Osnovni sud u Banjaluci donio je prvostepenu presudu u predmetu pokrenutom 2023. godine protiv Milorada Dodika zbog diskriminatornih izjava prema LGBTI osobama. Sud je utvrdio da je tuženi, kroz više javnih istupa u medijima tokom marta 2023. godine, vršio diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, čime je doprinio stvaranju neprijateljskog i uvredljivog okruženja. Sporne izjave izrečene su uoči i nakon događaja koji je Bh. povorka ponosa planirala održati u Banjaluci. Podsjećamo i da su 18. marta 2023. godine huligani napali LGBTI aktiviste i aktivistkinje u ovom gradu.
Amil Brković, pravni savjetnik i programski koordinator Sarajevskog otvorenog centra, kaže da je nepravosnažna presuda u predmetu SOC protiv Dodika je iznimno relevantna za konktekst primjene Zakona o zabrani diskriminacije BiH.
“Presudom su oživotvorene zakonom zaštićene karakteristike LGBTI osoba u BiH, prebačen je teret dokazivanja s tužitelja na tuženog, reafirmirano je pravo nevladinih organizacija koje štite ljudska prava da imaju pravo podnositi kolektivne tužbe i potvrđeno je da visokorangirani političari imaju veći nivo odgovornosti prilikom iznošenja mišljenja u javnosti”, rekao je za BUKU Brković. Dodaje da je presudom potcrtano da “sud daje poseban značaj činjenici da je tuženi u vrijeme spornih izjava bio nosilac najviše izvršne funkcije u Republici Srpskoj, tako da u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, od političar i nosilaca javnih funkcija se očekuje viši stepen odgovornosti i javnom govoru, jer njihove izjave imaju znatno veći uticaj, mogu legitimisati netrpeljivost prema manjinskim grupama kao i uticati na ponašanje drugih aktera u društvu…”
GOVOR MRŽNJE ESKALIRAO
Imajući u vidu da je ovo tek prvostepena presuda i da još uvijek teče rok za žalbu, tuženi svakako ima pravo da osporava ovu odluku.
“Ako se i desi takva situacija, SOC planira svakako nastaviti rad na ovom predmetu sve dok se on ne okonča u našu korist.Smatramo da su izjave političara iz RS direktno doprinijele širenju mržnje i netrpeljivosti prema LGBTI osobama u RS posebno tokom mjeseca marta 2023. Naime, ukoliko se pogleda hronološki dešavanje u tom mjesecu, jasno se može uočiti kako je govor mržnje eskalirao do zločina počinjenog iz mržnje”, dodaje Brković.
On napominje da je ova presuda ohrabrujuća jer dokazuje da Zakon o zabrani diskriminacije BiH nije mrtvo slovo na papiru u kontekstu zaštite LGBTI osoba.
“Ovaj zakon pruža mehanizme na osnovu kojih se može zaštititi svaka LGBTI osoba u BiH od svih oblika diskriminacije. Nažalost, u situaciji kakva je bila u martu 2023., institucije uglavnom sporo i nedovoljno reagiraju na kršenje ljudskih prava LGBTI osoba u BiH te se zbog toga nadamo kako će ih ova presuda potaknuti na aktivnije djelovanje u okviru njihovih mandata. To se posebno odnosi na institucije RS”, ističe naš sagovornik.
Kada je riječ o standardima Evropskog suda za ljudska prava u kontekstu pravnih standarda koji se odnose na ljudska prava LGBTI osoba, SOC može da posvjedoči da pravosudne institucije u BiH nedovoljno primjenjuju standarde iz Strazbura iako na to imaju obavezu. Ovo se posebno odnosi na situacije zaštite porodičnog života istospolnih partnera/ki, pravno priznanje roda, zločine počinjene iz mržnje i govor mržnje dok je situacija malo bolja u kontekstu primjene pravnih standarda o zaštiti od diskriminacije.
Lejla Huremović iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, kaže da ju je ova presuda obradovala i iznenadila.
