Uvrede, diskriminacija, nasilje, ubistva: stručnjaci upozoravaju na rastući antimuslimanski rasizam u Njemačkoj – i kritikuju politiku.
Brojevi, kaže Said Etris Hašemi, „nisu samo statistika. Iza svakog broja stoji jedno lice, a iza svakog incidenta jedna priča.“
Ovaj 29-godišnjak je među onima koji su u Berlinu predstavili novi izvještaj oantimuslimanskim incidentima u Njemačkoj. Izvještaj je objavila Alijansa protiv islamofobije i mržnje prema muslimanima (CLAIM), koja je po četvrti put predstavila „Izvještaj civilnog društva o antimuslimanskom rasizmu”.
Za 2025. godinu, dokument od oko 90 stranica bilježi 4.096 antimuslimanskih incidenata. To je više od jedanaest dnevno. U poređenju sa prethodnom godinom (2024: 3.080), to je više od hiljadu dodatnih slučajeva.
Hašemi upozorava da se rasizam i mržnja godinama nagomilavaju i da mogu prerasti u nasilje. To je iskusio na sopstvenoj koži. Kada je 19. februara 2020. godine desničarski terorista u Hanauu kod Frankfurta na Majni na dvije lokacije ubio devet osoba migrantskog porijekla, Hašemi je jedva preživio. Njegov dvije godine mlađi brat bio je među ubijenim mladićima.
„To su bili ljudi koji su ovdje rođeni i odrasli, koji nisu poznavali nijednu drugu zemlju.“
Hanau: Borba protiv zaborava
Braća Hašemi su sinovi avganistanskih izbjeglica. Hanau je pokazao „kuda mogu da vode isključivanje, dehumanizacija i rasističke predstave o neprijatelju“. Danas je Said Etris Hašemi član „Inicijative 19. februar Hanau”, koja čuva sjećanje na ubijene i upozorava na smrtonosnu mržnju. Takođe je predsjednik Saveza binacionalnih porodica i partnerstava u Njemačkoj.
Sa 4.096 slučajeva, CLAIM bilježi novi rekord. Međutim, podaci su samo djelimično uporedivi, jer se od 2022. godine kontinuirano proširuje mreža savjetovališta širom zemlje, kao i evidentiranje incidenata. Kao i prethodnih godina, organizacija pretpostavlja da postoji veliki broj neprijavljenih slučajeva antimuslimanskih incidenata.
Rima Hanano, jedna od direktorki CLAIM-a, ne naglašava toliko rekordnu brojku koliko razmjere incidenata i krivičnih djela. Tokom 2025. godine zabilježena su dva ubistva i 214 teških napada u vidu tjelesnih povreda. Četiri slučaja su pravno okvalifikovana kao teške tjelesne povrede ili pokušaji ubistva.
Najveći dio incidenata čine verbalni napadi – ukupno 2.379 slučajeva. U mnogim slučajevima antimuslimansko nasilje bilo je usmjereno protiv islamskih bogomolja. Među njima su prijetnje bombama upućene džematima, dijeljenje letaka ispred džamija i iscrtavanje kukastog krsta ispred molitvenog prostora jednog univerziteta.
Muslimani se ne posmatraju kao žrtve
„Danas se izgovaraju stvari koje prije nekoliko godina nisu bile prihvatljive u javnosti”, kaže Hanano. Ona upozorava na posljedice po pogođene osobe. Iskustva rasizma pojačavaju osjećaj „da ne pripadaju ovdje“. Takođe se gubi povjerenje u politiku i institucije.
Direktorka CLAIM-a žali se da se postojanje antimuslimanskog rasizma „sve češće negira“. Prema njenom utisku, u javnim raspravama muslimani se prikazuju uglavnom kao počinioci, „ali ne i kao žrtve isključivanja i nasilja“.
Govoreći o suočavanju sa diskriminacijom i nasiljem, Hanano naglašava da je riječ o „samoj srži naše demokratije“. Rasizam je, u svojim različitim oblicima – islamofobija, antisemitizam, ksenofobija – dostigao „izuzetno visok nivo“. U izvještaju CLAIM poziva političare da pojačaju podršku i zaštitu žrtava, unaprijede rasvjetljavanje i procesuiranje antimuslimanskih zločina iz mržnje i obezbjede više savjetodavnih usluga.
Antimuslimanski rasizam u Njemačkoj „nije marginalna pojava, već realnost za mnoge ljude“, kaže Said Etris Hašemi, koji je u napadu u Hanauu zadobio više prostrijelnih rana i izgubio brata.
Godinama posjećuje škole i razgovara sa mladima. Smatra da je „veoma zabrinjavajuće“ ono što mu tinejdžeri povjeravaju o svojim iskustvima sa rasizmom i kroz šta prolaze.
„Velike nade polažem u novu generaciju”
Ipak, u razgovoru za DW zrači optimizmom. Kaže da ima „veoma velike nade u novu generaciju“. Možda će ona uraditi ono što prethodne nisu uspjele. Po njegovom utisku, mlade danas mnogo više nego ranije povezuju različita porijekla i životne priče kroz zajedničko odrastanje i zajednički cilj – završetak školovanja.
Hašemi govori i o tome da za mnoge mlade iz migrantskih porodica predstavlja neku vrstu uzora.
„Oni me vide kao osobu migrantskog porijekla koja nije odrasla drugačije od njih, koja možda takođe dolazi iz socijalno ugroženog kraja, a ipak je uspjela da govori na velikim pozornicama ili da sjedi za stolovima za kojima ljudi takvog porijkela obično nemaju priliku da budu.“