Nevena je najbolja prijateljica Marije, glavne junakinje filma „Pukotina u ledu“ rediteljke Maje Miloš. Tumači je Anđela Jovanović, koja kroz ovaj lik donosi priču o mladoj ženi čiji su život obilježili siromaštvo i odrastanje bez adekvatne podrške.
Otvorena, samostalna i seksualno oslobođena, Nevena ne čeka da je neko spasi, već pronalazi vlastite načine da se izbori za sebe. Istovremeno, ostaje snažan oslonac Mariji, pružajući joj podršku onda kada joj je najpotrebnija.
Motivi savremene bajke u „Pukotini u ledu“ služe kao okvir za pitanja ženskog integriteta, seksualnosti, odrastanja, traume i društvenih obrazaca koji oblikuju naše predstave o ljubavi, uspjehu i sreći. Lik Nevene pritom otvara i pitanje koliko lako donosimo sud o ljudima čije okolnosti i životne priče zapravo ne poznajemo.
Nakon sinoćnje projekcije filma u okviru glavnog takmičarskog programa 39. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival, Anđela Jovanović govorila je za Buku o Neveni, liku koji joj je, upravo zbog velike različitosti u odnosu na nju samu, predstavljao poseban glumački izazov.
Razgovarali smo o ženskom prijateljstvu i podršci, prikazu seksualnosti i traume, društvenim očekivanjima, brzom osuđivanju tuđih životnih izbora, ali i svijetu u kojem novac sve više postaje „zajednički imenitelj“.
BUKA: Ko je djevojka koju igrate, gdje ste istraživali njen lik i da li poznajete takve osobe u svom okruženju?
Poznajem definitivno takve osobe. Nevena je, da kažemo, dobra vila ako bismo gledali po Pepeljuzi, po bajci. Ona je jedna izuzetno pozitivna osoba koja definitivno ne čeka da je neko spasi, nego je osoba koja spašava sama sebe. Neko koga su okolnosti negdje natjerale da mora da se bori za sebe na svaki način i neko ko je, za razliku od glavnog lika, od Marije, prihvatio tu svoju seksualnost i naučio da njome manipuliše.
Tako da je na neki način ona potpuni antipod Mariji i njenom grču i nekoj sputanoj seksualnosti, inhibiranosti. Nevena je sve samo ne inhibirana osoba.
BUKA: Na početku filma mi je izgledala kao površna djevojka, osoba koja bira liniju manjeg otpora, ali ispostavilo se da je ona jako dobrodušna, da je dobra osoba. I na kraju dana, nije li najbitnije kakve smo osobe i kakvi smo prijatelji, bez obzira na životne izbore i poslove?
Meni je bilo baš to veoma izazovno. To je najrazličitiji lik, da kažem, od sebe koji sam igrala. Čak i u Nečistoj krvi, bez obzira na to što je epoha, mnogo sam više imala dodirnih tačaka sa Tašanom nego sa Nevenom, da kažem, u načinu razmišljanja i nekoj moralnoj vertikali.
Ali upravo sam o tome razmišljala — koliko zapravo smo vrlo brzi da osuđujemo ljude koji tako žive, a ne znamo uopšte koja je njihova priča. Mislim da je mnogo lako govoriti iz neke privilegovane pozicije.
U kom smislu privilegija?
Da si mogao normalno da završiš školu, da si imao podršku od roditelja, da si to sve imao. Nevena je ćerka samohrane majke. Mislim, to je sad njen backstory, ali neko ko je odrastao u kompletnom siromaštvu, bez ikakve podrške sa bilo čije strane.
Ona je nekako morala da se bori sama za sebe i to je uradila na neki način koji možda mi ne smatramo kao nešto što je u redu, ali opet nije preuzela ulogu žrtve i da se samo sažalijeva, nego je shvatila da mora na taj način da se probija.
Ali nije zaboravila ljude oko sebe. Između ostalog, Marija je ona koju sve vrijeme nekako gura i koja je taj njen motor i vjeruje u nju.
I to mi je negdje možda najljepši dio i tog ženskog prijateljstva koji je prikazan ovdje, jer je zapravo često i meni u životu ta podrška prijateljice ili prijatelja. I u nekim trenucima kada ja nisam vjerovala u sebe, a oni su vjerovali u mene, meni je to dalo vjetar u leđa. Kao što Nevena daje Mariji vjetar u leđa i neku potrebnu ljubav i podršku da nastavi dalje.
BUKA: Okolnosti su bile protiv nje, ali ona ih ne prihvata, nego ih mijenja.
Da, mislim, vrlo interesantan lik definitivno. Meni je drago bilo što, kada sam pogledala film, Nevena mi je ostala draga.
