Kao ‘padobranac’ u sportskom novinarstvu završio sam na najvećoj fudbalskoj smotri – i bilo je jako dobro, piše Slađan Tomić za Media.ba
Za 11 godina profesionalnog rada u medijima nisam nijednom izvijestio sa sportskog događaja.
„Sve do jednom“, reklo bi se.
I bi jednom. I bi jako dobro.
Mnogima je izvještavanje sa velikih sportskih događaja kakvo je Svjetsko prvenstvo u fudbalu profesionalni san, ali meni se desilo slučajno. Kao i mnoge dobre stvari, ali i nevolje koje me nisu zaobišle.
Pazi šta želiš – možda se i ostvari
Bio sam poprilično usamljen u nadi da će Bosna i Hercegovina proći baraž, savladati Italiju i kvalifikovati se na Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se održava u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku.
Okupilo se te odlučujuće noći u Podgorici raznoliko društvo: Ana iz Zagreba, Zlatan iz Sarajeva, Marija iz Nikšića i Jelena iz Podgorice.
Niko od nas nije poznavalac fudbala, fanatik, niti preveliki poznavalac. Znamo koliko ima igrača, koliko traje utakmica i da nam je potrebna pobjeda protiv Italije, ali ipak ta pobjeda značila nam je mnogo.
Meni, u kojem mjesecima tinja želja da odem sa Balkana, započnem neki novi život kao nekvalifikovani radnik, ali u državi u kojoj politika ne diktira dnevni ritam i u kojoj ne možeš biti na visokoj poziciji samo zato što imaš veze i kupljenu diplomu, pobjeda je bila iskra nade da nije baš sve crno.
U godinama iza mene čitao sam zakone, analizirao presude, procjenjivao realnost najava o otcjepljenju i novom sukobu. Akumulacija stresa je bila previsoka, a u javnom prostoru nije bilo ništa naslućujuće da će vijest dana biti događaj koji ne vodi u novu ili ne produbljuje postojeću krizu.
Ipak, zera nade da Bosna i Hercegovina može srušiti fudbalsku velesilu uvukla me u neobjašnjivi vrtlog euforije, možda i više nego mog rođenog brata koji trenira fudbal punih 15 godina, od svoje četvrte godine.
Njemu sam bio smiješan, a sebi neobjašnjiv.
Podgoričani nisu bili previše zainteresovani za utakmicu, ali mi te noći nismo odustajali dok nismo pronašli lokal koji je voljan pustiti nam prenos na televiziji.
Mnogo je bilo novosti u životima poznanika koji se sretnu nekoliko puta godišnje, ali svi smo ih slušali jednim uhom, a drugo je bilo fokusirano na prenos utakmice koja se igrala u Zenici.
„Ako prođemo, idem u Ameriku“, izustio sam kao da sam očekivao da će Italija opravdati titulu jedne od najtrofejnijih fudbalskih nacija. Četiri puta su bili prvaci svijeta, a Bosna je do ovog prvenstva samo jednom igrala i ispala u grupnoj fazi.
Golom Esmira Bajraktarevića iz penala počela je avantura mog života. Bosna se kvalifikovala na Mundijal 2026. Počeo sam grliti ljude oko sebe zaboravljajući na obećanje dato samom sebi.
Slavili smo te noći do zore, a prijatelji su već počeli da mi govore: „Pakuj se“.
Narednih dana sam pozvao kolege iz sportskih redakcija, tražio pomoć za akreditaciju, raspitivao se o cijenama aranžmana turističkih agencija i aplicirao za vizu očekujući još jednu odbijenicu.
Sam proces apliciranja za vizu je bio najstresniji i najkomplikovaniji dio priprema za odlazak preko okeana. Danima nije bilo termina, a samo nekoliko klikova do obrasca za vizu trajalo je satima. Sajt je stalno padao, a često nije ni radio.
Nakon dva dana, uspio sam aplicirati i dobiti termin za vizu. (Odlučio sam se za odlazak u SAD, iako mi je i Toronto bio privlačan, ali ipak skup. Kasnije će se ispostaviti i da su Los Angeles i Seattle prilično skupi – ne samo za nas sa Balkana, nego i za mnoge druge.)
