foto: Gerila
Večeras je na Trgu ispred Boske bilo oko 30-35% više ljudi nego na mitingu opozicije zbog sumnje u krađu glasova. Po MUP i otetom javnom servisu Rtrs, bilo je mnooogo više od toga broja. Energija je pak bila mnogo slabija od one na mitingu opozicije, bilo je bez euforije, a zumiranja na publiku pokazivala su umorna i bezvoljna lica ljudi koji čekaju da se predstava što prije završi. Naravno, i to je zavisilo od visine tekućeg uhljebljenja u okviru zadatog sistema. Jedini euforičan bio je voditelj programa, to stanje nije postigao ni promukli Dodik, iako je jedini dobijao ozbiljne aplauze ma šta god pričao, a pričao je po običaju svašta. Izmađu ostalog i da će odnijeti 49 % teritorije iz BiH u Srbiju, da mu se jebe za BiH i za strance koji mu dolaze na noge.
Mislim, i meni bi se, svakom uostalom fućkalo šta pričam da imam vrijedniju imovinu van ove vukojebine kao on, ali nemam, pa ne mogu da prilazim ovim izjavama olako i bez obazrivosti, kao svim sličnim porukama ove vrste bezmalo 30 godina. Ove su izjave naravno opasne.
Ali su klasika, umorio se Milorad, ponavlja ae, nema novih rima i stihova za svoje vjerne fanove i one koji to moraju biti, već viđeno.
Miting opozicije razlikuje sa samo u tome što ljudi koji su došli nisu bili prisiljeni i pod moranjem, bio je jasniji razlog, bilo je manje autobusa, što i nije toliko važno, jer većina ljudi sa ovog mitinga večeras doći će na miting svake druge naredne vlasti u RS, u to ne treba sumnjati, tako da i brojkama ne treba pridavati ključni značaj u tumačenju ovih skupova.
Na koncu, večeras je Davor Dragičević, ostavljen i od vlasti i od opozicije, otac ubijenog Davida, mladića zadnji put viđenog baš na ovom Trgu, zaustavljen od policije na pristojnoj udaljenosti od govornika, naricao Pravda za Davida, poklič koji je na ovom istom mjestu u potrazi za pravdom koje nema, skupljao mnogo više ljudi sa mnogo više energije nego vlast i opozicija zajedno, bez ijednog autobusa.
Ono što je bilo zajedničko na oba ova mitinga je dobro staro srbovanje, šenlučenje retorikom, klicanje Srbiji, i ako bi zatvorili oči učinilo bi vam se da ste na mitingu SDS 1991 godine na istom ovom mjestu, red odbrane, red zaštite, i tako u krug.
Dokle rođaci?
Da li mislite da ste na ova dva skupa dali stotinama porodica iz RS u koju se kunete, koji su već sad spremni da odu odavde neki razlog da ostanu, niste, samo ste ih uvjerili u ispravnost odluke da odu. Da li se iko zapitao kako li je onima što nisu Srbi bilo slušati poruke i obraćanja samo Srbima, kao da drugi ne postoje. Sve što nam se dešava je posljedica zablude da nacionalizam i nacija mogu biti rješenje za bilo šta, a dokaz smo živi da ne može. Jer nacionalizam od klicanja kolektivu gubi iz vida kako živi pojedinac, običan mali čovjek. A živi loše, nesigurno, uplašeno, osiromašeno i bez ikakve nade da će ovdje moći da se živi bolje. Jebo sad predizbornih 100 maraka … Bez te nade ovdje nece ostati niko. Kad taj mali čovjek počne da živi bolje, sigurnije, dostojanstvenike od svog rada biće bolje i Srbima, ali i Bošnjacima i Hrvatima i ostalima koji žive oovdje, i to je jedini pravedni poredak stvari. Mogući.
CIK će valjda uskoro završiti brojanje, možda će se izbori ponoviti, a možda i neće. Ono što se hoće desiti sigurno, je da će se vlast u jednom momentu formirati, i vlast i opozicija će sjesti u svoje klupe. Biće na sigurnom. Sve nas zajedno čeka nesigurnost, neizvjesna zima, hrana, struja i voda poskupljuju, grijanje po gradovima i selima takođe. Riječi što su grijale po ovim mitinzima uskoro će biti zaboravljene, i svako će se već o svom jadu zabaviti. Gdje je tu život i ima li života, biće jedino što je važno.
A tužna je istina je da sve vas zajedno, za to malo života i kako ga preživjeti boli kurac, i to je sve što je u ovom trenutku važno i što treba znati!
Ja ću se kao i uvijek držati ljudi, braće i sestara, biti na strani poraženih, pa kako mi bude, jer baš kao i mnogo mudriji Ćopić …”žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.”