Alepski bor je ponovo označen kao dežurni krivac za katastrofalne požare koji su zahvatili područje kod Omiša, ali stručnjaci upozoravaju da se iza vatre koja iz godine u godinu pustoši dalmatinsku obalu krije mnogo veći problem. Napuštena poljoprivredna zemljišta, zarasle privatne šume, nerešeni vlasnički odnosi, nedostatak protivpožarnih puteva, ekstremne suše i temperature, uz snažan vetar, stvorili su područje na kojem gotovo svaki veći požar može da preraste u katastrofu.
Požar koji je buknuo u Lokvi Rogoznici i proširio se prema Omišu nije, zapravo, iznenadio ljude koji dobro poznaju ovo područje.
„Sinoć sam stajao na balkonu svoje kuće iznad Solina i pomislio – večeras će sigurno biti požara. Takav vjetar po ovako suvom vremenu, to je to“, rekao je za Index Ivan Vidosavljević, upravnik Šumarije Split, dok je obilazio požarište.
Isti dio obale gorio desetak puta
Uski priobalni pojas istočno od Omiša, koji obuhvata Staniće, Čelinu, Lokvu Rogoznicu, Mediće, Mimice, Marušiće i Pisak, gorio je desetak puta tokom posljednjih 25 godina.
Gotovo svaki put radilo se o velikim požarima, sa stotinama hektara spaljene površine, značajnom materijalnom štetom, a u pojedinim slučajevima bilo je i povrijeđenih.
Zašto je onda baš omiško priobalje toliko ranjivo?
Vidosavljević objašnjava da je veliki dio južne strane Omiške Dinare u privatnom vlasništvu. Nekada su se tamo nalazili vinogradi i obrađivane poljoprivredne parcele. Promjenom načina života zemlja je napuštena, a na njoj se spontano proširio alepski bor.
„Niko o tome nije vodio računa. Šuma je postala pregusta i neuređena, a nisu riješeni ni imovinsko-pravni odnosi. Na jednoj parceli često postoji veliki broj vlasnika“, objašnjava Vidosavljević.
Posebno zabrinjava što posljedice prethodnih požara nisu potpuno sanirane.
„Upravo se vozim pored požarišta i najveći dio šume koji je stradao u požaru u junu prošle godine uopšte nije saniran. Čak ni dio koji je lako dostupan uz put“, rekao je on.
Istovremeno upozorava da problem nije karakterističan samo za Hrvatsku.
„Cijeli Mediteran ima isti problem. Uz ovakve suše i temperature, kakva god da je šuma, svaki požar može da bude katastrofalan.“
Katastrofalni scenario bio predviđen
Posebno je zanimljivo što je mogućnost ovakvog požara praktično bila predviđena samo dva mjeseca prije nego što je izbio.
Gradsko veće Omiša je 16. juna prihvatilo Procenu ugroženosti od požara i tehnoloških eksplozija za Omiš, dokument od 193 stranice koji je krajem 2025. godine sastavila splitska kompanija Alfa Atest.
U dokumentu se kao posebno ugrožen izdvaja upravo priobalni dio istočno od Omiša do Piska.
Navodi se da je poslije velikog požara 2000. godine na tom području izrasla izuzetno gusta borova šuma. Zbog zapuštenosti, kao i nedostatka protivpožarnih puteva i proseka, veliki dijelovi terena teško su dostupni vatrogasnim vozilima.
Dodatni problem je to što su mnoge šume privatne, a predviđene mere zaštite od požara se ne sprovode.
Drugim rečima, rizik je bio poznat – i to vrlo precizno.
Poslije gotovo svakog velikog požara na Jadranu pažnja se usmjeri na alepski bor. Razloga za to ima. Njegova krošnja, iglice i smola lako gore, dok suve iglice na zemlji stvaraju debeo sloj zapaljivog materijala.
Još veći problem može da predstavlja stvaranje velikih površina na kojima dominira samo jedna vrsta drveta.
Kada se na velikoj površini nalazi homogena borova šuma približno iste starosti i strukture, požar kroz nju može da napreduje mnogo lakše nego kroz područje na kojem se smjenjuju borovi, makija, travnjaci i druge mediteranske vrste.