Po običaju sam kasnio, ali sreća je bila na mojoj strani jer je nas desetak imalo termin u isto vrijeme.
Na intervjuu su me pitali od iskustva, razloga putovanja, a dobio sam i sasvim logično pitanje: „Kada ste posljednji put izvještavali sa sportskog događaja?“
„Kada smo pobijedili Italiju“, ne znam ni sam kako sam se ovog sjetio, ali činjenica da sam objavio video slavlja bila je dovoljna da odgovor bude prihvatljiv.
Dobio sam novinarsku vizu na godinu dana. Nekoliko dana kasnije FIFA je odobrila i novinarsku akreditaciju.
Proces traženja i dobijanja akreditacije je bio dug i komplikovan. Prvo sam se morao javiti Fudbalskom savezu BiH koji dodjeljuje kontrolne ključeve pomoću kojih se prijavljujem na FIFA sajt. Kada napravim nalog i dostavim kontrolni ključ organizatori Mundijala odlučuju da li će nekom novinaru dodijeliti akreditaciju ili ne. U trenutku apliciranja prijave su bile gotove, ali pravilo je da se dodjeljuje dodatni kontingent akreditacija kada se određena država kvalifikuje iz baraža. Srećom za mene, FIFA je nastavila dugogodišnju praksu nakon pobjede Bosne i Hercegovine nad Italijom.
Sve što do moje prve, a zapravo druge utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine, one koja je u Los Angelesu završila porazom od Švajcarske, nisam ni sanjao, ni želio ni vjerovao da će se desiti.
Los Angeles i strah od neuspjeha
Svi koji me poznaju znaju da kada bi im neko ponudio svo bogatstvo svijeta da se klade koji će njihov prijatelj prespavati važan događaj, bez imalo dileme uperili bi prstom u mene. Zato mi je veliko olakšanje bilo što je let iz Sarajeva bio u pet popodne.
Strah me uhvatio tek u avionu, počeo sam razmišljati da li ću uspjeti išta uraditi, znati postaviti ijedno pitanje na press konferenciji i kako ću 12 dana provesti sa ljudima koje ne znam. Osim toga, i kako savladati navijača u sebi, ostati hladan i profesionalan, jer sam bio svjestan euforije koja je vladala oko reprezentacije i njenih nastupa.
Tek što sam sjeo u avion osoba do mene me je upitala jesam li novinar. Na moj potvrdan odgovor dodao je: „Znam ja Vas, i ja sam novinar“.
Zamolio sam ga da me ne persira, a njemu je trebalo nekoliko sati da pređemo na ti.
Dželil je mlad novinar, mlađi od mene skoro 10 godina, vrijedan, pošten i spreman da pomogne. Tokom putovanja do Amerike objasnio mi je sve što me zanima, odgovorio na svako pitanje i riješio nekoliko dilema.
S olakšanjem sam sletio u Los Angeles. Ostavili smo stvari u sobu i krenuli u potragu za pričama.
Prvi pogled na grad anđela bio je nestvaran. Široke ulice, beskonačno duga svjetla na semaforu i SoFi stadion vrijedan pet i po milijardi dolara: domaćin je Mundijala, ugostio je Super Bowl, a na njemu će biti otvorene i Olimpijske igre 2028. te održana brojna takmičenja.
Sat vremena smo pokušali pronaći ulaz i mjesto na kojem podižemo akreditacije, ali nakon nekoliko zaustavljanja volontera Mundijala i policajaca, uspjeli smo.
Diva od betona smo nekako savladali.
Osjećaj kao kod kuće
Tog dana osjećao sam se kao u Bosni, u dijelu grada gdje smo bili smješteni bile su hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Neki su stigli iz Bosne, neki iz drugih dijelova SAD-a.
Prvi dan završili smo tri priče, a naredni dan je već bila prva utakmica – spomenuta protiv Švajcarske.
