Ponekad je najteže otvoriti vrata iza kojih smo dugo živjeli u strahu. O nasilju koje često ostaje skriveno, o strahu koji čovjeka drži zarobljenim, ali i o snazi da se ponovo pronađu sloboda i vlastiti život govori knjiga „Otvaranje“ Anete Zrnić, koja je nedavno objavljena.
Kao pravnica i autorka bloga „Nasilje – šta i kako“, Aneta Zrnić godinama se susretala sa različitim oblicima nasilja i njegovim posljedicama. Iskustva iz pravne prakse, rad na projektima i radionicama, edukacije i literatura, ali prije svega razgovori sa ženama koje su preživjele nasilje, postali su dio građe iz koje je nastala njena prva knjiga.
„Otvaranje“ nije samo priča o jednoj ženi. To je priča o iskustvima koja često ostaju neispričana, o trenutku kada treba donijeti odluku, o strahu od nepoznatog i o teškom putu ka životu u kojem čovjek ponovo preuzima vlast nad sobom. Kroz stvarne životne priče knjiga otvara pitanja o nasilju, njegovim posljedicama, razlozima zbog kojih je teško otići, ali i o onome što dolazi nakon odlaska – suočavanju sa sobom i stvaranju novog života.
Sa Anetom Zrnić razgovarali smo o nastanku „Otvaranja“, iskustvima koja su prethodila knjizi, nasilju i njegovim posljedicama, strahu, odlasku, autentičnosti i pronalaženju spasa u sebi, ali i o tome šta je pisanje ove knjige promijenilo u njoj.
Kao pravnica koja je pokrenula blog „Nasilje – šta i kako“, a sada objavljujete i svoju prvu knjigu „Otvaranje“ — kako je došlo do toga da pravna praksa i iskustva sa kojima ste se susretali prerastu u književnu priču? Kada se rodila ideja da ta iskustva moraju postati knjiga?
Zapravo, još od djetinjstva željela sam da napišem knjigu, što sam i napisala u knjizi. Kao djevojčica pokušala sam da izmislim neku priču, ali mi pisanje nije išlo. S vremenom sam otkrila da volim istinite životne priče; one me najviše dotiču. Ponekad prerano krenemo u susret onome što želimo i to nas zaustavi. Osim želje za pisanjem i životnih iskustava koja stičemo da bismo mogli pisati o nekim temama, za nastanak nekih knjiga potrebne su i zrelost, odnosno spremnost.
Nisam odustala od pisanja. Živeći i radeći, inspirisana stvarnim životima, prikupila sam građu za nastanak knjige koju sam na kraju i napisala, ali nakon više od dvadeset i pet godina. Naravno, uz pomoć saradnika koji su sa mnom radili na knjizi, bez čije podrške i strpljenja ova knjiga ne bi mogla nastati.
Dijelovi knjige sadrže adaptirane članke sa bloga i Instagram stranice „Nasilje – šta i kako“, što se navodi i u knjizi. Kroz rad u struci, gdje sam se susretala i sa razvodima zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, rad na radionicama i projektima koji istražuju nasilje u porodici, pisanje bloga, pohađanje edukacija i čitanje literature o nasilju, a najviše kroz razgovore sa ženama koje su preživjele nasilje, odlučila sam da i kroz knjigu pišem o nasilju koje briše čitave porodice, vjeru u život, ljubav i ljude.
Kroz iskustva osoba koje su uspjele da napuste nasilne zajednice dobijamo važne informacije o uspješnim strategijama suočavanja sa nasiljem, koje ostaju nepoznate ako se ne ispričaju. Čitanje o uspješnom bijegu preživjelih pruža osjećaj satisfakcije i motiviše i druge da se bore za izlazak ako preživljavaju isto. Upravo zato sam napisala ovu knjigu kroz stvarne živote. Namijenjena je onima koji traže izlaz iz nasilne zajednice ili se suočavaju sa posljedicama koje je nasilje ostavilo na njih, kao i onima koji žele da znaju više o nasilju. Putevi kojima su uspješno prošli drugi da bi došli do svoje slobode i sačuvali svoje živote otvaraju puteve i drugima.
Koliko je teško psihički opstati u nasilnoj zajednici, ali i nakon izlaska iz nje, u društvu koje još uvijek često normalizuje nasilje, preispituje žrtvu i ponekad je vraća u iste obrasce iz kojih pokušava izaći?
Veoma teško za one koji od okoline očekuju saosjećanje, podršku ili razumijevanje. Za one koji sve očekuju od sebe, nešto lakše. U kompetitivno orijentisanom društvu, usmjerenom ka pobjedi svih oko sebe, a ne ka saradnji i razumijevanju sebe i drugih, postoje različiti mehanizmi eliminacije ostalih „učesnika trke“.
U borbi za moć, vijekovima unazad, žene se uspješno žrtvuju na različite načine ili se targetiraju kao žrtve, čime im se oduzima lična moć. Ako jedni ostaju zarobljeni u poziciji bespomoćne žrtve, drugi su „moćniji“ od njih. Ovako misle mnogi pojedinci u društvu i svakako im ovakav način razmišljanja odgovara, jer od njega imaju korist. Da bismo spriječili da nas se drži zarobljenima u identitetu žrtve, potrebno je da osvijestimo da nas niko ne može zadržati tamo gdje mi više ne želimo biti.
U knjizi govorite o putu žene ka osvještavanju i ponovnom pronalaženju sebe. Šta je, po Vašem mišljenju, najteži korak za osobu koja pokušava izaći iz odnosa koji je povređuje?