Posebno rizični mogu da budu gusti pojasevi borova neposredno pored kuća, puteva i turističkih objekata.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da bi bilo pogrešno svu krivicu svaliti na jednu vrstu drveta.
Procjena ugroženosti Omiša takođe ne navodi alepski bor kao jedini ili glavni uzrok katastrofalnih požara. Među preporučenim mjerama, međutim, nalaze se proređivanje četinara i planska zamena dela takvih šuma listopadnim vrstama otpornijim na vatru.
Suština problema je kombinacija faktora – pregusta i neodržavana vegetacija, ogromna količina zapaljivog materijala, nepristupačan teren i jak vjetar.
„Alepski bor nije glavni krivac“
Doktorka Lukrecija Butorac iz Zavoda za šumarstvo Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu upozorava da alepski bor ne treba pretvarati u glavnog krivca za požare.
„Činjenica je da alepskog bora ima veoma mnogo na Jadranu. Glavni razlog za to su depopulacija ruralnih područja i napuštanje poljoprivrede“, kaže Butorac.
Na pojedinim područjima alepski bor se koristi i za pošumljavanje jer uspijeva tamo gdje druge vrste teško mogu da opstanu.
„Alepski bor nije glavni krivac za požare. U medijima je vjerovatno najviše izložen zato što se požari kroz njegove šume veoma brzo šire, ali to je naša autohtona vrsta“, naglašava ona.
Kao primjer navodi istraživanje sa Mljeta.
„Analiza na Mljetu pokazala je da alepski bor ovde raste već 3.000 godina. Niko nam ga nije donio.“
Pored alepskog, za pošumljavanje se koriste i druge vrste, poput crnog i primorskog bora, ali one bolje uspijevaju na većim nadmorskim visinama.
Problem su i suša, ekstremne temperature i vjetar
Ovogodišnji požari dodatno su podstaknuti izuzetno nepovoljnim vremenskim uslovima.
Butorac navodi dugotrajnu i intenzivnu sušu, rekordno visoke temperature vazduha i tla i snažan vetar kao kombinaciju koja pogoduje nastanku i brzom širenju požara.
Područje Omiša pritom ima dodatne specifičnosti. Konfiguracija terena, vegetacija i kombinovanje različitih vetrova u kanjonima mogu značajno da otežaju posao vatrogascima.
Međutim, iza svega se nalazi i promena načina života u Dalmaciji koja traje decenijama.
Nekada vinogradi i stoka, danas zarasla zemljišta
Stare fotografije Dalmacije pokazuju krajolik bitno drugačiji od današnjeg. Velike površine zauzimali su maslinjaci i vinogradi, bilo je mnogo više stoke, a zemljište koje je danas obraslo šumom nekada je redovno korišćeno.
„Danas imamo pašnjake koji su se pretvorili u šume. Ali ne zbog pošumljavanja, nego zato što više nema ni ljudi ni stoke“, objašnjava Butorac.
Stanovništvo se tokom decenija preselilo prema obali, dok je poljoprivreda izgubila nekadašnji značaj.
„Svi smo se raselili i spustili na obalu. Sada se bavimo apartmanima i turizmom, a za poljoprivredu nas praktično više nije briga“, kaže ona.
Upravo na napuštenim površinama priroda preuzima prostor, a alepski bor se nesmetano širi. Problem, prema tome, nije samo u drvetu koje lako gori, već u tome što više nema ljudi koji su nekada obrađivali zemljište, uklanjali rastinje i održavali prostor.
„Ne bih optuživala alepski bor za naše probleme. On ima veoma važnu meliorativnu ulogu, ali mora da se drži pod kontrolom. Ako se poljoprivredne površine obrađuju i ako su okućnice održavane, alepski bor tamo neće spontano rasti“, zaključuje Butorac.
A onda ukazuje i na paradoks odnosa prema ovoj vrsti:
„Ali, znate, svi mi volimo hladovinu ispod bora…“
Katastrofalni požari kod Omiša zato pokazuju da je mnogo lakše pronaći jednog „krivca“ nego riješiti problem koji se stvarao decenijama. Alepski bor može da ubrza širenje vatre, ali iza sve opasnijih požara stoje napuštena zemlja, neodržavane privatne šume, manjak protivpožarne infrastrukture, depopulacija zaleđa i klimatski uslovi u kojima jedna iskra može da bude dovoljna za katastrofu.