Nisam imala taj utisak kao: „Ona je neka užasno površna osoba ili neko ko gleda samo sebe.“ Već sam nekako pomislila: dobro, da, ona je jedna jako draga osoba i kada Marija ima neke teške trenutke, ona je apsolutno tu za nju.
Tako da, to što radi stvari na način na koji radi, to je već sad pitanje, da kažem, i ukusa i nekih načela.
BUKA: Na trenutak mi se učinilo da su neke scene nesuvisle, ali kako su se ponavljale, ja sam to protumačio kao da su te scene zapravo traume.
Pa jesu, da. Vrlo je interesantno zapravo i to što se film bavi nekim pitanjem integriteta, ženskog integriteta, ali takođe i nekim narativom koji smo mi usvojili kao mali gledajući Diznijeve filmove.
I uopšte to, kao ženski lik, kao, mora da bude u nekim teškim uslovima, da doživi neku veliku nesreću i onda dolazi princ koji spašava cijelu situaciju i živjeli su do kraja života.
A zapravo, nekako mislim da je kod Maje Miloš vrlo interesantno što nas to vuče u svoj univerzum. Ona ti postavi nešto što ti nisi imao… Ja, recimo, nisam nikad imala priliku. Niti prisustvujem tako nečemu, niti znam te ljude, neko tako.
A to sve nekako oživi i ti uopšte znaš: aha, ovo je taj svijet. Mislim, te scene kada pričaš baš i nekako uvuku te u to — šta je njihov svijet, šta je njihov pogled na stvari.
BUKA: Ima i dosta eksplicitnih scena, ali ono što mi je zanimljivo jeste da prvi put žena nije u fokusu. Da se prvi put primarno ne seksualizira žensko tijelo. Je li to bila namjera rediteljke i je li to rediteljska hrabrost?
Iskreno, meni nije bilo toliko eksplicitnih scena kako sam mislila da će biti, ali mislim da to ima i veze s tim što je u pitanju rediteljka, odnosno žena koja režira film. Onda nema tog momenta kada predstavljamo seksualno žensko tijelo koje mi objektivizujemo i volimo, nego nekako prikazuje stvarno ono što ona vidi i to.
Mislim da je to njena hrabrost, ali i neki njen stil.
BUKA: U filmu se pojavljuje i zla maćeha, ali je li on demistifikovao činjenicu da ne postoje životi iz bajke?
Mislim da to generalno, sve što nekako gledamo, i to jeste neka era i socijalnih mreža, svega što mi živimo, mi milenijalci, s tim se nekako trudimo da se uhvatimo u koštac, ali realno to jeste veliki problem jer ti doživljavaš to kao da je neko tamo, ima neki savršen život i neki ljudi tamo nemaju nikakve probleme ili bogatstvo je rješenje u skupim restoranima ili tako nešto.
To jeste neki narativ koji sada djevojčice slušaju, tinejdžerke koje gledaju svoje omiljene zvijezde kako su u nekim užasno fancy mjestima i žive neke živote i imaju utisak da je to neki ideal sreće, a to nema nikakve veze sa životom.
Jedina sreća koju možemo da imamo je sada to da budemo zdravi i da nam je okruženje zdravo i da živimo neke, da kažem, živote iskrene sami sa sobom.
Mislim da je to jedini put ka nekoj sreći. Mislim da ovaj film i ogoljava taj momenat — on je neki fudbaler, a evo ne zna kako da se ponaša sa ženama i kad nađe neki iskren odnos, on misli da treba to da plati. To je baš onako tužno.
BUKA: Film je prožet nekako turbo-folkom, trapom i čini se da je poruka da je novac glavni generator naših života. Živimo li u takvom društvu i šta je u našem društvu najbitnije?
Pa znaš kako? Živimo u našem društvu. To je globalno, globalno je takva situacija.
Mislim da se na prvo mjesto stavlja, ono, moj tata je rekao u jednom intervjuu, novac je kao religija kojoj se svi ljudi mole. Nažalost, novac jeste postao neki zajednički imenitelj da se svi slože i ono, bilo kakve ideologije, novac rješava stvar. Para vrti gdje burgija neće.
Ali, opet s druge strane, mislim da baš zato što imamo to toliko jako izraženo, ako imaš dovoljnu svijest da shvatiš da to nije sreća i da je sreća u nekim potpuno drugim stvarima, da možeš u svom nekom mikrokosmosu i da se okružiš generalno ljudima koji razmišljaju slično i da se koncentrišeš na neke prave stvari.
A to vezano za muziku, prosto i muzika, sve to oslikava vrijeme u kojem živimo i društvo. Tako da umjetnost i jeste nešto što je na neki način ogledalo ovoga.