Đorđe Kadijević rođen je prije 92 godine u Šibeniku, u istoj ulici kao i veliki hrvatski pjesnik Arsen Dedić, u obitelji Hrvatice i Srbina. Kao redatelj dugometražnog igranog filma debitirao je 1967. godine ratnom dramom “Praznik”, u kojoj je igrao i Bata Živojinović. No, u tom žanru zadržao se kratko. 1973. godine snimio je, naime, horor “Leptirica” koji je odredio tijek njegove karijere.
O “Leptirici”, koja se smatra prvim ex-YU hororom, prije tri godine, pola stoljeća nakon objave slavnog filma, pisao je filmski kritičar Jutarnjeg lista Nenad Polimac. Povodom smrti Kadijevića donosimo spomenuti tekst o danas kultnom djelu.
Prije točno pola stoljeća snimljen je prvi jugoslavenski horor i to u produkciji Televizije Beograd. Istina, elemenata tog žanra bilo je u bajkovitom “Čudotvornom maču” (“Daj babo glavu!” – uzvikivali su zastrašujući demoni u najnapetijem dijelu zapleta), pa i u filmu za mladež “Kekec” (tamo je golemi Bedanec bio strah i trepet slovenskog brdskog kraja), međutim, “Leptirica” iz 1973. bila je nešto sasvim drugo. Nastala je po predlošku srpskog pripovjedača Milovana Glišića “Devedeset godina poslije”, koji nije baš imao puno veze s hororom, ali ju je redatelj i scenarist Đorđe Kadijević pogurao u tom smjeru.
Dotad je uglavnom bio poznat po ratnim filmovima (“Praznik”, “Pohod” i “Žarki” odigravali su se za drugog svjetskog rata, a “Pukovnikovica” za prvog), no kako ti nisu imali osobitog uspjeha u kinima (iako je njegov prvijenac “Praznik” iz 1967., priča o dvojici afroameričkih padobranaca koji nalaze privremeno sklonište u četničkom selu, u uskom krugu kritičara slovila kao moderni klasik), Kadijević se skrasio u Televiziji Beograd, gdje su mu ponudili nekoliko tv drama u ciklusu “Priče tajanstva i mašte” (iza “Leptirice” uslijedili su “Štićenik” i “Djevičanska svirka”, ova potonja po predlošku Ivana Raosa).
“Leptirica” je izazvala najveću pažnju zbog prizora strave, a navodno je neki gledatelj u Makedoniji preminuo dok je gledao film, no to je možda urbana legenda. Redatelj se dosta mučio sa skromnim budžetom, pogotovo zato što u Srbiji nije mogao pronaći odgovarajuće lokacije – zapušteno selo, stare kuće i stari mlin – pa su morali putovati do Zvornika, iza Drine, gdje im je ambijent u selu Sopotnik savršeno odgovarao. Budući da film traje samo 62 minute, scena horora vrlo je brzo uslijedila, gazda Živan (Slobodan Perović), najzagonetniji lik u priči, došao je u vodenicu sa vrećom žita, a kad je mlinar Vule (Toma Kuruzović) ostao sam, spopala ga je mračna spodoba velikih zuba i pregrizla mu vrat. Kadijević je vrlo dobro režirao tu scenu, kroz prorede među daskama na katu vodenice najprije se pokažu zastrašujuće oči, a zatim u prostoriju u kojoj spava mlinar navali demon. Drugo jutro seljak koji je došao s novim vrećama (Aca Stojković) alarmira druge. Ispada da je to već četvrta žrtva navodnog vampira u samo godinu dana i da će selo jako teško naći zamjenu.
Ipak, mještane je poslužila sreća. U Živanovu kći Radojku (Mirjana Nikolić) zaljubljen je mladi Strahinja (rana uloga Petra Božovića), ali ga njezin otac smatra sirotinjom kakvu ne treba u obitelji. Zagonetno je, međutim, što seljaci nagađaju da Živan Radojki uopće nije otac, možda ujak, a možda uopće nisu u rodu. Neobično je također što se Radojka pojavljuje sa svojim ovcama na istim onim mjestima na kojima protagonisti traže vampira.
U svakom slučaju, Strahinja privremeno prihvaća posao mlinara, u noći se ponavlja situacija kao s njegovim prethodnikom, ali mladić propadne kroz slabi patos, skoro se uguši u brašnu, ali ostaje živ. Mještani ga smatraju junakom, u međuvremenu su otkrili grob najpoznatijeg mjesnog vampira Save Savanovića, znakovito, u blizini se nalazi Radojka koja čuva ovce, a obred istjerivanja vampira naizgled je izveden do kraja, jedino je leptirica koja se nalazila u lijesu odletjela.
Najšokantnija scena sačuvana je za finale, manje-više je efektno režirana, iako bi sa solidnim budžetom bila bolje izvedena, no to nije bio problem gledateljima koji su “Leptiricu” upamtili kao veliki događaj naše televizije i godinama prepričavali kako ih je ta tv drama šokirala. Ovog tjedna smo je mogli pogledati u kinu Tuškanac, na žalost, na samo jednoj predstavi, jer je praksa tog kina da nemaju reprize. Srećom, na YouTubeu postoji posve solidna kopija filma s engleskom podnaslovima, tako da možete bez suvišnih pretraživanja provjeriti je li “Leptirica” danas tako strašna kao prije 50 godina.
Rekao bih da nije, iako su tri scene kojima se želi šokirati gledatelja posve dobro izvedene i ne čudi što se film tako dugo zadržao u svijesti široke publike. Kadijevićevo ostvarenje je posve solidan spoj folklorne fantastike i horora i kao takvo zaslužuje kultni status koji i danas uživa.