ekstremnim slučajevima i urušavanje. Dodatno zabrinjava činjenica da i potpuno ispravno projektovane zgrade mogu postati opasne – upravo zbog blizine druge zgrade. Savremeni standardi jasno propisuju minimalne razmake između objekata, ali se u praksi oni često svode na opasni minimum.
Možemo li onda zaključiti da imamo više međusobno povezanih problema?
Da, jer ključno pitanje nije samo kakve su pojedinačne zgrade, već da li su dijelovi grada projektovani da izdrže kriznu situaciju. Kada se saberu uski prolazi, nedostatak otvorenog prostora, otežan pristup hitnim službama i minimalni razmaci između objekata, dobija se ono što stručnjaci nazivaju multiplikacijom rizika – situacija u kojoj se opasnosti ne samo sabiraju, već međusobno umnožavaju.
Na kraju, da li Banjaluka ide ka održivom razvoju ili potencijalnom problemu?
Širenje grada je neminovno, ali pitanje koje ostaje je jednostavno: da li gradimo grad za život ili grad koji u krizi postaje zamka? Bez jasnog urbanističkog plana i dosljedne kontrole, granica između razvoja i ugrožavanja bezbjednosti postaje opasno tanka. U gradu bez prostora, i greške nemaju gdje da se „rasporede“ – nego pogađaju direktno. Cijenu takvih odluka, po pravilu, ne plaćaju investitori, nego građani – ponekad i vlastitim životima.