Dva dana nisam u potpunosti ni doživio promjenu kontinenta, kulture i mentaliteta. Okružen brojnom bh. dijasporom na krilima euforije zalazio sam u gotovo svaki kutak u kojem se čuo bosanski jezik.
Po dolasku na stadion i u press sobu koju smo Dželil i ja tražili 40-ak minuta osjetio sam da me pojedine kolege čudno gledaju. Većinu znam, i mislim da me većina zna. Iako je ranije napravljena WhatsApp grupa novinara iz BiH koji će pratiti Mundijal mnogima nije bilo jasno šta ću ja tu.
Zato sam sebe kasnije nazvao padobrancem. Jedino je tako objašnjivo moje učešće na najbitnijem sportskom događaju za BiH u posljednjih 30 godina.
Prije početka utakmice kolega Semir Mustafić mi je prišao i ponudio pomoć. Pitao me da li se snalazim i treba li mi nešto. Zahvalio sam mu se i rekao da ću pitati sve što bude nejasno.
Ubrzo sam upoznao i koleginicu Lejlu Šabanović i tada sam znao da sam siguran. No, priče su dolazile same od sebe. Uglavnom su se odnosile na iskustva i očekivanja navijača, živote naše dijaspore.
Nakon poraza svi smo bili tužni, ali znali smo da Bosna i Hercegovina još ima velike šanse za prolazak grupne faze. Nasnimao sam video materijala, lica tužnih, ali optimističnih navijača i krenuo da objavljujem. Na trenutak sam zaboravio da je i pored toga što je sunce u Los Angelesu snažno pržilo, u Bosni bilo dva sata ujutro.
Vremenska razlika, milje, nenormalno visoke cijene i mjerna jedinica za temperaturu su stvari na koje se za deset dana u Americi nisam uspio navići.
Svaki put kada pozovem Uber pomislim – i nije toliko daleko i onda se sjetim da se udaljenost u Americi mjeri miljama, pa sam uglavnom sve množio sa dva. Nije to najtačnije, ali je najjednostavnije.
Nije ni najbitnije, daleko manje od mjerne jedinice za temperaturu. Kada sam prvi put ugledao na klima uređaju i ugledao 70 F trebalo mi je nekoliko minuta da se sjetim zaboravljene stvarnosti – u Americi se ne koriste celzijusi nego farenhajti.
Koliko jedan farenhajt ima celzijusa nisam učio, bilo bi previše, a i nisam siguran hoću li uskoro uopšte i pomisliti na put preko kontinenta, jer razlika u vremenskoj zoni i dalje ostavlja posljedice. (Konstantno sam umoran, kad legnem ne mogu da zaspim satima, a lažna naspavanost nastupi nakon dva-tri sata sna.)
O cijenama ne bih, jer će me ti iznosi još dugo pratiti – taman onoliko koliko bude trajao minus na računu.
‘Na svijetu postoji jedna rasa – ljudska rasa’
Dan nakon utakmice za većinu posjetilaca bio je rezervisan za obilazak Los Angelesa, a posebno za poznate plaže: Venice Beach i Santa Monica.
Svaka od njih izgleda pomalo kao kraj svijeta, a pomalo kao filmski set. Svaki je kutak scena iz filma, a prolaznici – ljudi koji trče, momci koji igraju basket i skejteri – čine Venice Beach mjestom na kojem gotovo da poželite ostati zatočeni.
Dok se najduže zadržavamo pored skejt parka, dvije djevojke negoduju i jedna drugoj govore: „Turisti“. Nismo odmah otišli, ali one jesu. Žele uživati i koristiti blagodati života u Los Angelesu koje im narušavaju znatiželjni turisti.
Nekoliko kilometara dalje turisti su itekako poželjni na kraju Rute 66, duge gotovo 4.000 kilometara, koja spaja istok i zapad Amerike.
Izloge suvenirnica okupirali su turisti, ali odjednom svi kreću prema molu gdje brejkdenseri počinju svoj performans. Zapravo nekoliko minuta plesa preraslo je u otvoreni teatar. Jedan od plesača držao je desetominutni monolog u kojem je pozivao djecu da ne piju, ne puše, ne kockaju i vode zdrav život. Govor je završio rečenicom koja mi je ujedno i najljepše iskustvo u Americi: „Na svijetu postoji jedna rasa – ljudska rasa“.
