Dana 31. marta 2013. godine, Aleksandar Dugin, filozof „ruskog svijeta“ i Putinov propagandista, posjetio je Fridriha Vilhelma fon Hermana, nekadašnjeg bliskog saradnika i privatnog sekretara Martina Hajdegera. Na Jutjubu su dostupni snimci tog susreta, koji je u „filozofskoj javnosti“ tumačen kao svojevrsno hodočašće.
Dugin je tom prilikom, može se reći, pokušao da iz prve ruke dopre do interpretacije Hajdegerove kasne misli, posebno ideje o „nagovještaju dolaska posljednjeg Boga“ – ne hrišćanskog, metafizičkog Boga, s kojim je Hajdeger raskinuo još 1911. godine. U tom smislu, susret se može čitati kao nastavak jedne dugotrajne evropske filozofske tradicije, u kojoj se znanje prenosi kroz lične linije učeništva – ono što bi se u drugim kontekstima, primjerice hinduskom, moglo nazvati sampradaja.
Ono što je ovdje zanimljivo nije samo Dugin kao figura, nego kontinuitet jednog obrasca: rusko intelektualno „hodočašće“ u njemačku filozofiju. Od Kanta i Hegela, preko Marksa i Ničea, pa sve do Hajdegera, ruska i postsovjetska misao često usvaja njemačke filozofske strukture. To usvajanje nije neutralno. Ono se odvija kroz selektivno izdvajanje elemenata koji se mogu uklopiti u postojeće ruske ideološke narative. Ipak, nije sasvim jasno da li je riječ o svjesnoj strategiji ili o dugoročnom obrascu kulturne recepcije koji nastaje kroz istorijske okolnosti.
U savremenom kontekstu, Hajdeger se u određenim ruskim krugovima čita i kroz tzv. „Crne bilježnice“ (Schwarze Hefte), što dodatno pojačava političku i ideološku tenziju njegovog kasnog mišljenja. Međutim, važno je naglasiti da se ovdje ne radi samo o recepciji jednog filozofa, nego o širem obrascu kulturnog preuzimanja i preoblikovanja filozofskih sistema u političke narative.
Sličnu strategiju primjećujemo i kod Kine. Razlika je u tome što se Komunistička partija Kine eksplicitno i institucionalno poziva na marksističko-lenjinistički okvir kao legitimacijsku osnovu. To se posebno vidi u načinu na koji se ideološki okvir ne tretira samo kao naslijeđe, nego i kao instrument političkog i ekonomskog pozicioniranja. Predanim radom na ekonomskoj „bazi”, koja je ideološki već definisana, KPK prijeti da ovlada globalnom kulturološkom „nadgradnjom” – i to ne uprkos tom nasljeđu, nego upravo kroz njega i njegovo strateško projiciranje prema van.
Za razliku od Njemačke, koja se u velikoj mjeri udaljila od političkih čitanja Hajdegera i marksističke tradicije i ugradila sebe u demokratski projekat Evropske unije, Rusija i Kina i dalje aktivno „iščitavaju“ Marksa i Hajdegera.
Na koncu, primijetićemo da se u ruskoj intelektualnoj tradiciji, a djelimično i u kineskoj, nakon procesa preuzimanja i preoblikovanja, izvorni kulturološki okvir – u ovom slučaju njemački – često retroaktivno prikazuje kao neprijateljski.
Rusi, Srbi i Njemačka kao prostor paradoksa
I u Srbiji se sličan obrazac može uočiti u recepciji Duginovog nacionalnog projekta „ruskog svijeta“. U crkveno-nacionalnim, tzv. „svetosavskim“ političkim krugovima, Dugin se ne čita kao tek jedan od autora, nego kao svojevrsni validni interpretativni okvir kroz koji se razumije savremena geopolitika. „Srpski svijet“ se u tom smislu oslanja na Duginov „ruski svijet“, oblikovan pod uticajem Hajdegerove filozofije.
Izuzetak je bio period kada su se nekoliko godina čitali i slušali tekstovi Zorana Đinđića, koji je, slično Duginu, i sam intelektualno boravio u Njemačkoj – prije svega među misliocima lijevo-liberalne političke provenijencije.
Pri tome se taj izuzetak može razumjeti kao pokušaj drugačije intelektualne orijentacije, koja nije bila dominantna u širem srpskom političkom prostoru.
Đinđić je, međutim, bio izuzetak koji je potvrđivao pravilo – i koji je, kao što je poznato, platio cijenu tog izuzetka.
Egzistencijalni život velikog broja ljudi iz Srbije i Republike Srpske odvija se, pak, u sasvim drugačijem društvenom prostoru, u prvom redu u Njemačkoj i Austriji, koje su glavne destinacije ekonomskih migracija. Oko milion etničkih Srba živi i radi u Njemačkoj i Austriji.
