Prije tačno dvije godine sam nesvjesno poželjela da se plasiramo na Svjetsko. Šetala sam Bečom, stvari su mi već bile spakovane za povratak kući nakon prve godine mastera i uživala sam u zadnjim danima pred odlazak na ljetnu pauzu. Bilo je Evropsko prvenstvo i prošla sam pokraj par pubova gdje su se Hrvati okupili da bodre Vatrene. Bila sam ljubomorna. Jasno definiran osjećaj, ništa manje niti više. Iako me čekala još jedna godina mastera, pomisao o ostanku me već uveliko okupljala i te šetnje su služile za pravljenje “za” i “protiv” liste u glavi. Dok sam gledala ljude sa šeširićima na crveno-bijele kockice, pune adrenalina, zbijene u ljetnim baštama koje mirišu na lipu i smrde na pivo, pomislila sam kako se ne bi bilo teško vratiti kad bi se i nama dešavalo nešto veliko, bilo šta. Na Eurosong odavno ne idemo. Za Oskara se kandiduje neki naš film samo ako tematizira rat (jer se film druge teme rijetko i snima). Muzičke zvijezde nas na turnejama redovno zaobilaze, i, osim SFF-a kao izuzetka koji potvrđuje pravilo, gotovo se ništa ne dešava. Zemlja praznog kalendara. Svaki pojedinac našeg podneblja koji je nekada, kao neizbježni ritual samopozicioniranja sebe u društvu, prošao kroz fazu “opsesije” ratom, genocidom i temama bunta i opstanka, na kraju je morao zaključiti da je razlog tome bolno banalan: nama je rat zadnja velika stvar koja nam se desila.
Užasna, neuhvatljiva riječima, ali nažalost velika. I trideset godina kasnije, čak i mi rođeni poslije njega, još uvijek imamo samo njega kao izvor sa kojeg crpimo inspiraciju, bilo to za umjetnost, postavljanje narativa ili pravdanje. To jednom mora prestati, a neće sve dok nam se ne desi nešto veće.
Nešto manje od dvije godine kasnije, sjedim na kauču u svom iznajmljenom stanu u Sarajevu, bez cilja i ideje šta dalje, potajno se kajući što sam se vratila, i Bajraktarević zabija onaj sudbonosni penal u protivičku mrežu. Eksplozija euforije i dopamina koja počinje u mojoj dnevnoj sobi dok skačem sa sestrom i prijateljicama ne jenjava tu noć, a ni naredni mjesec. I am from Bosnia, take me to America je nova droga, ljudi slave kao da smo pobijedili na Mundijalu, a ne plasirali se. Zastave, dresovi, reelovi, navijačke pjesme, Halidovi ljiljani, Panini sličice kao nova valuta, Zmajevi su zapalili vatru u svakoj bosanskoj kući, ovdje i širom dijaspore. Pred utakmice sa Kanadom i Švicarskom svi daju svoj maksimum: ugostiteljski objekti organizuju javno gledanje, tramvaji su oblijepljeni slikama Zmajeva, Centralna banka BiH predstavlja medaljon u čast plasmana, pjevači snimaju navijačke pjesme, brendovi plasiraju kreativan marketing kao podršku igračima. Dres se prodaje na svakom uglu, čeka se na red, zemlja je u transu. Meni se ispunila dvije godine stara želja. Šta ovaj val radosti kojem svjedočimo od aprila govori o nama kao društvu?
Prvo, to da lako zaboravljamo. Dovoljan je gram sreće da oprostimo i krenemo od nule, a sinoćnje razočarenje nakon poraza od Švicarske ukazuje da je dovoljan i gram nesreće da zapadnemo nazad u točak defetizma. Nemamo dugoročan način razmišljanja i sve se svodi na današnji dan. Politike, stavovi i ideje su nam jednokratni. Društva i narodi koji su još uvijek u izgradnji imaju taj luksuz (sreća u nesreći) da brišu i prepravljaju sebe do mile volje, koliko god to bilo plaćeno nesigurnošću i nepredvidivošću. Nama su nesigurnost i nepredvidivost svakako nametnuta svakodnevnica, prije svega trenutnim političkim uređenjem, i to trebamo iskoristiti da prepravimo i popravimo nevaljale osobine. Moramo se boriti protiv kolektivnog pamćenja zlatne ribice i ne biti dopamin nacija koja idolizuje i proklinje onoliko sekundi koliko traje reel. Ljubav, razumijevanje i ujedinjenost nisu prolazne emocije i ne mogu se graditi na blic momentima. Zmajevi se vole i kad gube 4-1.
