U “Peloponeskom ratu” Tukidid nam opisuje sukob Atine i Sparte iz 5. vijeka p.n.e. Njegova pripovijest mnogo je više od pukog istoriografskog registrovanja događaja – to je remek djelo filozofskog promišljanja rata kao takvog, koje i danas može poslužiti kao izvanredna matrica za razumijevanje događaja – računajući, na primjer, i rat u Ukrajini.
“Politički” rat
Njemački filozof Volkmann-Schluck ukazao je na ključno zapažanje Tukidida: Peloponeski rat je prvi „politički“ rat u ljudskoj istoriji, jer nije vođen za teritorijalnu prevlast, niti za porobljavanje i iskorištavanje materijalnih resursa protivnika, već je bio sukob oko nametanja određenog političkog poretka. Borba atinske demokratije protiv spartanske oligarhije prvi je politički rat zato što se vodio oko pitanja istinitosti političkog poretka. Pa i šire od toga: radilo se o sukobu dva moralna svjetonazora. Za razliku od ranijih ratova, tu se nije odlučivalo ko će vladati nekim područjem, već koji će svjetonazor biti mjerodavan. To je bila prva zabilježena borba za „hegemoniju“ – dakle, ne samo za vojnu, ekonomsku i drugu prevlast, već borba da se vlastiti svjetonazor nametne kao univerzalan. Pitanje koje se tu odlučivalo glasi: da li je Helada oligarhijska ili demokratska, da li će biti zatvoreno ili otvoreno društvo.
„Strah“ Sparte
Tukidid genijalno uočava da je ključni uzrok rata “strah” Sparte. Ali strah od čega? Spartanska vojna mašinerija, sa superiornim borilačkim vještinama, nije se osjećala ugroženom od strane bilo koje, pa ni atinske vojne moći. Spartanci su se podvrgli ekstremnom samodisciplinovanju, izgradivši politički i društveni sistem koji je potpuno podređen funkciji očuvanja vojne moći Sparte. Mit o Sparti svima nam je poznat: muška djeca već sa navršenih sedam godina odvajana su od roditelja i prolazila kroz rigorozan sistem odgoja u vojnom internatu, gdje su živjeli pod strogim nadzorom državnih službenika. Fokus je bio na ekstremnoj fizičkoj spremnosti, disciplini i vojnoj taktici. Hodali su bosi i hranili se tzv. “crnom čorbom” – odvratnom supom od svinjske krvi. Tek sa navršenih 30 godina, nakon što bi završili kompletan ciklus vojne obuke, muškarci su dobijali punopravni status građanina i mogli su osnovati porodicu. Kada je jedan Rimljanin posjetio Spartu, prokomentarisao je njeno uređenje sljedećim riječima: “Nije ni čudo da žude da poginu na ratištu – imajući u vidu kako žive, smrt je bolji izbor.” Termin “spartanski” i danas označava strogu disciplinu i odricanje od životnih radosti.
Mit o Sparti ostao je inspiracija svim militarističkim društvima, koja njeguju kult rata i legitimiraju svoje represivne političke i društvene institucije potrebom za vojnom efikasnošću, te traže podređivanje individue kolektivitetu: gdje god vidite zahtjev da se pojedinac odrekne svojih prava u ime nacije, klase, rase itd., vidite odjek mita o Sparti.
Atina je ugrožavala tu i takvu Spartu na osnovnom nivou, samim svojim postojanjem. Atinska republika bila je sasvim suprotna forma političke i društvene organizacije. To je jedno dinamično, otvoreno društvo filozofa, pjesnika, trgovaca, seksualnih i svih drugih ličnih i društvenih sloboda. „Ako su orgije igdje bile hronične, to je bilo u Atini.“ Ideale i moralnu filozofiju Atine najbolje je sažeo Perikle u legendarnoj „Nadgrobnoj besjedi“. Politički etos Atine kako ga izlaže Perikle ima više dimenzija. Prvo se radi o samom političkom i društvenom uređenju koje je specifično, jer kao svoju osnovnu dimenziju ima slobodu. Formalno, to se ogleda u slavnoj „atinskoj demokratiji“: politički poslovi su jednako dostupni svim građanima, bez obzira na njihovo porijeklo, društveni ili ekonomski status, a političke odluke ne donose se na osnovu tradicionalnih normi, već se destilišu kroz diskusiju na trgu i usvajaju glasanjem.
