Nedavno sam pročitala savjet da čovjek svako jutro treba ustati sat vremena ranije, meditirati, zapisati zahvalnosti, vježbati, vizualizirati ciljeve, slušati podcast, popiti određeni napitak i provesti nekoliko minuta u tišini prije nego što započne dan. Nakon toga sam se iskreno zapitala u kojem dijelu rasporeda čovjek stigne biti umoran, zbunjen ili jednostavno običan. Savjeti te vrste danas su toliko prisutni da ih gotovo više i ne primjećujemo. Dočekuju nas u knjigama, na društvenim mrežama, u podcastima, na seminarima i u beskrajnom nizu razgovora o radu na sebi. Teško je pronaći dio ljudskog života koji još nije postao projekt. San se optimizira, ishrana analizira, emocije se mapiraju, produktivnost mjeri, a slobodno vrijeme planira sa ozbiljnošću kojom su se nekada vodila mala preduzeća.
Čovjek je odjednom postao zadatak.
Pri tome nije naročito važno da li govorimo o industriji samopomoći, motivacionim govornicima, različitim oblicima duhovnosti ili beskrajnom tržištu aplikacija koje obećavaju mir, fokus, disciplinu i unutrašnju ravnotežu. Jezik se razlikuje, ali poruka ostaje gotovo ista: nešto sa vama još uvijek nije u redu, a rješenje se nalazi odmah iza sljedeće knjige, sljedećeg seminara ili sljedeće metode.
Kada je tačno postalo nedovoljno biti čovjek?
Nekada se od ljudi očekivalo da odrastu. Danas se od njih očekuje da se neprestano nadograđuju. Uvijek postoji još jedna trauma koju treba osvijestiti, još jedan obrazac koji treba prepoznati, još jedna emocionalna blokada koju treba ukloniti i još jedna verzija sebe kojoj se treba približiti. Čak i odmor sve češće dolazi sa uputstvom za upotrebu.
Ima u svemu tome puno dobrih stvari, ne osporavam tu činjenicu nijednog trenutka. Terapija može pomoći, knjige mogu pomoći, razgovor može pomoći.
U čemu je onda problem? Problem je kada se poboljšavanje pretvori u obavezu, a nezadovoljstvo u trajno stanje iz kojeg se više ne izlazi, jer industrija koja živi od čovjekove nesigurnosti ne može sebi priuštiti da se on jednog dana probudi i zaključi da je sasvim dovoljno dobar.
Ako prihvati sebe, prestaje biti klijent.
Zbog toga se savremeni čovjek nalazi u neobičnoj situaciji. Nikada nije imao više mogućnosti da radi na sebi, a rijetko je bio nezadovoljniji sobom. Tijelo nije dovoljno zdravo, razum nije dovoljno miran, posao nije dovoljno smislen, partner nije dovoljno zreo, a život još uvijek nije dostigao onu verziju koja nam se svakodnevno prikazuje kao moguća.
Ponekad mi se čini da smo odustali od ideje života i prihvatili ideju upravljanja životom. Emocije su nam postale projekti, odnosi zadaci, a ličnost nešto što neprestano treba nadograđivati. Čak i tuga mora biti produktivna, kriza mora imati pouku, patnja mora završiti ličnim rastom.
Nije teško razumjeti zašto to djeluje privlačno. Neizvjesnost je zamorna, a obećanje da se život može dovesti u red dovoljno je primamljivo da mu povjerujemo. Ipak, postoji nešto duboko ljudsko u prihvatanju činjenice da nisu svi problemi rješivi, da se neke faze života jednostavno moraju izdržati i da čovjek ne mora svakog trenutka postajati bolja verzija sebe. Zanimljivo je da među najmirnijim ljudima koje poznajem gotovo i nema onih koji neprestano rade na sebi. To su uglavnom ljudi koji su prihvatili da ne mogu sve razumjeti, da ne mogu sve popraviti i da život povremeno ima pravo biti težak bez ikakvog dubljeg razloga. Njihov mir ne dolazi iz savladanih tehnika niti iz beskrajnog samoposmatranja, nego iz svojevrsnog pomirenja sa činjenicom da čovjek ne mora uvijek biti u procesu popravljanja.
Sve više mislim da je jedan od najvećih luksuza današnjice mogućnost da čovjek povremeno prestane da se popravlja.
U vremenu koje od nas traži da budemo produktivniji, smireniji, zdraviji, uspješniji i emocionalno osvješteniji nego juče, gotovo subverzivno zvuči ideja da je ponekad dovoljno jednostavno biti čovjek, sa svim svojim nesavršenostima, umorom i nedovršenošću.