Drugo, naše društvo je u očajnoj potrebi za srećom. Kao post-ratna zemlja, sažvakana politikom i neredima na dnevnom nivou, rijetko se bavimo pitanjem sreće. Da li smo sretni? Šta nam treba da to postanemo ako nismo? Ulazak u EU, ukidanje Dejtona, veće plate ili plasman na svjetsko u fudbalu?
Možda nam prve tri stvari puno više trebaju, ali četvrta je digla Bosnu na noge. Uzmimo u obzir i to da barem pola stanovništva (uključujući i mene) boli briga za fudbal i vjerovatno ne znaju ni šta je offside (osim dobro utvrđene nacionalne žalopoljke da to nije bilo ono protiv Nigerije). Čak i kad bi se desio neki ludi scenario u kojem smo pobijedili na tom Mundijalu, životi svih nas se apsolutno ne bi promijenili. To nas vraća na onaj psihološki, filozofski kliše: sreća je konstrukt. Ona je stanje, postavka, i narodu koji je slučajem okolnosti, ali i vlastitom predajom defetizmu, jako nesretan, ona je krajnje neophodna. Stvari se definišu u odnosu na ono što nisu. Mi nismo decenijama bili ono što smo zadnja tri mjeseca: sretni.
Treće, usvojili smo gubitnički mentalitet kao naslijeđenu ratnu traumu i ne znamo što bismo sa pobjedničkim nabojem mladih Zmajeva odraslih u dijaspori, daleko od našeg agresivnog mračenja. Odavno imam utisak da nam kao zemlji ne fali para, prilika i prostora. Fali nam poleta i to da ono „ma šta ti znaš, nećeš ti to moći“ jednom za sva vremena bacimo u kantu za smeće. Mnogi umjetnici i intelektualci našeg podneblja u fokus svog rada postavljaju ideju da je sve crno. Podvlače tu misao toliko puta nesvjesni da ni grafit njihove olovke nije druge boje.
Ovdje jako želim izbjeći upasti u tu jamu prepunu filmova, umjetničkih djela i naučnih radova, jamu defetizma, i istaći da cilj ovog teksta nije optužiti društvo kako je svoj fokus usmjerilo na najvažniju sporednu stvar na svijetu umjesto na mnogo bitnija i goruća pitanja oko nas. To možda jeste tačno, ali je i to korak naprijed. Naredni korak bi bio usmjeriti tu energiju ka drugim stvarima kad ovoj sreći istekne rok. Moje generacije nisu na zalasku već na dolasku. Često imam utisak da to ljudi ovdje zaboravljaju. Moramo vjerovati da svaku okolnost možemo okrenuti u nešto pozitivno i ja vjerujem da je ovaj društveni trans oko Zmajeva jedan zdrav sociološki fenomen. Da se budimo i demonstrujemo da se želimo radovati, takmičiti, boriti, gubiti, pobjeđivati. Da želimo učestvovati. Jer na kraju dana, koliko god to otrcano zvučalo, zaista je najbitnije učestvovati.
Zmajevi slobodno mogu izgubiti narednu srijedu i vratiti se kući. Jer Mundijal 2026-e nije posljednji Mundijal na svijetu (čemu naši fatalistički i jednokratni pogledi na sve) i većini reprezentativaca je tek jedva 20 godina. Njihov najveći uspjeh je svakako to što su od aprila ulice prepune djece koja igraju lopte. Generacije mojih roditelja su uspjele sebe i nas ubijediti da su loša stanja nepromjenjiva stanja. Odbacimo to vjerovanje kao staro sujevjerje jer – lopta je okrugla. Kad-tad će ući u gol. Mnogo toga ne valja, to je evidentno, ali napravićemo da valja. Zajedno. Eventualno će se svako od nas morati suočiti sa vlastitim Donarumom na golu. Bit će Mundijala, bit će Bosne i možda će se baš ove godine na nekom seoskom poligonu, u dresu kupljenom na lokalnoj pijaci, zadihan, izbrusiti novi Dijamant. Dajte novim generacijama loptu. Možda mi zatresemo mrežu.