O Bosni i Hercegovini ne treba odlučivati ni u Zagrebu ni u Beogradu, kaže za BUKU politolog i predsjednik Geopola Admir Lisica.
Smatra da se o budućnosti BiH trebaju pitati njeni građani – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – te upozorava da tutorstva iz Zagreba i Beograda ovoj zemlji nikada nisu donijela ništa dobro.
Lisica ocjenjuje da Bosna i Hercegovina prolazi kroz jednu od najsloženijih političkih faza od završetka rata.
U razgovoru za BUKU govori o odnosu Milorada Dodika i Dragana Čovića, ulozi Zagreba i Beograda, budućnosti OHR-a, ali i o tome zašto smatra da bi nakon izbora 2026. godine zemlja trebala dobiti novu političku konstelaciju.
Govoreći o trajnom odlasku visokog predstavnika, upozorava da za to još nisu stvoreni uslovi.
“Svaki odlazak visokog predstavnika kreirao bi sigurnosni vakuum. Svi bismo bili sretni kada OHR više ne bi bio potreban, ali to bi značilo da je Bosna i Hercegovina riješila pitanje državne imovine i ispunila uslove iz programa 5+2. Danas to nije slučaj”, kaže Lisica.
Komentarišući posljednji sastanak predsjednika SNSD-a Milorada Dodika i lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji poziva na poništavanje odluka visokog predstavnika dok Dodik insistira na trećoj izbornoj jedinici, Lisica smatra da je riječ o nastavku dugogodišnjeg političkog partnerstva.
“Taj sastanak pokazuje da na političkoj sceni postoji savez protiv Bosne i Hercegovine. Uprkos geopolitičkim promjenama i promjenama političkih odnosa, to savezništvo i dalje traje”, kaže Lisica.
Dodaje da savez Dodika i Čovića opstaje čak i kada njihove politike nisu u potpunosti u skladu sa stavovima Zagreba i Beograda.
“Ono što danas iznenađuje jeste način na koji djeluje Dragan Čović. On propagira prosrpsku politiku i pozicionira se kao jedan od najznačajnijih političkih partnera Milorada Dodika. Ne govorim to u negativnom nacionalnom kontekstu, nego političkom. Takvo djelovanje nije dobro ni za odnose Bošnjaka i Hrvata, ni za odnose unutar Bosne i Hercegovine, ali ni za odnose BiH i Hrvatske”, smatra Lisica.
Podsjeća da od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine Zagreb u velikoj mjeri svoju politiku prema Bosni i Hercegovini usklađuje sa stavovima HDZ-a BiH.
“Željana Zovko, Andrej Plenković i drugi često zastupaju ono što zagovara Dragan Čović. Mislim da takva politika neće donijeti ništa dobro ni HDZ-u BiH, ni Bosni i Hercegovini, a ni hrvatskom narodu u BiH. Dok govori o stabilizaciji odnosa, Čović zapravo izgovara ono što Dodik želi čuti.”
Istovremeno, kaže Lisica, Dodik uzvraća porukama koje odgovaraju Čoviću.
“To je pokušaj podupiranja separatističkih težnji. Savez srpske i hrvatske politike protiv bošnjačke pokazao je i nemoć Trojke, koja se predstavljala kao probosanski faktor, ali nije dobro izvršila svoj zadatak. Umjesto toga, ojačala je i Dodika i Čovića.”
Smatra da bi to trebalo biti upozorenje svim političkim akterima koji će nakon izbora 2026. godine formirati vlast.
“Treba, koliko god bude moguće, izbjeći partnerstvo s Dodikom i Čovićem i otvoriti prostor za nove političke snage.”
Govoreći o hrvatskoj opoziciji okupljenoj oko takozvane hrvatske petorke, kaže da ona ima priliku postati alternativa HDZ-u BiH, ali upozorava da dio tih stranaka posljednjih mjeseci zauzima još tvrđe političke stavove.
“To dodatno usložnjavaju izjave generala Lučića, kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.”
S druge strane, opoziciju u Republici Srpskoj vidi kao sagovornika s kojim je moguće razgovarati o ključnim državnim pitanjima.
“Koliko god danas nijedna politička opcija ne djelovala idealno, bilo bi dobro da nakon 2026. dobijemo novu konstelaciju odnosa i ljude koji će graditi Bosnu i Hercegovinu, a ne međusobno pobjeđivati Bošnjake, Srbe ili Hrvate. Potrebni su nam ljudi koji će ovu zemlju voditi prema Evropskoj uniji.”
Komentarišući rezoluciju o Bosni i Hercegovini koju je usvojio Hrvatski sabor, a povodom koje je Geopol izdao saopštenje, Lisica ponavlja da se o Bosni i Hercegovini ne može odlučivati ni u Zagrebu ni u Beogradu.
“Tutorstva iz Zagreba i Beograda nikada nisu donijela ništa dobro Bosni i Hercegovini. Od 2013. godine svjedočimo onome što politolog Dejan Jović naziva ‘retuđmanizacijom’ hrvatske politike prema BiH.”