Ovdje se pojavljuje prvi ozbiljan teorijski problem: razlika između ideoloških predstava i stvarne životne situacije pojedinaca i zajednica.
Problem je znatno izraženiji u svetosavskoj ideološkoj retorici, u kojoj se Austrijanci i Nijemci često prikazuju kao arhetipski neprijatelji Srba i Srbije. Dok srpska politička i crkvena elita oscilira između servilnosti prema Vašingtonu i Moskvi, Nijemci i Austrijanci (uz Hrvate, Albance i Turke) ostaju stalno prisutni kao neprijateljske figure u diskursu svetosavlja. Ta figura neprijatelja ne mora odgovarati stvarnim iskustvima pojedinaca, nego funkcioniše kao stabilan simbolički i ideološki obrazac. U praksi se, međutim, njegov intenzitet razlikuje u zavisnosti od društvenog i generacijskog konteksta.
Psihoanalitički okvir: kada psiha istovremeno zna i ne zna
Za razumijevanje ovog „srpskog“ raskoraka i paradoksa posebno su zanimljivi radovi Sigmunda Frojda iz 1920-ih godina – pri čemu ovdje ostajemo unutar već ranije korištenih interpretacijskih okvira društvenih nauka.
U tim tekstovima Frojd analizira načine na koje psiha reaguje na konflikt s realnošću, pri čemu se odnos prema spoljašnjem svijetu može poremetiti ili djelimično iskriviti. Psihički mehanizmi se pritom ne koriste samo kao metaforički opis, nego kao analitički model za razumijevanje strukture percepcije i obrada realnosti.
U eseju „Fetišizam“ Frojd uvodi pojam Verleugnung (poricanje), koji označava specifičan odbrambeni mehanizam psihe u kojem subjekt istovremeno priznaje i poriče određeni aspekt stvarnosti. Ovdje se ne radi o jednostavnom neznanju ili pogrešnoj percepciji, nego o strukturalnoj podvojenosti u kojoj realnost ostaje prisutna, ali se psihički razdvaja na dva nivoa.
Ključno je, dakle, da ovdje nije riječ o jednostavnom neznanju, nego o strukturi u kojoj se realnost istovremeno potvrđuje i negira. Ona se ne briše, već se dijeli unutar psihičkog aparata. Subjekt u tom smislu nije jedinstveno racionalno biće, nego je organizovan kroz dinamički odnos između znanja, poricanja i želje.
Poricanje i fetišizam: život u napetosti
Prenošenjem ovog modela s individualnog na „srpski“ simbolički i društveno-kolektivni nivo dobija se interpretativni okvir koji omogućava da se identitetske napetosti razumiju kao strukturne, a ne samo kao kulturne ili političke razlike.
U Frojdovom teorijskom okviru, Verleugnung (poricanje) ne označava psihopatološko stanje u užem smislu, nego specifičan odnos subjekta prema stvarnosti u kojem se konflikt ne razrješava, nego održava. Subjekt istovremeno priznaje i poriče isti aspekt stvarnosti, pri čemu ta podvojenost ne razara psihičku strukturu, nego je organizuje kroz stabilnu napetost između znanja i negacije.
Ova logika postaje još jasnija u Frojdovom pojmu fetišizma. Fetiš nije jednostavna zamjena za odsutni objekt, nego, kako Frojd sugeriše, „zamrznuti kompromis“ između znanja i poricanja. Subjekt u tom smislu istovremeno zna, ali to znanje ne priznaje u potpunosti. Zbog toga se ne uspostavlja druga stvarnost, nego dvostruki odnos prema istoj stvarnosti. Ona se ne ukida, nego opstaje upravo kroz unutrašnju napetost koja je dijeli.
Na osnovu ovog teorijskog sklopa moguće je razumjeti i šire mehanizme održavanja identiteta u uslovima nesklada između simboličke identifikacije i životne situacije.
U slučaju svetosavski orijentisanih narativa u dijaspori, ta napetost postaje posebno vidljiva: subjekt je istovremeno uključen u društvene, ekonomske i institucionalne strukture Njemačke i Austrije, dok na simboličkom nivou te iste prostore često tumači kao spoljašnje ili čak neprijateljske.
Ključno je da se ovdje javlja razlika između mjesta života i mjesta simboličke pripadnosti. Ta razlika nije samo praktičan nesklad koji bi se mogao prevazići prilagođavanjem, nego trajna napetost koja se održava načinom na koji se pripadnost zamišlja i interpretira.
Istovremeno, i psihički aparat i djelujući subjekt teže stanju cjelovitosti, u kojem bi se životna situacija i simbolička pripadnost poklopile. Ta cjelovitost ne treba se shvatiti kao empirijska činjenica, nego kao idejna konstrukcija – kao predstava jedinstva koje se u stvarnosti rijetko ili nikada ne ostvaruje u potpunosti. Zbog toga se ona ne ukida, nego se stalno proizvodi kroz različite oblike kompenzacije. Materijalni fetiši – novac, statusna i druga dobra – u tom smislu ne rješavaju napetost, nego je privremeno stabilizuju, bez njenog konačnog ukidanja.
