Nezavisnost pravosuđa bila je centralna tema izlaganja Miodraga Majića, sudije Apelacionog suda u Beogradu, u Banjaluci, gdje je govorio i o kulturi poslušnosti u pravosuđu u regionu.
Govoreći na panel diskusiji „Pravosuđe pod pritiskom: od (ne)zavisnosti do (ne)odgovornosti“, koju je organizovao TIBiH, Majić je iznio oštru dijagnozu stanja u pravosuđu, ističući da problem nije nastao juče, već je duboko ukorijenjen u sistemu.
Nezavisnost pravosuđa u regionu
„Siguran sam da mi nikada nismo imali istinski nezavisno pravosuđe. To je nešto što jednostavno ne pamtimo“, rekao je Majić. Prema njegovim riječima, korijeni takvog stanja nalaze se u obrazovnom i političkom nasljeđu.
„Ideja nezavisnog pravosuđa posmatrala se gotovo sa podsmijehom. U udžbenicima smo učili da je podjela vlasti ‘buržoaska i prevaziđena ideja’, koju je zamijenio koncept jedinstva vlasti“, podsjetio je.
Takav sistem obrazovanja, kako je naglasio, oblikovao je generacije pravnika koje danas čine okosnicu pravosuđa. Stoga je, kaže, teško očekivati da iz takvog obrazovanja nastane sistem koji zaista njeguje nezavisnost.
Kultura poslušnosti u pravosuđu
Majić je posebno istakao da je ključni problem ono što naziva „kulturom poslušnosti“, koja se razvija od najranijeg obrazovanja i prenosi kroz cijeli društveni sistem. Kako bi to objasnio, naveo je primjer iz knjige američkog novinara Brian Whitaker, koji opisuje obrazovni sistem u kojem se uspjeh zasniva na pukom ponavljanju autoriteta.
„U takvom sistemu nagrađuje se reprodukcija, a ne razmišljanje. Isto važi i za porodicu – autoritet se ne dovodi u pitanje, a poslušnost se nagrađuje“, rekao je Majić.
Dodao je da je upravo taj obrazac duboko prisutan i u našem društvu. To je kultura u kojoj se ne podstiče kritičko mišljenje, već lojalnost. A pravosuđe je, kako zaključuje, izgrađeno upravo na toj kulturi.
Pravosuđe kao produžena ruka moći
Prema njegovim riječima, pravosuđe u takvom sistemu ne funkcioniše kao nezavisna grana vlasti, već kao instrument. „Ono nije oblikovano da bude nezavisno, već da funkcioniše kao produžena ruka sistema moći“, rekao je. Dodao je da dominantna ideja nije zaštita pravde, već zaštita države i vlasti.
Majić je upozorio da takvo stanje dovodi do ozbiljnih dilema o ulozi sudija u društvu koje sve češće nosi etiketu „zarobljenog“. To je termin koji se pojavljuje i u međunarodnim izveštajima. U takvom društvu sudija nema istu ulogu kao u stabilnim demokratijama poput Švedske ili Norveške, te samim tim on ne može ostati samo neutralan.
„Njegova odgovornost je veća – on postaje jedna od posljednjih linija odbrane“, naglasio je i postavio niz pitanja koja, kako kaže, svaki sudija mora sebi postaviti: „Kako presuditi sitnom prestupniku, a ignorisati ozbiljna kršenja zakona? Kako objasniti građanima da moraju poštovati zakon ako vide da ga vlast ne poštuje?“
„Nije dovoljno govoriti samo kroz presude“
U takvim okolnostima, Majić smatra da sudije ne mogu ostati nijeme.
„Više nije dovoljno da sudija govori samo kroz presude. To nije samo pravno pitanje, to je pitanje odgovornosti“, poručio je. Naglasio je da sudije imaju pravo, ali i obavezu da učestvuju u javnoj debati kada je pravni poredak ugrožen: „Ako kažete ‘to nije moj predmet ili to nije moja nadležnost’, postavlja se ozbiljno pitanje njegove profesionalne odgovornosti. Jer ako nisi bio spreman da reaguješ na očiglednu nepravdu, kako očekivati da ćeš biti pravičan u drugim slučajevima? Kako ti vjerovati, kako očekivati da ćeš biti pravičan?“.
Ključno pitanje za pravosuđe
Na kraju, Majić je poručio da svaki sudija i tužilac mora sebi postaviti suštinsko pitanje -na čemu zasniva svoj legitimitet da sudi drugima? Upozorio je da bez spremnosti da se suprotstavi nepravdi, taj legitimitet postaje ozbiljno upitan.
„U zarobljenim društvima sudija više ne može biti samo neutralni činilac. On mora biti aktivni čuvar pravde. U suprotnom, sistem gubi smisao“, zaključio je Majić.