Jednako važno, u Atini vlada moralna sloboda, jer je razdvojena sfera javnog i privatnog: svaki čovjek ima pravo u svom privatnom životu raditi šta mu je volja, bez cenzure, nadgledanja ili moralisanja od strane njegovih sugrađana, kojima se njegov „stil“ života eventualno ne sviđa. Perikle kaže: „Kao što u javnim poslovima vlada u nas načelo slobode, isto tako i u svakodnevnom privatnom saobraćaju nema nikakva sumnjičenja, nema u nas nikakve srdžbe na svoga bližnjega ako ono što on uživa vređa oko.“ U Periklovoj Atini, grčki genije prvi put je demonstrirao suštinu liberalne ideje slobode: koja je u političkom smislu sloboda svih jednako pod zakonima i razdvajanje javne i privatne sfere. Iz te slobode u unutrašnjem uređenju Atine proizilazi i otvorenost ka drugim gradovima i strancima. Za razliku od zatvorenog društva Sparte, Atina nije zazirala od migranata. Perikle je eksplicitan: „Grad naš stoji svakome otvoren, mi ne gonimo iz njega strance u strahu da će oni tu nešto naučiti ili videti što bi trebalo da ostane skriveno i čime bi se naši neprijatelji mogli okoristiti.“ On je uvjeren da su ideali Atine tako moćni da će svako ko ih jednom iskusi postati veći Atinjanin od samih Atinjana.
Takvo društvo privlačilo je samom svojom prirodom, a ne samo svojim bogatstvom i moći. Kao i u slučaju SSSR i SAD, 2500 godina kasnije, tako je i u slučaju Sparte i Atine: SSSR i Sparta podjarmile su svoje vazale silom i golom moći. SAD i Atinu su njihovi vazali slijedili dobrovoljno. Perikle insistira da Atina svoj dominantan položaj nije stekla silom. U „Nadgrobnoj besjedi“ on kaže: “Grad naš jedini ume da odnese pobjedu nad svojim neprijateljima, a da ovaj ne oseća nikakve ljutnje što je podlegao takvu protivniku, i nad svojim podanicima vlada tako da se oni ne mogu žaliti da slušaju nedostojne starješine.”
Tukidid, dakle, genijalno uočava da je ugroženost Sparte rezultat, ne snage ili skrivenih agresivnih planova protivnika, već samog postojanja protivnika. Zato je rat poprimao crte totalnog rata do uništenja, ali ne u smislu uništenja cijelog atinskog naroda, već atinskog političkog i društvenog poretka. To objašnjava i zašto kriza poprima izgled nerješivog konflikta koji se može odlučiti jedino ratom. Neprijatelj koji ugrožava samim svojim postojanjem ne može biti amortizovan nikakvim pregovorima. I što se više sukobljene strane bave konkretnim spornim tačkama, što pregovori više zadiru u detalje, to više pravi uzrok rata ostaje skriven, a pregovori se vode o ne-bitnom.
Pitanje glasi: zašto strah Sparte ostaje skriven u svim pregovorima? Naprosto zato što bi samo prepoznavanje stvarnog uzroka straha već značilo poraz Sparte: to znači da je priznala superiornost atinskog poretka i njegovu neodoljivu privlačnost. Farsa koju Spartanci izvode predlažući različite političke korake, tražeći različite i stalno nove ustupke i sl., namijenjena je koliko drugima, toliko više njima samima – oni moraju sakriti od sebe čega se boje.
Perikle, međutim, jasno uviđa da se u svim pregovorima i zahtjevima radi o farsi. Iz njegove perspektive, konflikt se svodi na pitanje ravnopravnosti dvaju polisa. Ako su polisi ravnopravni, onda će svi ostali grčki polisi svojom slobodnom voljom odlučiti da li se prikloniti Atini ili Sparti. Njemu je jasno kakva će odluka grčkih polisa biti. Stoga mu je jasno i da je bilo kakvo popuštanje u pregovorima apsurdno, s obzirom da će se zahtjevi nastaviti tako daleko dok Atina ne odustane od svoje demokratije. Pitanje konflikta glasi: da li će Atina, pred strahom od rata, odustati od sebe same – tj. svog demokratskog političkog uređenja i svog otvorenog društvenog uređenja. Zato on, nakon što je u drugom dijelu govora dokazao da Atina u ekonomskom i vojnom smislu može izdržati rat, insistira da se u njega i uđe.
Univerzalna lekcija
Tukididovo izlaganje prelazi okvire puke istorije jednog događaja, jer izriče istinu koja je nadistorijska: „političke ratove uzrokuje strah koji sam sebe skriva“.