Nakon toga izveo je nekoliko dobrovoljaca iz publike i završio show nakon kojeg sam prvi ostavio bakšiš od 20 dolara što su kasnije učinile i desetine drugih turista.
Halidwood i Beverly Hills
Glavna atrakcija bio je Hollywood kao vrhunac američkog glamura. Do fotografije bez koje je odlazak u taj dio Los Angelesa besmislen, vozi se tridesetak minuta uzbrdo.
Portreti sa vidikovca i pozadinom jednog od najpoznatijih znakova na svijetu preplavili su društvene mreže pa su korisnici Facebooka, Instagrama, TikToka i drugih mreža Hollywood prepravili u Halidwood.
Zahvaljujući hiljadama bh. navijača i pjesmama koje su se tih dana čule na ulicama Los Angelesa privremena „adaptacija“ znaka zapravo nije ni pogrešna.
Pauze oduševljenja rodnog mjesta svjetske filmske industrije dolazile su svako malo kada bi u gotovo svim dijelovima grada prošli pored beskućnika. Prema riječima turističkog vodiča u ovom gradu ih ima 200.000, ali brojke do kojih sam dolazio internet pretragom kažu da ih je tri puta manje. I to je previše, ali i dovoljno da vas probudi iz američkog sna.
Najčešće ne traže ništa, mnogi od njih razgovaraju sami sa sobom, i po kantama traže opuške u nadi da će pronaći napola ispušenu cigaretu.
Samo je jedna djevojka ispred hotela u kom smo odsjedali tražila cigaretu, na što joj je starija gospođa u kolicima drsko odbrusila da nema i da je ratna veteranka.
„Thank you for your service“, ponizno je odgovorila žena koja je jedna od hiljada ljudi bez krova nad glavom.
Možda je tako i ispravno, ali veteranka mi je u tom trenutku postala jedna od omraženijih osoba koje sam upoznao. Narednih dana sam je sretao, pitao ko je i šta je, i da li je ikada živjela van Amerike.
„Išla sam samo u ratove“, odgovorila mi je.
Ponosno ističe da je paraolimpijka i da ima nekoliko medalja. U naletu njenih hvalospjeva naglo sam prekinuo razgovor i otišao. Nadao sam se da je to dovoljna kazna za odnos prema djevojci koja je samo tražila cigaretu.
Amerikanci, osim ako ih ne sretnete na poslu, u prodavnicama, na stadionima, u kafićima… nisu ljubazni. Odnosno, nisu u Inglewoodu. To ću tek kasnije shvatiti. Pokušaji da ih zaustavite na ulici uglavnom se završe tako što na pitanje „Imate li minut?“ dobijete samo ćutanje.
Ali ima nešto opijajuće u toj Americi. Šetnja Beverly Hillsom podsjeti vas koliko je Evropa, što pišu i evropski mediji, ekonomski slabija od Amerike, koliko je za nas skupa i najmanja stvar iz ulice u kojoj se prodaju najskuplji svjetski brendovi.
Jedan od najpoznatijih kvartova na svijetu zanimljiv mi je i zbog nulte tolerancije na duvanski dim, a u upozorenjima za prolaznike navodi se da su zabranjeni čak i vejpovi: e-cigarete, koje su u Federaciji BiH izuzete iz zakona o zabrani pušenja.
Samo je bitno da imate dovoljno novca
Drugi slobodni dan iskoristili smo za odlazak u Las Vegas. Grad u kojem vam čim izađete na ulicu nude baš sve. Samo je bitno da imate dovoljno novca. Lobiji hotela su ispunjeni stotinama slot aparata koji se nalaze čak i u prodavnicama mješovite robe.
Grad u pustinji mi je i najneobičnije iskustvo koje vjerovatno ne bih ponavljao – jer više liči na filmsku scenu ili igricu. Prvo što mi je palo na pamet je da su u Las Vegas mahom pohrlili ljudi koji u svojim domovinama žive drugačije živote: mirne, povučene, „moralne“.