Najteži korak je donošenje odluke o odlasku. U tome je zaustavljaju brojni strahovi – strah za svoj život i živote djece koju često ima sa nasilnikom, strah od njegove osvete, strah za finansijsku egzistenciju, strah od tuđeg mišljenja i osude okoline zbog odustanka od braka, od pravnih postupaka koje će voditi, strah od samostalnosti i nepoznatog, ali i od suočavanja sa samom sobom zbog posljedica koje je nasilje ostavilo na nju. Kod nekih osoba prisutni su gotovo svi ovi strahovi i velika je životna pobjeda ako uspiju da ih prebrode.
U društvu često postoje očekivanja o tome kako žena treba da živi, šta treba da trpi i koje odluke treba da donese. Koliko je teško ostati svoj i izgraditi autentičan život uprkos tim pritiscima?
Teže je živjeti ispunjavajući tuđa očekivanja. Šta ako ih nikada ne ispunimo ili ako ih ispunimo, ali sebe izgubimo? Rekla bih da autentični život tek počinjemo da živimo onoga trenutka kada tuđa očekivanja ostavimo po strani. To je kamen temeljac za izgradnju autentičnog života i težak korak za napraviti.
U knjizi pišete o pronalaženju spasa u sebi. Kako izgleda taj trenutak kada osoba počne više vjerovati vlastitom osjećaju i unutrašnjem glasu nego onome što joj drugi govore?
Taj trenutak može biti pun sumnji, ali i oslobađajući, jer osoba možda prvi put počinje vjerovati sebi i svom glasu. Svjesna je da se može osloniti na svoju prosudbu i da su njena osjećanja validna. Do tog trenutka je slušala druge, sada sluša sebe. Vjerovala je drugima, sada sebi vjeruje.
Sve dok nam drugi govore tako glasno da ne čujemo svoj sopstveni glas, mi smo zapravo u infantilnoj poziciji, a trebalo bi da sazrijevamo i da sami donosimo odluke, poštujući sebe i svoju prosudbu.
Naslov knjige „Otvaranje“ nosi snažnu simboliku. Šta se sve kroz ovu priču otvara — unutrašnji svijet jedne žene, istine o kojima društvo često ćuti ili mogućnost novog početka?
Knjiga „Otvaranje“ nam otkriva detalje o nasilju koje često propuštamo, a koji ostaju skriveni iza zatvorenih vrata. Otkriću dio iz knjige kada osoba shvata ko se zapravo sa njom nalazi „iza zatvorenih vrata“. Iako uplašena, dobro procjenjuje situaciju u kojoj se nalazi, ne zavarava se, već ostaje racionalna i radi ono što smatra da je potrebno da bi ta „vrata“ kad-tad otvorila.
Naslov knjige odredio se sam, jer se u knjizi otvaraju istinite životne priče iskustvenog nasilja, koje nam uglavnom ostaju neispričane, ali se otvaraju i druge istine do kojih dolazimo nakon preživljenog nasilja, a koje ostavljam čitaocima na otkrivanje.
„Otvaranje“ nije samo priča o bolu, nego i o slobodi. Da li je gubitak kojeg se ljudi najviše plaše ponekad zapravo prvi korak ka dobitku koji nisu mogli ni zamisliti?
Da, jeste. Bol kao neizbježna posljedica gubitka oslobađa čovjeka nekih njegovih zabluda. Ako sa bolom gubimo zablude, šta dobijamo? Istinu, koje se najviše plašimo.
Gubitak nas duboko ranjava, čini da osjećamo jače nego što smo osjećali, otvara nam oči i daje vid kakav nismo imali prije nego što smo izgubili nešto nama važno. Sa gubitkom jasno vidimo sve ono što prije njega vidjeli nismo – stvari onakve kakve one zaista jesu.
Recenzentkinja ističe da knjiga donosi životne lekcije koje mogu otvoriti oči i dušu za susret sa sobom. Šta biste voljeli da svaka čitateljka prepozna u sebi nakon čitanja ove knjige?
Volim vidjeti žene kako uspijevaju da se podignu nakon bolnih iskustava koja su preživjele, gubeći pri tome identitet žrtve, tako da bih voljela da u sebi prepoznaju da su u jednom periodu života možda bile žrtve, ali da to ne moraju biti do kraja života i da čak i od bola mogu napraviti nešto, jer se u njima skriva neotkriveni kreativni potencijal na koji su možda zaboravile ili su ga potisnule.
Mnogo je inspirativnih žena među nama. Šteta je da njihove životne priče ostanu neispričane.
Ako bi čitateljka nakon posljednje stranice „Otvaranja“ trebala ponijeti samo jednu misao ili osjećaj – šta biste voljeli da to bude?
Voljela bih da joj čitanje knjige pomogne da pronađe ono što traži izvan sebe, ali ne pronalazi jer traži na pogrešnom mjestu – odlučnost za odlazak iz nasilne zajednice, koju može naći samo na jednom mjestu – u samoj sebi. Kada to pronađe, mnogi putevi se otvaraju.
I šta je pisanje ove knjige promijenilo u Vama?
Čini mi se da sam otvorenija nego što sam bila (smijeh). Knjiga „Otvaranje“ priča priču koja je mogla ostati neispričana da neko nije uspio pobjeći iz nasilne zajednice. Sama ta činjenica učinila je da se osjećam veoma zadovoljnom i ispunjenom što sam je napisala.
Dok sam obrađivala različite teme u vezi sa nasiljem tokom pisanja, poput života u konstantnom strahu, osvijestila sam kolika je privilegija uopšte postojati, disati, pisati, stvarati nešto ili raditi bilo šta. Koliko je naš život zapravo fragilan, podložan iznenadnim promjenama, susretima sa opasnostima kojih inače nismo svjesni i koliko je teško u svemu tome preživjeti.