Ovih dana naletio sam na knjigu “Ljudska djela”, južnokorejske autorke Han Kang, Nobelovog laureata za književnost 2024. godine. Pročitao sam bezbroj knjiga na temu terora autokratskih i diktatorskih režima, ali ova je zaista nešto posebno. Napisana nepretencioznim stilom i metodom, iz perspektive prvog lica – žrtava i njihovih porodica, knjiga ima snagu da čovjeka izbaci iz ravnoteže. Dugo nakon čitanja ostaje knedla u grlu i osjećaj tjeskobe, mučna kombinacija bijesa i šoka da je tako iracionalno nasilje uopšte moguće u savremenom svijetu.
Istorija
Ne poznajem nešto posebno istoriju Koreje i uglavnom o njoj mislim kao uspješnoj zemlji “korejskog čuda” i Psy “Gangnam style” kulture. Događaji koje Han Kang opisuje za mene su relativna nepoznanica sa dalekog drugog kraja svijeta. Formalno, priča izgleda ovako: nakon ubistva predsjednika Park Chong-hija 1979. uvedena je vojna diktatura Chun Doo-hwana. Da bi obezbijedio kontrolu nad zemljom Chun je 17. maja 1980. uveo vanredno stanje, zabranio političke aktivnosti i zatvorio univerzitete. Već 18. maja studenti i srednjoškolci u Gvandžuu pobunili su se protiv diktature, zahtijevali ukidanje vanrednog stanja i demokratske izbore u zemlji. Izbile su masovne demonstracije. Chun Doo je odgovorio slanjem specijalnih jedinica vojske da razbije demonstracije.
Vojska je upotrijebila silu i bajonetima je nasrnula na demonstrante, otvorivši u više navrata vatru na nenaoružane studente. To je izazvalo bijes naroda koji je provalio u policijske stanice i skladišta oružja, uzeo oružje i napao vojsku koja se morala povući. Chun Doo je odlučio da pošalje pojačanje, računajući i tenkovske jedinice i helikoptere, i 27. maja pobuna je ugušena. Zvaničan broj mrtvih je 191, ali realnije procjene iz nevladinih organizacija se kreću do oko 600. Nakon gušenja pobune, hiljade ljudi su uhapšene i prošle kroz torturu i mučenje, a zabilježena su i masovna silovanja. Nasilje je ostavilo naciju u šoku, i južnokorejsko društvo do danas je traumatizirano tim događajima.
Torture i progoni su prestali tek nakon intervencije Džimija Kartera, koji je zahtijevao amnestiju svih učesnika. Međutim, američka administracija prethodno je nečasno dala prešutno odbrenje Chun Doou za upotrebu sile i nije intervenisala. SAD su dopustile povlačenje 20. divizije južnokorejske vojske sa granice sa Sjevernom Korejom da bi mogla učestvovati u gašenju pobune. Kao i više puta do tada, politički cilj – strah od širenja komunizma, prevagnuo je nad zaštitom ljudskih prava.
Iako je ustanak ugušen u krvi, Gvangdžu je postao simbol borbe za slobodu u Južnoj Koreji i inspirisao je kasniji “Junski ustanak” 1987. godine, koji je konačno srušio diktaturu i uspostavio demokratiju. Sam događaj je decenijama bio tabu-tema u južnokorejskom javnom životu. Tek nakon demokratskih promjena počeo je proces priznavanja žrtava i sudsko gonjenje počinilaca, računajući i samog Chun Dooa koji je 1996. osuđen na smrtnu kaznu zbog masakra u Gvandžuu. Međutim, već naredne godine, tadašnji predsjednik Kim Young-sam ga je pomilovao u ime “nacionalnog pomirenja”, na prijedlog novoizabranog predsjednika Kim Dae-junga. Zanimljivo, Kim Dae je i sam bio osuđen na smrt za vrijeme Chun Dooove vlasti.
