Izvor fotografije: prometej.ba
Kako Vi gledate na odlazak
ljudi iz naše domovine, posebice mladih? Je li taj odlazak opravdan ili je izazvan
ogorčenjem ljudi zato što ne mogu ništa promijeniti?
Najveći broj ljudi odlazi iz egzistencijalnih razloga. Jedni jer
su se umorili čekajući da ovdje krene nabolje, a drugi jer se zbog kaotičnog političkog
stanja u državi boje za svoju i budućnost svoje djece. Neki odlaze i radi
studija pa ostanu u drugim gradovima i državama, a neki su opet vođeni
ljubavlju preselili u druge sredine. Ni ostajanje ni odlazak, po sebi nisu
nužno formula ispunjenog, sretnog i uspješnog života. Važnije je, pritom da
ljudi znaju što hoće od života. Ako životne želje i planove ne mogu ostvariti
ovdje, razumljivo je da će to pokušati učiniti u drugim sredinama i s drugima
ljudima.
Odlazak mladih ljudi je, dugoročno gledano, velik i nenadoknadiv
gubitak za ovu zemlju. No, dobra je i neprocjenjiva stvar da ljudi imaju
mogućnost izbora i odlaska. Ako to već ovdje ne mogu, neka ljepotu života osjete
u sredinama u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo, više cijeni čovjekov rad
i gdje su općenito veće životne mogućnosti. Osobna sreća tih ljudi i njihovih
najbližih je najvažnija. Ni domovina, ni nacija, ni vjera ne smiju biti iznad
čovjeka, njegova dostojanstva, njegovih prava, u konačnici njegove sreće. Ima
smisla, naravno, ostati i u BiH, ali oni koji ostaju moraju biti svjesni da u
našem društvu još dugo neće biti nikakvih značajnijih promjena nabolje, da ih
čeka vjerojatno teži životni put i da će se za sve morati sami izboriti, osim
ako se ne izruče nacionalnim strankama i njihovim gospodarima. Ali, ne mogu svi
u politiku i u javna poduzeća, jer nema mjesta za sve. Ipak, koliko god bila
mučna i teška, ta borba ima smisla i ne mora nužno biti uzaludna, jer je ona,
dugoročno gledano, i borba za bolju budućnost i za generacije koje dolaze.
Kad govorimo o kulturi u
Bosni i Hercegovini, ima li je uopće?
Gledano u
cjelini, i to je općepoznata činjenica, kultura je jako zapostavljena. Ovu državu
vode uglavnom nekultivirane, necivilizirane, primitivne i bahate političke
elite koje ne uspijevaju očuvati i njegovati ni ono što su na kulturnom
području naslijedile iz bivše države i prošlih vremena, a pogotovo ne žele, a i
ne umiju stvoriti ništa novo. Politika je, i to u svojim najvulgarnijim
oblicima, marginalizirala sve relevantne društvene teme, pa je sadašnje, loše
stanje u kulturi, najvećim dijelom, posljedica društveno neodgovorne
politike.
Srećom, u ovoj zemlji ima entuzijasta koji pokreću kvalitetne
kulturne inicijative i projekte i na taj način spašavaju kulturu od njezine
smrti, a nas od barbarstva i idiotizma političkih i ekonomskih moćnika kojima
su koride, šatorska sijela i slični teferiči najviši kulturni dometi, posve u
skladu s njihovom duhovnom prazninom, ali i s duhovnom zakržljalošću i
kulturnom nezainteresiranošću i neprosviješćenošću ljudi općenito u ovoj zemlji.
Što je s medijima u BiH?
Koliko ih smatrate odgovornima za ovakvo stanje u državi?
Nekad je vladalo mišljenje da će komercijalizacija medija i veća
konkurencija doprinijeti njihovoj kvaliteti. Danas znamo da je to bila velika
zabluda i da je upravo komercijalizacija medija i logika profita išla na uštrb
kvalitete medija. Mediji su gotovo posve u vlasništvu kapitalista i njima nije
stalo do kvalitete, nego do dobiti i povećanja kapitala. Zbog toga moraju
podilaziti masama i njihovim interesima i očekivanjima, a to nužno znači
konstantni pad kvalitete.