Na taj način psihička struktura opisana kod Frojda prenosi se na nivo kolektivnog identiteta, gdje fetišizam materijalnih dobara i poricanje postaju modeli za razumijevanje održavanja simboličkih poredaka u uslovima trajnog razmaka između stvarne i zamišljene pripadnosti.
Budućnost srpskog identiteta: kada zamrznuti kompromis postane demografski fakt
U ovom interpretativnom okviru zamrznutog, fetišizovanog konflikta i napetosti postavlja se pitanje budućnosti srpskog kolektivnog identiteta. Iz ovog teorijskog okvira slijedi jedno praktično pitanje – ne filozofsko, nego demografsko i političko: što se događa kada zamrznuta napetost postane statistička većina? Kada fetiš više ne može apsorbirati tenziju jer je sama (migracijom pomjerena) egzistencijalna lokacija postala nepobitan i trajan kolektivni fakt?
Činjenice nam govore da trenutno oko 300.000 etničkih Srba iz Republike Srpske živi i radi u Njemačkoj i Austriji (a ne u Rusiji) – što predstavlja jednu trećinu ukupnog stanovništva Republike Srpske. Sva relevantna istraživanja ukazuju na to da će se trend migracija ka Austriji i Njemačkoj (a ne u Rusiju) nastaviti, a demografski sunovrat Republike Srpske dodatno će se produbljivati. U ne tako dalekoj budućnosti, taj odnos će biti 50:50: polovina stanovništva u Republici Srpskoj, a druga polovina u Austriji i Njemačkoj.
Naglasili smo da svetosavski ideološki narativ zahtijeva stalni ideološki rad kako bi se održao. Analizirajući aktuelni politički režim u Republici Srpskoj i cjelokupnu opoziciju, uključujući i politički tim Nebojše Vukanovića, otklon od svetosavske ideološke matrice nije ni na pomolu. Štaviše, Draško Stanivuković i Jelena Trivić, za razliku od režima Milorada Dodika, eksplicitno imenuju svetosavlje kao javnu društvenu i nacionalnu doktrinu.
Pritom, za razliku od Univerziteta u Beogradu, na Banjalučkom univerzitetu je, uz nekoliko rijetkih izuzetaka, primjetan visok stepen usklađenosti dominantnih društveno-političkih interpretacija sa svetosavskim ideološkim okvirom, posebno u disciplinama koje se bave politikom i društvom. Izgleda da je još jedino stariji i penzionisani profesor i intelektualac Milorad Živanović spreman javno da ustane u odbranu Đinđićevih ideja.
Teško je vidjeti da ovakvo stanje može proizvesti stabilnu dugoročnu stratešku ideju u ovom obliku, jer se oslanja na međusobno kontradiktorne političke i identitetske oslonce. Potpuno i ubrzano redefinisanje odnosa prema Njemačkoj i Austriji neophodno je srpskom nacionalnom korpusu i ono nikako ne može biti zasnovano na svetosavskoj ideologiji.
Izlaz iz ove kontradikcije nikako ne može biti u već postojećoj matrici u kojoj Milorad Dodik lagano, neiskreno i nesigurno ulazi u političke kombinacije sa desničarsko-ekstremnim političkim partijama u Austriji i Njemačkoj (konkretno sa Slobodarskom partijom Austrije i Alternativom za Njemačku), i to nakon što mu se iz Moskve pošalje papir na kojem stoji, s kim smije ulaziti u politički dijalog – na svakoj novoj listi iz Moskve može doći neka potpuno druga politička opcija. Ovakvim podaničkim stavom prema Moskvi (a trenutno i Vašingtonu) implicitno se ulazi u konflikt sa realnim političkim snagama i odnosima moći unutar Austrije i Njemačke, čime se dodatno opterećuje zamrznuti konflikt unutar nametnutog svetosavskog identiteta.
Svetosavska ideologija ne može riješiti sadašnje i buduće državne i nacionalne odnose s Njemačkom i Austrijom (u okviru EU), gdje se iz dana u dan povećava broj etničkih Srba pogođenih migracijama prema tim prostorima. Tako usko shvaćen ideološki okvir nacionalnog identiteta predstavlja dio problema, a ne rješenje za produktivne odnose sa svim državama unutar EU-a.
Krajnje je vrijeme da se ponovo prisjetimo ubijenog Zorana Đinđića – ne kao mita, nego kao nedovršenog političkog projekta koji i u Republici Srpskoj još uvijek može predstavljati alternativu postojećim politikama.