Human Acts
Kada čovjek čita faktografski opisane događaje iz nekog istorijskog udžbenika, nikada ne može osjetiti pravu dramu koju oni nose u sebi. Ona se uvijek događa na personalnom nivou. Zato je postupak Han Kang u “Ljudskim djelima” tako efektan: ona priča istorijske događaje iz perspektive personalne sudbine. Veliki događaji sačinjeni su od bezbroj malih pojedinačnih tragedija. Han Kang nam, na primjer, priča o studentu koji nakon višesatne torture nije više bio u stanju da otvori oči, i onda ih je sa dva prsta svoje ruke držao otvorenima da bi mogao da gleda u lice svog mučitelja. Ljudsko dostojanstvo nekad ustane i kada je naoko nemoguće. Jednako je jaka i priča o zatvorenicima koji su izgladnjivani jednim obrokom dnevno od pola tanjira riže i graha na dvojicu. Han Kang nam prikazuje sreću jednog od tih nesrećnika koji je za par dobio mršavog, bledunjavog sunesrećnika “koji sigurno ne može puno da jede, pa će meni ostati više”. Ljudsko dostojanstvo može biti potpuno poništeno torturom.
Zaključci Han Kang su mračni. Nakon zločina, nije moguć povratak u normalu. Ljudi nastavljaju da žive, ali i pojedinci i društvo nose ožiljke, nepovratno su ranjeni, a nastavak života u zajednici i državi koja je bila u stanju pucati na svoje stanovnike, suštinski je beznadežno nemoguć. Oprost je nemoguć. “Led je prodro duboko u kosti, i ne može se otopiti”.
Pojedinici, kako oni koji su poginuli ili prošli toruturu, tako i njihove porodice i svi ostali koji su nastavili da žive u zajednici koja je počinila takav zločin, zapravo nikada ne mogu stabilizovati vlastitu egzistenciju. Najjača rečenica u knjizi je: “Kada si umro, nisam te mogla sahraniti, pa je moj život postao pogreb.” I dodaje: “Morala sam nastaviti da živim, silom gutajući svaki dan kao zalogaj hladne riže, iako mi je zapinjao u grlu”, “Tebi je lako, ti si umro. Ja sam ta koja ostaje da živi u ovom paklu.”
Događaji se vraćaju i ne mogu se poništiti amnestijom i nacionalnim pomirenjem. Tako majka koja je netom nakon događaja dobila svoje dijete u mrtvačkom kovčegu od šperploče – petnaestogodišnjeg dječaka Dang Hoa koga je vojska hladnokrvo likvidirala iako nije nosio oružje, ustaje na pobunu i podiže transparent na kome piše: “Dole koljač Chang Ho” – ali to radi trideset godina kasnije, kada je diktator-krvnik već osuđen, a režim zla davno nestao sa scene.
Iskustvo o kome piše Han Kang treba iskusiti. Jer danas svjedočimo usponu diktatura i autokratija širom svijeta, računajući čak i SAD i Evropu, za koje smo vjerovali da su prevazišli takve bolesti. Lako je, naravno, povući paralele sa korejskom pričom: motivi legitimacije diktatura uvijek su isti i svode se na motive poput Chun Do je “podigao zemlju ekonomski” i “stvorio korejsko privredno čudo”, studenti i đaci su, naravno, “izdajnici” – u ovom slučaju “crveni”, “komunisti” itd. – sve ono što slušamo i danas kao opravdanje kršenja ljudskih prava od strane diktatora. Takve diskurzivne kritike i teorijska pobijanja diktatura lak su posao za svakog ko je politički obrazovan. Ali imaju malo efekta. Tek kada se spustimo do individualnih ljudskih bića i reflektujemo stravične posljedice takvih režima na pojedinačne sudbine miliona ljudi, možemo vidjeti pravi horor koji ukidanje demokratije nosi sa sobom. Upravo zato je postupak naracije za koji se odlučila Han Kang tako efektan. Vrijedi pročitati ovu knjigu.