Moć medija je velika, pa je velika i njihova odgovornost. Čarobna
formula, kojom se vode mnogi mediji na ovim prostorima, sastoji se u vještini
kombiniranja nacionalizma, senzacionalizma i pornografije. Nije to specifično
balkanski slučaj, ali mislim da balkanski mediji, po svojoj banalnosti,
infantilnosti i medikritetstvu, spadaju među najgore u svijetu. I to ne vrijedi
samo za privatne, „pinkizirane“ medije i njihove „silikonizirane“ sadržaje,
nego nažalost sve više i za javne servise.
Ne čini li se i Vama da su s
ovih prostora gotovo nestali mediji koji educiraju ljude, mediji koji obrazuju
mlade generacije, dok je današnja mladež „prikovana“ za televizore i medije općenito?
Mediji i sadržaji koje pružaju su vjerojatno i najbolja slika duha
i mentalnog sklopa naših društava. Većina njih zagađuje našu stvarnost,
serviraju laži, drže ljude u neznanju, prodaju im teorije zavjera, plaše ih
ugroženošću od drugih, hrane ih nasiljem, skandalima, prljavštinama i
kretenizmom „poznatih“ ličnosti. Njima nije ni stalo da se ljudi pravilno
informiraju, educiraju, kultiviraju. Velike medijske kuće su se posve izručile politici
i profitu pa onda i novinare prisiljavaju da se prilagode njihovoj logici. Zato
i nema kvalitetnog novinarstva, izuzimajući neke portale koji uspijevaju
sačuvati odgovornost za pisanu riječ i dostojanstvo novinarske struke.
Edukacija pretpostavlja izvođenje čovjeka iz animalne uskoće,
otkrivanje osjećaja za vrednote, produbljivanje znanja o sebi i drugima,
razvijanje racionalne, emocionalne i socijalne inteligencije… A veliki dio
suvremenih medija je upravo protiv educiranja ljudi jer profitiraju od njihove
tuposti, zatucanosti i sklonosti prema divljaštvu i prostakluku.
Po Vašem mišljenju, je li
akademska zajednica u BiH zakazala, jer rijetki su intelektualci koji su spremni
javno se pobuniti protiv ovakvog stanja?
U Bosni i Hercegovini ima vrlo obrazovanih, odgovornih i savjesnih
intelektualaca. Ali oni su u manjini i njih se pokušava marginalizirati
pogotovo ako nisu u službi dominatnih politika. Uz rijetke iznimke, intelektualci su najgori dio našega društva.
Sva zla koja su se dogodila i koja se događaju kreirali su i kreiraju intelektualci.
Skandalozna je i odvratna njihova perverznost i zastrašujuća monstruoznost
njihovih umova. Nezajažljiva ambicija da se dokopaju akademskih službi,
društvene moći i lagodna života, nagoni ih da se služe prijevarama, lažima,
podvalama, objedama, da proizvode, podržavaju i održavaju mitove, da se
podanički izručuju političkim i ekonomskim moćnicima, kao kreatori i promotori zla.
Zlorabe akademski autoritet, lako mijenjaju mišljenja i strane i
mogu podmirivati svaku opciju, ovisno o tome koliko je isplativa. To su
kradljivci smisla, proizvođači kaosa, preziratelji razuma, znanja i morala. Kao
odvratna, ljigava i prevrtljiva služinčad koje preziru i oni kojima služe, oni
nužno moraju biti protiv slobode i slobodnomislećih ljudi, jer ih stalno
podsjećaju na njihovu moralnu mizeriju. Oni su politički, nacionalni, religijski,
medijski beskrupulozni činovnici, poslušnici i „kokošari“ koji sami uglavnom ne
čine zlo, ali ga osmišljavaju i podržavaju kako bi zauzvrat dobili mrvice što
padaju s bogatih trpeza gospodara kojima služe.
Dio intervjua objavljenog u Hrvatskom
glasniku iz Tuzle, veljača 2017.