I zato u ovom gradu gdje vam na svaka dva metra nude drogu, seks ili bilo šta drugo, ima previše ljudi koji izgledaju kao da bi sad sve i odmah.
U lobiju u kojem smo bili smješteni bilo je nekoliko stotina aparata za kojima se moglo pušiti što je izuzetak za Ameriku, zemlju bez duvanskom dima.
Po povratku iz Las Vegasa planirao sam uraditi priču sa ljudima koji žive u blizini stadiona. Kako izgleda život stotinu metara od najskupljeg stadiona na svijetu, da li idu na utakmice za koje ljudi iz svih dijelova svijeta izdvajaju desetine hiljada maraka, da li im smetaju stotine hiljada turista… Spremio sam pitanja, ali nisam ih nikome postavio. Rijetke osobe koje sam sretao ispred zgrada u blizini stadiona gotovo sinhronizovano su odbile razgovor.
Razočarano sam završio svoj boravak u LA.
Seattle – druga strana Amerike
Taman sam slao poruke prijateljima da ne bih mogao živjeti u Americi, da to nije moj đir, da mi nedostaju i da je sve ovo previše za nekoga ko je većinu svog mladalačkog života proveo na selu, kada je došlo vrijeme da idemo u Seattle. Grad u kojem su bh. reprezentativci igrali protiv Katara.
Zaljubio sam se na prvi pogled. Grad je mirniji, pitomiji, smještaj je bio u centru, a marina pored koje se nalazio hotel podsjećala me na Kopenhagen.
Osjetio sam dašak Evrope za kojom sam žudio.
Prvi dan u ovom izuzetno liberalnom gradu proveo sam uglavnom u blizini hotela. Cijene su i dalje bile visoke, ali nekako je bilo lakše. Osjećao sam se slobodnije, bilo je puno više naših ljudi, a neke stvari mi više nisu bile novost poput potpune zabrane pušenja u svim prostorima, cijena Ubera ili Amerikanaca koji ne ulaze tek tako u bilo kakvu konverzaciju.
Dan uoči utakmice bio je rezervisan za anketu i traženje priča sa bh. dijasporom. Drug mi je rekao pomoći sa kontaktima budući da njegova nekadašnja radna koleginica živi u Seattlu. Umjesto prijedloga priče, dogovorio nam je kafu na kojoj sam nakon 10 minuta razgovora shvatio da sam upravo upoznao žensku verziju sebe. Bila je to savršena tačka na ljubav koja se rodila prema jedinom gradu u državi Washington koji sam posjetio.
Pričala mi je o životu u gradu sa velikom bh. dijasporom, pravilima ponašanja i lokalnom kulturom. Odlazak na drugu utakmicu uveliko je bio lakši. Konačno sam se osjećao spremnim.
Meksikanci u bh. dresovima
Kada je došao „dan D“ i kada je Bosna i Hercegovina povela protiv Katara osjećao sam sretno što svjedočim istorijskom trenutku – reprezentacija je bila na korak da prvi put prođe grupnu fazu. (Prva dva gola sam propustio jer sam odlučio otići pojesti nešto prije nego što me ponese euforija i krenu radne obaveze.)
Novinarske ekipe su imale najbolji pogled, ali smo bili u prostoriji u staklu, pa se atmosfera sa terena nije osjetila zbog čega sam često izlazio na tribine. Gore je bio potpuno drugi svijet, navijačke pjesme, koje su uglavnom bile narodnjačke, odnosno pjesme Halida Bešlića, navijački usklici, uzvici „ajde“ i slično.
U bh. dresovima, osim dijasporaca i putnika namjernika, bilo je najviše Meksikanaca. Jednog sam upoznao za vrijeme pauze dok sam pušio cigaretu, a na lošem engleskom mi nije mogao objasniti zašto voli Bosnu. Samo me grlio i govorio: „Volim te, brate. Volim Bosnu“.
Na Meksikance koji obožavaju bh. reprezentaciju sam navikao, ali kada sam jednoj ženi u majici s imenom Edina Džeke prišao i obratio joj se na srpskom jeziku, rekla mi je: „I don't understand you“.
