Nikada se nije desilo da političko udruživanje opstane i ostvari proklamovani cilj. Liderska pohlepa u samom startu zamuti političku vodu i dobra ideja potone u političkom mutljagu. To se dešava i sa opozicijom Republike Srpske. Da li su je u startu obezglavile obavještajne službe, Milorad Dodik sa oprobanim razbijačkim modelima, ili se urušila po zakonima sopstvene slabosti, najmanje je važno. Posljedice su izvjesne – izbornog uspjeha opozicije neće biti!
Olako najavljeno ujedinjenje, kao politički razuman tok i jedini put do ostvarenja političkog cilja, u startu se razlio u rukavce oko pitanja ko je dorastao za koju političku poziciju. I na tom, gotovo banalnom pitanju, srušila se posljednja smislena ideja izbornog pohoda na skidanje sa trona dugotrajne i dotrajale vlasti.
Kako je, i zašto, do toga došlo? Svako razuman poći će od pitanja ko za rasturanje opozicije ima primarni politički interes. Odgovor se nameće sam po sebi: glavni interes ima vladajuća koalicija koju predvodi SNSD, odnosno Milorad Dodik. Siguran način za opstanak na vlasti jeste razbijanje jedinstva opozicije, što će reći da je kreator projekta podrivanja opozicije Milorad Dodik. Ništa u tome nije novo, Dodik se podrivanjem opozicije sistematski uspješno bavio od dolaska na vlast.
Ko je Dodiku u tome pomagao, takođe, nije od važnosti. Većina upućenih u projekte slaže se da su u to umiješane obavještajne službe, koje to rade preko centara finansijske moći, i insajderi u opozicionim redovima. Ni u tome nema ništa novo. Bavljenje time značilo bi skretanje pažnje sa glavnih problem i išlo bi na ruku kreatorima projekata. Glavni problemi su u samoj suštini razumijevanja opozicionog političkog djelovanja. I o tome je ovdje riječ!
Da stvar bude jasnija, treba zatražiti odgovor na pitanje da li bi opozicija u projektu udruživanja uspjela da nije bilo njenog razbijanja!? Za to nema dokaza! Nije raspored liderske moći jedino posrtanje opozicije. Četiri godine od proteklih izbora opozicija Republike Srpske nije uspjela da osmisli svoju političku prepoznatljivost i predstavi se kao novi ozbiljan igrač na političkoj sceni. Lidersko soliranje na kritici vladajuće koalicije i Milorada Dodika pretvorilo se u beskorisno i dosadno ponavljanje istog, umjesto da se platforma borbe prenese u prostor novog pristupa, znanja i integriteta. (Zbog toga ne treba da čudi činjenica da se među pristalicama opozicije širi uvjerenje da su opoziciju srušili Draško Stanivuković i Nebojša Vukanović.)
Novi ozbiljan politički pristup podrazumijevao je predstavljanje mjera nove politike organizacije vlasti, kompetencija i odgovornosti. Od opozicije još nismo čuli šta će biti njihovi prioriteti nakon osvajanja vlasti. Načelne najave, kao što su borba protiv korupcije, pokazale su se kao potrošene izborne prevare. Do sada se ni jedna vladajuća postizborna garnitura nije bavila kriminalom i korupcijom prethodne vlasti, pa to neće učiniti ni ujedinjena, ili bilo kakva, opozicija ukoliko kojim slučajem osvoji vlast. A bez takve smjelosti i vještine, nije moguće donijeti ništa novo, osim preuzeti instalirani model i njegovu strukturu, naravno, uz lične nagodbe i ugrađivanja.
Čak i da najavi bilo kakvu listu mjera i programa konsolidacije društva, opozicija nema bazu kompetentnih kadrova koja to može uspješno sprovesti. Da bi obećanja bila uvjerljiva, biračko tijelo mora imati argumente na osnovu kojih će vjerovati da nova vlast ima sposobnost da obećanja ispuni. A argumenti su kompetentni i časni ljudi koji će nesebično raditi za opšte dobro građana. Opozicija nije predstavila nove ljude ni nove programe. Kome će građani vjerovati? Retorici nekoliko stranačkih lidera koji vrte iste stvari?
Umjesto da predstavljaju nove ljude, koji su snaga svake političke stranke, opozicioni lideri promovišu sami sebe, oponašajući Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. To je pogrešan i poguban kliše, koji ne donosi ništa novo. Političko liderstvo se promoviše znanjem, vizijama i realnim idejama. Primjer novog mađarskog premijera Petera Mađara mogao bi biti poučan. Ovaj bivši Orbanov saradnik je ukazivao na probleme, ali je nudio nove pristupe i pripremao konkretna rješenja. Da li opozicija u Republici Srpskoj zna šta uopšte treba uraditi ako i kada preuzme vlast? Da li to uopšte smije pomenuti u izbornoj kampanji?
Umjesto javnog natezanja oko podjele pozicija, opozicija je morala da na nivou stranačkih tijela razmatra probleme, publikuje analize i predstavlja načine rješavanja problema. O kriminalu i korupciji javne vlasti nije dovoljno svake večeri podsjećati javnost, jer su to opštepoznate činjenice. Nije dovoljno svakodnevno ponavljati greške i grijehove Milorada Dodika i Vlade Save Minića. Potrebno je jasno reći na koji način će se njihova nova vlast odnositi prema političkom nasljeđu i odgovornosti najodgovornijih u strukturama vlasti.
Na primjer, gradonačelnik Banjaluke i lider Pokreta Sigurna Srpska Draško Stanivuković nedavno je javno govorio o problemu kladionica u Banjaluci. Bila je to odlična prilika da saopšti biračima kako će opoziciona vlast riješiti ovaj problem. Međutim, Stanivuković se zaustavio na pola puta. Umjesto da rješenje ozbiljnog društvenog problema vidi u radikalnim zakonskim mjerama i ograničenjima, on se založio za izmiještanje kockarnica na većoj udaljenosti od škola, kao da će razdaljina riješiti problem koji je primjer društvene, ekonomske i duhovne tragedije. Kockarnice ne uništavaju samo školsku populaciju, nego ekonomski uništavaju porodice i društvo u cjelini. Kockarnice i apoteke u svakoj ulici su znaci bolesnog društva, društva koje umire. Taj problem zahtijeva rješavanje šok-terapijama. Zašto Stanivuković nije objavio ko su vlasnici kockarnica i u kakvim su vezama sa vladajućim politikama? Zašto se odlučio da najavi kompromisna rješenja koja nisu nikakva rješenja?
Po svemu sudeći, nećemo od opozicionih lidera čuti kako će se opozicija, ako osvoji vlast, odnositi prema demografskom nestajanju, nezakonito stečenoj imovini, koncesijama, tajnim ugovora, raznim zloupotrebama funkcija, bespravnom građenju, uništenom visokom obrazovanju, dugovima javnih preduzeća, falsifikovanim diplomama, štetnim ugovorima, skupom lobiranju, partijskom zapošljavanju i zloupotrebi javnih resursa. I dalje ćemo prisustvovati jalovim pokušajima da se političkim soliranjem i praznoslovljem ukloni jedan degenerisan, opasan i dotrajao model vladavine. Opozicioni lideri su zaboravili da građane ne interesuje gdje će poslije izbora zasjesti Stanivuković, Blanuša, Crnadak, Trivićka i Vukan, nego kako će se svi ovi problemi riješiti.