Put se sve više sužava kako se automobil penje prema brdima Majevice. Asfalt ostaje iza, a ispred se nižu krivine, kuće razbacane po padinama i tišina koja postaje primjetna već nakon nekoliko kilometara. Telefon na trenutke pokazuje signal, pa nestane. Kao da i on odustaje od pokušaja da ostane povezan sa ostatkom svijeta.
U jednom od tih sela, gdje se ljudi i dalje više oslanjaju na razgovor nego na internet, živi Milena Ignjić, sedamdesetogodišnja penzionerka. U njenoj kući televizor postoji, ali ga, kako kaže, „uključi kad ima struje i kad se nešto uhvati“. Radio je zato važniji. Stari tranzistor stoji na polici kao član porodice.
„Ja ti, dijete, sve saznam od komšija. Ili kad neko ode u grad, pa donese vijesti“, kaže kroz osmijeh, kao da je to najnormalniji način informisanja na svijetu.
Ovdje se informacije ne čitaju, ovdje se prepričavaju. Jedna vijest prođe kroz više usta, pa se promijeni, skrati ili proširi, zavisno od toga ko je govori. I niko to ne doživljava kao problem, nego kao dio svakodnevice.
Medijska slika u ovakvim sredinama nije stvar izbora, nego dostupnosti. Slab internet, nestabilan signal i odsustvo navike praćenja portala i novina oblikovali su poseban informacioni ritam. Dok ekrani u gradovima neprestano trepere od novih informacija, ovdje najveća vijest dolazi onda kada neko pokuca na vrata.
Rijedak je slučaj da mladih ima u selu, ipak, oni koji su ostali kažu da se snađu, ali priznaju da im nedostaje stabilna veza. „Navikneš se. Internet veza je jako loša, ali nema se na selu mnogo ni vremena za zabavu na telefonu. Ja živim sam sa majkom, brinem o imanju, štali, uvijek oko kuće ima nekog posla, tako da ne bih ni mogao cio dan provoditi na telefonu i društvenim mrežama“, kaže za BUKU Slaviša Maksimović, dodajući da mu je telefon više za razgovor nego za novosti.
Sloboda medija, o kojoj se govori svakog 3. maja, u ovakvim mjestima dobija drugačije značenje. Ona nije pitanje cenzure ili izbora medija, nego pitanje da li uopšte imaš pristup informaciji. Dok se u urbanim sredinama raspravlja o tome kojim izvorima vjerovati, ovdje je prvi korak mnogo jednostavniji: kako do vijesti uopšte doći.
Da medijskih sloboda nije jednostavna kategorija, podsjeća za BUKU i sociolog Dragomir Vuković, koji ističe da potpuno slobodni i nezavisni mediji zapravo ne postoje. „Oni su uvijek povezani sa određenim sistemom, politikom ili tržištem, a ta borba za opstanak stvara i određenu zavisnost“, kaže Vuković. Ipak, naglašava da mediji moraju biti slobodni iznutra, ali i odgovorni, jer „ne možete da govorite i pišete šta hoćete bez posljedica po društvo“. Kako dodaje, sloboda medija je kompleksna i gradi se kroz profesionalne standarde i širi društveni okvir.
U mjestima poput ovog, ta kompleksnost dobija još jednu dimenziju sloboda nije samo pitanje sadržaja, nego i dostupnosti.
Ipak, to ne znači da su ovi ljudi isključeni iz svijeta. Oni ga samo doživljavaju sporije. Događaji stižu sa zakašnjenjem, ali stignu. Važne vijesti se čuju na seoskim okupljanjima, u prodavnici, na putu do kuće. Usmena riječ postaje glavni kanal komunikacije.
„Ako je nešto baš važno, to uvijek dođe do nas“, kaže za BUKU Milena, dok stavlja kafu na šporet. “Na selu ima mnogo posla, a vijesti slabo i slušam. Nekako smo mirniji kada manje znamo. Kada slušam vijesti samo se sekiram i brinem, a ništa promijeniti ne mogu. Volim pogledati neku lijepu emisiju kada se ima vremena.”
Dok napuštam selo, telefon ponovo hvata signal. Poruke stižu jedna za drugom, ekran se puni obavještenjima. Nekoliko kilometara niže, svijet ponovo postaje glasan, ubrzan i neprekidno povezan.
A gore, iznad krivina i slabog signala, ostaje jedan drugačiji ritam. Spor, tiši, ali i dalje živ. Ritam u kojem se vijesti ne osvježavaju svaki minut, nego stižu onda kad mogu. Svijet u kojem vijesti ne oblikuju svakodnevicu, jer do nje često ni ne stignu.