Ranije osuđivani ubica i nasilnik iz Drniša naručio je hranu, otvorio vrata i s lakoćom ubio nesrećnog devetnaestogodišnjeg mladića koji mu je dostavljao obrok. Taj mladić nije morao, niti je mogao znati, da isporuku nosi čovjeku koji predstavlja smrtnu opasnost. To je morao znati sistem, i znao je, i upozoriti ga. Zato za njegovo ubistvo nije odgovoran samo ubica koji je povukao okidač, nego i neefikasan, preskup i trom sistem.
Regiju je zapljusnuo novi talas tragedija, dok se policija i institucije sve češće ponašaju kao slučajni prolaznici na mjestu nesreće. U Beogradu se, prema dostupnim informacijama, vrh tamošnje policije dovodi u vezu s prikrivanjem ubistva mafijaškog šefa s kojim je šef tamošnje policije, neposredno prije toga sjedio za istim stolom na večeri.
Registrovani nasilnici, ljudi s debelim dosijeima i jasnim obrascima opasnog ponašanja, s nevjerovatnom lakoćom dolaze do svojih žrtava i čine najteža krivična djela.
Najstrašnije je to što se gotovo uvijek ispostavi da je sve već bilo poznato. Postojali su signali. Postojale su prijave. Postojala su upozorenja. Postojale su šifre, dosijei, presude, komšijska svjedočenja, raniji incidenti. Desetine crvenih lampica nisu bile dovoljne lijenom, tromom i samodovoljnom sistemu da se pokrene prije nego što neko bude mrtav.
Problem je naravno i u društvu koje je nasilje odavno normalizovalo. Nasilnik se prepoznaje, ali mu se sklanja s puta. Prijeti, ali „takav je“. Tuče, ali „porodica neka riješi“. Maltretira komšije, ali „bolje se ne miješati“. Godinama učimo da se od nasilja okreće glava, da se agresija toleriše dok ne postane vijest, a da žrtva na kraju ostaje sama. U takvom društvu nasilnici ne djeluju iznenada, oni rastu slobodno pred svima nama.
Da, jezivo je ali ljudi s potvrđenom istorijom nasilja i ozbiljnim psihijatrijskim nasilnim dijagnozama slobodno se i bez ikakvog nadzora kreću među nama, jer institucije i društvo ne djeluju preventivno, već tek kad se tragedija dogodi.
A onda, kada je sve već gotovo, kada je sistemski nemar naplatio svoj krvavi danak, na adresu na kojoj je ranije bio potreban samo jedan ozbiljan policajac iz prošlih vremena da riješi problem, stižu desetine vozila pod rotacijama, specijalci, maske, duge cijevi i teatralna demonstracija jalove naknadne sile.
Ta zakašnjela parada pravovremeno neiskorištenog inventara samo virtuelno zakucava i posljednji ekser u deblo trulog i samoživog sistema, koji sve zna, sve bilježi, sve evidentira, sve, osim da na vrijeme radi svoj posao.
Ubice su uvijek korak ispred.