Višednevna neispavanost i umor nakratko su me natjerale da se zapitam da li sam možda poludio. Žena u bh. dresu ne zna BHS jezike.
„I'm from USA“, rekla je dodajući da navija za Bosnu.
OK, pomislih, isto odgovorih i odoh dalje.
Nisam želio propustiti ostatak utakmice pa sam se vratio u box office.
Minut kasnije Bosna je imala priliku za još jedan gol prednosti, ali zamalo. Aplauze bosanskih, nadglasali su navijači Katara. Bilo mi je čudno, ali kolege su već primijetile da se navijači reprezentacije koja je u našoj grupi završila posljednja na tabeli ponašaju čudno. Rijetko kada sjede, aplaudiraju kada bi trebalo da se nerviraju, mašu zastavama i kada bi trebalo da se objeručke drže za glavu zbog promašene prilike.
Kada je Katar dao gol kolege su mi počele dobacivati da opet odem nešto pojesti ili popiti u nadi da ćemo dati još jedan gol prije nego Katar izjednači. Ostao sam u prostoriji, a ubrzo smo postigli i treći gol. Bilo je već jasno – Bosna i Hercegovina ide u šesnaestinu finala.
San Francisco će sačekati treću priliku
Većina kolega je ostala na press konferenciji, a ja sam izašao ispred stadiona da uradim anketu i javim se u program Hayat televizije.
Da su to od mene tražili na početku prvenstva odbio bih, ali nakon treće utakmice, istorijske pobjede i višednevnog svjedočenja mundijalskoj groznici, osjećao sam se kao dorastao zadatku. Bez problema sam pričao toliko dugo i samouvjereno da voditeljica nije ni stizala da mi postavi potpitanja.
Dok su se bh. igrači spremali da daju izjave medijima, ispred stadiona slavlje je uveliko počelo. Na ulicama se orila Dubiozina „I'm from Bosnia, take me to America“, a jedan DJ je već pripremio repertoar pa je puštao „Đurđevdan“ i „Ljiljane“, a u jednom trenutku i kolo. Snimao sam razdragane igrače i onda sam odlučio da i ja pokažem da sedam godina treniranja folklora nije bilo uzaludno.
Dao sam telefon prvom prolazniku i zamolio da snima. Narednih pet sati ostao sam ispred stadiona gdje su se satima šetali ljudi u plavo-žutim dresovima.
Sreo sam i mnogo navijača Katara – i svi su bili veseli. Niko nije bio razočaran činjenicom da su ih Zmajevi izbacili iz takmičenja. Na moje pitanje da prokomentarišu utakmicu, horski su, bez imalo hiperbole, govorili da je utakmica bila dobra, ali da je Bosna bila bolja i da nam čestitaju na pobjedi. Niko se nije žalio na sudije. Za ovdašnje uslove – neshvatljivo.
Od trenutka kada sam uplatio aranžman za Prvenstvo do polijetanja stotinu puta sam pomislio da sam lud, da mi ova avantura nije trebala, da sam pogriješio, ali kada je došlo vrijeme za povratak nije mi se išlo kući. Jedino sam želio svoj krevet, bosansku hranu i normalne cijene, ali da sam imao viška novca ostao bih i u San Franciscu, mom nesuđenom gradu. Prije osam godina Samsung je u ovom dijelu Kalifornije predstavljao novi model telefona, pozvali su me, platili troškove vize, avionsku kartu i smještaj. Tada nisam dobio vizu, a San Francisco će sačekati treću priliku.
Zapravo, ostanak u SAD-u mi je bila želja ne toliko zbog fudbala koliko zbog energije, atmosfere, ljudi kojima nije bitno da li si Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, Amerikanac, Meksikanac već samo to što tražimo zajednički razlog za radost.
Za dvije godine na istom stadionu na kojem je Bosna i Hercegovina izgubila protiv Švajcarske biće otvorene Olimpijske igre, a ja, možda, ponovo budem tu. Jer, nikad se ne zna.