Koliko god sa istorijskim analogijama treba biti oprezan, univerzalno znanje sadržano u Tukididovom izlaganju možemo vidjeti ako riječ „Atina“ zamijenimo sa „Evropa“ (ili „Zapad“), a riječ „Sparta“ zamijenimo sa „putinistička Rusija“. Zapad je eksplicitno utemeljen na atinskom naslijeđu – u radnoj verziji Ustava Evrope iz 2003. godine to je bilo i napisano u preambuli kroz citat uzet upravo iz Tukidida. „Zapad“ je otvoreno društvo u čistom smislu tog pojma i Perikle bi nesumnjivo bio oduševljen političkim i moralnim slobodama današnje zapadne civilizacije. Sa druge strane, putinistička Rusija je tipičan primjer „zatvorenog“ društva, koje teži da bude hijerarhizovano i vojničko-fabrički uređeno i vođeno. Kao i Sparta, Putin gradi kult militarizma, poput vojnih parada. Kao i Sparta, on ne vidi ništa sporno u tome da se životi pojedinaca podrede državnom cilju. Kao i Sparta u Atini, Putin u Evropi vidi „dekadentno“ društvo razvrata, a ljudska prava ne shvata periklovski – kao personalnu slobodu pojedinca, već kao „društveno štetnu“ anomaliju. Itd.
Kao i u slučaju Sparte, on nije u stanju da koncipira iole konzistentne i jasne zahtjeve, niti je u stanju da objasni uzrok rata – zato što je uzrok rata specifičan strah koji ne može biti reflektovan, već se kao „uzroci“ navode razne, ponekad upravo nevjerovatne konstrukcije poput „denacifikacije“ ili čak „desatanizacije“ Ukrajine. Ono čega se Putin i putinistička Rusija boje, i protiv čega ratuju, nije Ukrajina, već privlačnost otvorenog društva Evrope. Kao i Sparta, ni Rusija se ne može osjećati ugroženom od bilo čije vojne moći: u pitanju je država sa najvećim nuklearnim arsenalom – te je stoga, ne samo vojno neosvojiva, već uopšte ne može ni biti izložena vojnoj invaziji. Strah putinističke Rusije ima istu prirodu kao strah Sparte: neodoljiva privlačnost društva slobode, liberalne demokratije i njenih ljudskih prava i sloboda, društvenog dinamizma i otvorenosti. To se čak ne odnosi primarno na samu Ukrajinu – već na Rusiju: ako se evropske slobode i otvoreno društvo uspostave u Ukrajini, vrlo lako se može desiti da se dopadnu i samim Rusima. I tako okončaju, jednom za svagda, autokratsku prirodu ruskog društva i njegove vijekovne političke diktature.
Mnogima je to kristalno jasno. Oleksandra Matviichuk je potpuno u pravu kada kaže: “Ono čega se Putin boji nije NATO, već demokratija. Diktator se boji ideje slobode”. Gari Kasparov: “Putin se boji Ukrajine koja bi bila demokratska više nego NATO tenkova, zato što ideja slobodne i demokratske Ukrajine uništava ideološku osnovu njegovog režima”. Radoslav Sikorski: “Putin pokušava da ubijedi sve da je invazija na Ukrajinu uzrokovana širenjem NATO-a. Ali NATO nije imao namjeru da priključi Ukrajinu. Kada je Rusija anektirala Krim, Ukrajina je bila neutralna država. Ovaj rat uzrokovan je aspiracijama Ukrajine da se priključi Evropi”. Itd. Uostalom, najbolji dokaz za to je nedavna prijetnja koju je Putin uputio Jermeniji zbog njenog približavanja EU – bukvalno joj je zaprijetio ukrajinskim konsekvencama, iako Jermenija ni ne spominje NATO, već hoće Evropu.
U suštini, uzrok putinističke agresije na Ukrajinu atavistički je strah oligarhije/autokratije od samog postojanje demokratije. Zato je prava meta Putina, u stvari, Evropa – koja je njegov stvarni smrtni neprijatelj. I u pravu je: samo postojanje evropske demokratije i njenog otvorenog društva čine putinizam u suštini nemogućim. Zato će poraz putinista u Ukrajini biti, ne samo pobjeda Ukrajinaca, već i samih Rusa – koji će ponovo dobiti priliku koju su prokockali 1989. god.: da se oslobode autokratije i naprave od svoje države otvoreno demokratsko i liberalno društvo po uzoru na veliku Atinsku republiku.