Podsjeća da su u periodu kada su Hrvatsku vodili Stjepan Mesić i tadašnja politička garnitura odnosi dvije države bili znatno bolji.
“Tada se jasno govorilo da se Zagreb neće miješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Takva politika potrebna nam je i danas, i iz Zagreba i iz Beograda.”
Rezoluciju Hrvatskog sabora smatra kontradiktornom.
“S jedne strane tvrdi se da se Hrvatska ne miješa u unutrašnja pitanja BiH, a s druge pokušava nametnuti način na koji bi Bosna i Hercegovina trebala urediti svoj politički sistem. Više se ne govori o trećem entitetu ili Herceg-Bosni, nego o posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate, ali suština ostaje ista.”
Lisica smatra da se u posljednje vrijeme Zagreb više miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine nego Beograd.
“Čini mi se da je Aleksandar Vučić trenutno više zaokupljen unutrašnjim problemima u Srbiji, studentskim protestima i padom podrške, zbog čega je fokus Beograda manje usmjeren prema Bosni i Hercegovini.”
Komentarišući još jednu neuspjelu sjednicu Vijeća za provedbu mira (PIC), na kojoj nije postignut dogovor o novom visokom predstavniku, kao i sve izraženije razlike između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Lisica smatra da OHR i dalje ima važnu ulogu.
“Nažalost, još nisu stvoreni uslovi za odlazak visokog predstavnika. Svaki njegov odlazak kreirao bi sigurnosni vakuum i otvorio prostor za moguće sukobe. Upravo to odgovara politikama koje žele anarhiju u Bosni i Hercegovini. Svi bismo bili sretni da OHR ode, ali to bi značilo da je Bosna i Hercegovina napravila ozbiljan iskorak, da je riješeno pitanje državne imovine i da su ispunjeni uslovi iz programa 5+2. Danas smo još daleko od toga”, kaže Lisica.
Dodaje da, sve dok na političkoj sceni postoje politike poput one koju vodi Milorad Dodik, OHR ostaje neophodan.
“Sve dok imamo politike koje negiraju Bosnu i Hercegovinu i njene institucije, OHR treba ostati. Tek kada budemo imali političke aktere spremne na dogovor, a ne na međusobno nadigravanje, moći ćemo govoriti o zatvaranju Ureda visokog predstavnika.”
Kao primjer navodi odnos prema državnim institucijama i simbolima.
“Nadamo se da će nakon izbora 2026. godine iz Banje Luke, Mostara i Sarajeva doći političke snage koje će biti spremne na ustupke u interesu države Bosne i Hercegovine. Danas imamo situaciju da se negira gotovo sve što je bosanskohercegovačko. Vidjeli smo to i prilikom proglašenja Dana žalosti nakon katastrofalnih poplava, kada nije bilo spremnosti da se na državnom nivou donese jedinstvena odluka. Takvim odnosom ne možemo očekivati napredak.”
Lisica uviđa da Bosni i Hercegovini nedostaje osjećaj zajedničkog cilja, ali da su nedaavni sportski događaji pokazali da se taj cilj lako može pronaći.
“Želio bih da sva tri naroda Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao reprezentaciju u fudbalu. Tamo se ne gleda preziva li se igrač Alajbegović, Lukić ili Vasilj. Svi igraju za isti tim. Takav odnos potreban je i prema državi. Kada država funkcioniše, onda funkcionišu i ekonomija, sport i sve druge oblasti.”
Govoreći o odnosima Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, upozorava da Bosna i Hercegovina nikada nije profitirala kada između zapadnih partnera nije bilo jedinstva.
“U kontekstu Bosne i Hercegovine nije dobro kada se Evropa i Amerika razilaze. Ako se vratimo u ratni period, vidjet ćemo da nismo mogli doći do mirovnog rješenja sve dok Washington i evropske zemlje nisu djelovali zajedno. Tek zajedničkim djelovanjem došli smo do Washingtonskog sporazuma, a potom i Dejtonskog mirovnog sporazuma.”
Podsjeća da se i danas Bosna i Hercegovina nalazi između različitih interesa.
“Evropa pokušava graditi autonomniju vanjsku politiku u odnosu na Sjedinjene Američke Države i to se odražava i na Bosnu i Hercegovinu. Vidimo da se spominju različiti kandidati i različiti pristupi, što ostavlja utisak nejedinstva.”
Ipak, očekuje da će međunarodna zajednica na kraju donijeti odluke koje će biti u interesu Bosne i Hercegovine.
“Ne očekujem spektakularne odluke preko noći, ali vjerujem da će one, prije ili kasnije, biti pozitivne za Bosnu i Hercegovinu. Do tada nam je potreban visoki predstavnik, sve dok domaći politički akteri ne budu u stanju postići konsenzus bez međunarodnog posredovanja. Pri tome ne mislim na uplitanje Zagreba ili Beograda, nego na ulogu međunarodne zajednice koja je uspostavila i garantuje Dejtonski mirovni sporazum.”