Dvije opasne teze dominiraće, po svemu sudeći, izbornim narativom vladajuće političke nomenklature u Republici Srpskoj. Jedna je da su muslimani “naši vjekovni neprijatelji koji politiku izražavaju kroz političko Sarajevo”, a druga da je BiH “nemoguća država”, iz koje Srbi moraju izaći. Obje su politički proizvod Milorada Dodika. I jedna i druga se odavno koriste u javnom diskursu kao ključni argumenti secesionističke politike.
Teza o muslimanima kao istorijskim neprijateljima Srba, koju Dodik lapidarno politički eksploatiše, nije istorijski utemeljena. Ona je u najmanju ruku politički neodmjerena. Dodik ne koristi argumente koji bi se mogli problematizovati u ozbiljnom naučnom dijalogu. Duga istorija zajedništva muslimana i Srba ne ostavlja prostor za olaka zaključivanja.
Šta je Milorad Dodik mislio? Da su svi muslimani naši arhetipski neprijatelji? Ili da su naši neprijatelji samo muslimani koji se bave politikom? Ili, možda, da političko Sarajevo pravi od muslimana srpske neprijatelje? Kako god, Dodik je jedan narod proglasio istorijskim neprijateljem! Javno je to učinio u isto vrijeme kada je njegov politički prijatelj Aleksandar Vučić omogućio javnom servisu Federalnoj TV da besplatno emituje prenose utakmica koje na Svjetskom prvenstvu igra fudbalska reprezentacija BiH. Nameće se logično i razumno pitanje da li je to umjesto Bakira Hadžiomerovića mogao sa Vučićem dogovoriti Milorad Dodik? Da je imao političke pameti, bio bi to ljudski i politički gest dostojan poštovanja. I od neprocjenjive marketinške vrijednosti za Dodika i njegovu stranku.
Ako bi neko slijedio Dodikovu naopaku političku logiku, Vučića bi trebao proglasiti srpskim izdajnikom koji pomaže srpske istorijske neprijatelje. Otuda o neodrživosti ovakve teze ne treba trošiti riječi. Ali, treba reći da je obaveza vladajućih politika da neprijateljstva pretvaraju u prijateljstva, a ne da ih koriste da bi ih učinila većima, kako bi oni ostali na vlasti. To je sveta dužnost politika. Iskrena međudržavna prijateljstva su najveća civilizacijska bogatstva. A ona se grade iskrenim dijalogom i djelima.
Neprijateljstvo je, očigledno, Dodikova bolesna opsesija. To se najbolje vidi na odnosu prema opoziciji i drugačijem mišljenju. On je političku vještinu sveo na bezobzirno vrijeđanje i javno neprijateljstvo. Kroz neprijateljstvo se demonstrira moć koje nema. To su razorni kompleksi viška sopstvenog ja.
Rezultati Dodikove neprijateljske politike su porazni. Republika Srpska danas nema iskrene prijatelje među susjedima. Dodikova prijateljstva su se svodila na trgovanje trenutnim ličnim interesima i lična prijateljstva. Ako se osvrnemo na njihovu istoriju, vidjećemo da su svi Dodikovi politički intimusi danas van vladajućih političkih tokova. Bivši izraelski minister odbrane Avigdor Liberman bio je Dodikov dugogodišnji prijatelj. Sastajali su se javno i tajno više puta. Liberman je 2010. godine boravio u zvaničnoj posjeti Banjaluci. Bio je to privid velikog uspjeha Dodikove međunarodne politike, pojave velikog brata koji će štititi interese Srba. Kako se fantazmagorija završila, vidjeli smo, a i danas gledamo. Lider desničarske Slobodarske partije Austrije Hajnc Kristijan Strahe, takođe je bio prijatelj Milorada Dodika. Dijelili su političke ideje i ciljeve. Šta je Republika Srpska od toga imala? Viktor Orban je bio centralna politička figura u čijoj političkoj sjenci je uživao Milorad Dodik, vjerujući da i on postaje moćan evropski političar. Uskoro ćemo vidjeti šta je ostalo i od tog izdašnog prijateljstva..
Dodikov narativ o BiH kao ”nemogućoj državi” je majstorstvo političke manipulacije. Nemoguća država je politička tautologija. Država je ogledalo vladajućih politika. Nemoguću državu stvaraju loši, neuki i ratoborni političari. BiH je imala nesreću da njeni vladajući politički centri nisu znali da iskoriste istorijsku šansu koju im je pružila dejtonska pravna i politička platforma. U toj neukoj zluradosti izdašno su ih pomagali međunarodni mentori sa svojim idejama o prekompoziciji jednog međunarodnog ugovora. U tom perfidnom stvaranju “nemoguće države” učestvovao je i Dodik nepromišljenim pokušajima da tuđi idiotizam pretvori u svoju političku korist. Znamo kako su se i te avanture završile. Pisac hoće da kaže da nije moguće od nesposobnosti vladajućih političara praviti konstrukt “nemoguće države”. Država je moguća onoliko koliko vrijede njeni političari. Problem BiH su domaći “nemogući” politički lideri koji trideset godina podrivaju suverenitet i pravne osnove vlastite države.
Politički narativi o “istorijskim neprijateljima” i “nemogućoj državi” su dobri primjeri političke arogancije koja kod građana izaziva motivacionu pometnju. Njima se oživljavaju kolektivne trauma i povređuju nezacijeljene rane. Građanima, sluđenim, izgubljenim, osiromašenim, izvaranim, pokradenim, obespravljenim, izmučenim, bolesnim i poniženim, sada se nudi najmračnija perspektiva – neizvjesnost u vidu “nemoguće države” i “istorijskog neprijatelja” u dvorištu.
Politika i izbori su odavno obesmišljeni i dovedeni do apsurda. Danas su najobičnija manipulacija i podvala, čiji je jedini cilj osvajanje i zloupotreba vlasti. Nažalost, demokratija ništa bolje nije izmislila. Na političarima i njihovim politikama je da se zaustave u proizvodnji besmisla i pokušaju pronaći put spasenja. A on je u iskrenom i poštenom dijalogu čiji će cilj biti rješavanje problema i jasna perspektiva. Bilo bi politički ljekovito da se neko od naših Dodika obrati građanima koji žele prijatelje, koji nisu ničiji neprijatelji i koji ne pripadaju političkim strankama. Prosto, takvi ljudi postoje, a možda su i većina. Čiji su oni? Da li oni zaslužuju pažnju vladajućih politika? Da li je pažnja rezervisana samo za članove vladajućih partija? Nadajmo se da će doći vrijeme kada će čovjek biti vredniji i važniji od bilo kakve ovozemaljske obojenosti!?