Dodik i Vučić nisu u sjajnim odnosima, to je prilično jasno.
Ali nisu ni u sukobu. Tezu o njihovom navodnom ratu, kao i priču o Vučićevoj podršci opoziciji u Republici Srpskoj, uglavnom proizvode sami opozicionari i samozvani posrednici koji se predstavljaju kao glasnici iz Srbije, iako ih, po svemu sudeći, niko ovamo nije poslao.
Vučić se nikada nije javno sastao sa ovdašnjim opozicionarima, niti im je učinio bilo kakvu ozbiljnu političku uslugu. Dodiku, s druge strane, jeste. Sjetimo se samo dolaska gotovo cijele Vlade Srbije u Banjaluku, neposredno pred izbore. Nije Vučić tada došao da upozna opoziciju, nego Dodiku na noge, sa sve državnom scenografijom i kamerama.
Korist koju Vučić i Dodik imaju jedan od drugog daleko nadilazi svaki povremeni šum u komunikaciji. Možda se ne vole, možda ponekad i iznerviraju jedan na drugog, ali politika nije bračno savjetovalište. Dok god računica funkcioniše, funkcioniše i odnos.
Zato ni priču o Nedeljku Eleku ne treba na silu uklapati u navodni sukob Beograda i Banjaluke. Njegov razlaz sa Dodikom samo na prvi pogled djeluje iznenadnim.
Elek je do juče bio čovjek od najvećeg povjerenja Milorada Dodika, svojevrsni političko-ekonomski komesar za Pale, Jahorinu i Istočno Sarajevo. Broj javnih funkcija koje je obavljao prevazilazi ne samo mogućnosti jednog čovjeka nego i kapacitete omanje telefonske centrale. Teško ih je sve nabrojati, a još teže objasniti kako ih je iko mogao ozbiljno obavljati i zašto je jednoj osobi dodijeljen takav portfolio.
Na čelu Olimpijskog centra Jahorina upravljao je jednim od najvećih gutača javnog novca u Republici Srpskoj. Stotine miliona maraka upumpavane su godinama u skijalište na nadmorskoj visini ispod 2.000 metara, dok su recimo u Italiji, jednom od najvećih svjetskih centara zimskog turizma, odavno počeli napuštati slične projekte na tim nadmorskim visinama kao nerentabilne zbog sve manje snijega i vrlo jasnih negativnih klimatskih projekcija.
Zato ne treba da čudi što Olimpijski centar bilježi neprestano gubitke, ali dobitak očigledno nikad nije ni bio cilj.
Elek je sve te funkcije imao ne zato što je bio nadljudski sposoban, nego zato što je izvršavao zadatke koji su mu bili povjereni. U takvom sistemu sposobnost se ne mjeri rezultatom, nego poslušnošću. Sa funkcija nije uklonjen zato što je postao kolateralna šteta nekakvog velikog sukoba Beograda i Banjaluke. Uklonjen je zato što je prestao da sluša.
Skinuo ga je Dodik. Da li otac ili sin, u krajnjoj liniji nije ni važno.
U porodičnim političkim preduzećima ionako je teško razaznati ko je direktor, ko izvršni direktor, a ko samo drži pečat i potpisuje naloge. Najvažnije je da se ne prekidaju redovni prilivi, naročito u izbornoj godini.
Brutalnom policijskom racijom na Palama i premlaćivanjem ljudi, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik poslao je između ostalog jasnu poruku svima koji bi da naslijede Elekovu poziciju, da je taj prostor i dalje pod njegovom čvrstom kontrolom.
Konkurs za novog povjerenika je otvoren. Kriterijumi su barem poznati.