Leonardo da Vinči je bio jedan od najistaknutijih umova renesanse koji je spojio srednjovekovno enciklopedijsko znanje sa egzaktnom modernom metodom opažanja.
Samo jednostavno nabrajanje njegovih neumjetničkih interesa graniči s neshvatljivim: anatomija, botanika, kartografija, geologija, matematika, aeronautika, optika, mehanika, astronomija, hidraulika, akustika, niskogradnja, tehnika proizvodnje oružja, planiranje gradova.
Njegova djela “Posljednja večera” (1495-97) kao i “Mona Lisa” (1503-06) spadaju među najpopularnije i najuticajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena.
Slikarstvo je učio kod Verokija, naslikavši na njegovom “Krštenju Hristovom” anđela koji kleči. Slijedile su zatim: nedovršene kompozicije “Poklonjenje kraljeva” i “Sveti Jeronim”, slike “Bogorodica u pećini” i zidna slika “Posljednja večera”, prvo monumentalno djelo visoke renesanse, u kome su savršeno povezani likovi u pokretu, s izrazom dramatskog uzbuđenja.
Leonardovom firentinskom razdoblju pripada portret “Mona Lize Đokonde”, a u drugom, milanskom periodu nastale su slike “Sveta Ana s Bogorodicom i Isusom” i “Sveti Jovan Krstitelj”. Od Leonardovih vajarskih radova nije sačuvan nijedan, pa se o njihovom izgledu može suditi samo po crtežima i studijama.
Kao graditelj, Leonardo je izvodio inženjerske, regulacione i fortifikacione radove i stvarao urbanističke osnove i planove za idealne gradove budućnosti. Područje njegovih naučnih istraživanja obuhvata još i matematiku, fiziku, mehaniku i anatomiju, a u nauci o umjetnosti glavno djelo mu je “Traktat o slikarstvu”, koje sadrži njegova zapažanja, zaključke i pouke o slikanju.
Njegov veličanstven intelekt, njegova neuobičajena snaga opservacije, te njegovo majstorstvo umjetnosti crtanja vodilo ga je u promatranje same prirode, koju je proučavao sa metodičnošću i ubacujući logiku – u čemu su njegova umjetnost i njegova nauka bile jednako zastupljene.
Pronalasci
Samo jednostavno nabrajanje njegovih neumjetničkih interesa graniči sa neshvatljivim: anatomija, botanika, kartografija, geologija, matematika, aeronautika, optika, mehanika, astronomija, hidraulika, čovjekov let, akustika, niskogradnja, tehnika proizvodnje oružja, planiranje gradova…
Leonardov učinak je pregled toga izvanrednog perioda ljudske istorije koji je poznat kao italijanska renesansa, perioda velikih kulturnih prednosti i velikih projekata. Leonardova djela su odraz čovjeka i žene toga doba, onoga što su osjećali i činili, sprava koje su gradili kako bi zauzvrat mogli graditi zgrade, palače, dvorce; mašine za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija dostupnost je bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove.
No kako bilo, još važnije, Leonardovi pronalazci su svjedoci ko i šta je on bio – čovjek koji je bio oblikovan najomiljenijim i najstimulativnijim gradom toga doba, Firencom, i ko je bio potican na osnovu svog vlastitog uzorka istraživanja i skiciranja ideja i planova i koncentriran na više različitih sektora, rangiranih od hidraulike do mehanike, do letenja, do anatomije i do optike…
Trebamo samo pogledati neke od najinteresantnijih ideja od svih sadržanih u više od 6.000 Leonardovih zapisa kako bismo shvatili veličinu njegovih misli.
Jedan od najznačajnijih pronalazaka je i padobran.