“Iskreno, u trenutnom političkom okruženju, a naročito shodno svim neprovedenim istragama, ne podizanja optužnica za nasilnike, tri godine nakon događaja, neki predmeti su i dalje u isključivo formalnoj fazi, bez preduzimanja suštinskih istražnih radnji, činilo se kao da sistem nikako ne funkcioniše. Sa ovom, iako prvostepenom, presudom, nadamo se da će se sistem napokon pokrenuti”, rekla je Huremović za BUKU. Dodaje da je ova presuda veoma važna za LGBTI zajednicu u Bosni i Hercegovini.
“Prije svega daje ohrabrenje da LGBTIQ+ zajednica nastavi prijavljivati diskriminatorne izjave i tražiti sistemsku i zakonsku zaštitu, ali i potvrđuje ono o čemu sve vrijeme govorimo, a to je da je diskriminacija nad LGBTIQ+ osobama realnost života. Nakon drugostepene presude nad zastupnicom u Kantonu Sarajevo, te sada ovom, dolazimo napokon do sudske prakse koja potvrđuje ono o čemu mi preko deceniju govorimo”, ističe naša sagovornica.
Huremović napominje da izjave koje dolaze od političara/ki, javnih ličnosti, osoba koje imaju neki status u društvu, itekako utiču na svakodnevni život LGBTIQ+ osoba.
NISMO PRVI PUT BILI U BANJALUCI
“U praksi se to pokazalo na način da kada neki političar/ka širi govor mržnje, ističe svoje negativne stavove prema LGBTIQ+ osobama, počinje se prvo povećavati online govor mržnje koji dolazi od društva, mahom kroz anonimne profile, pa ispod članaka u kojima se prenose takvi negativni stavovi i govor mržnje, možete pronaći na stotine mrzilačkih poruka, dalje se to prenosi na kontaktiranje aktivista/kinja ili organizacija i kolektiva i prijetnje se sele na njihove društvene mreže i inboxe, a onda, nažalost, takve poruke od zvaničnika dodatno ohrabre određene grupe da izvršavaju fizičko nasilje nad aktivistima/kinjama ili LGBTIQ+ osobama”, napominje.
Na pitanje koliko su sporne izjave političara iz 2023. godine doprinijele napadu na aktiviste Huremović kaže:
“Ja sam ubijeđena da takve atmosfere nije bilo, da predsjednik (ali i gradonačelnik grada Banjaluke) nisu širili netrpeljivost i javno iznosili negativne stavove naspram dolaska aktivista/kinja u Banjaluku, da napada ne bi ni bilo. Nije bio prvi put da mi dolazimo u Banjaluku, prethodnih godina smo imali slične događaje, čak i više njih, i nikad nikakvih problema nije bilo, sve dok ova dva zvaničnika nisu odlučila onakve javne izjave dati. To je zaista bilo zeleno svjetlo za određene grupe koje su svakako već nasilnički nastrojene u banjalučkom društvu. I s tim u vezi, oni nose veliku odgovornost za ono što se dogodilo”, pojašnjava Huremović.
Ona dodaje da institucije u Republici Srpskoj i Banjaluci nisu uradile dovoljno da se procesuiraju odgovorni.
“Iako ohrabruje ovakva presuda, naglašavam da niko još krivično nije kažnjen zbog brutalnog napada nad nama, niti su identifikovani počinioci. Državne (entitetske) vlasti nisu pružile nikakvu efikasnu zaštitu preko 1000 dana nakon napada. Nisu provedene efikasne istrage uprkos podnošenju više krivičnih prijava. I gotovo nakon tri godine, neki predmeti su i dalje isključivo u formalnoj fazi, bez preuzimanja suštinskih istražnih radnji”, napominje Huremović.
Ona ističe da ova presuda upravo šalje poruku političarima/kama da javni govor koji stigmatizira manjinske zajednice može imati pravne posljedice. Problem je što mi se čini da nekima od njih ni to ništa neće značiti. Kao da činjenica da sud proglasi da ste diskriminisali neku zajednicu ništa ne znači i ostavlja vam prostor da nastavite isto ponašanje, bez ikakvih dugoročnih posljedica, poput nemogućnosti da se, recimo, bavite dalje tim poslom. Opet, nadamo se nekoj moralnoj odgovornosti i smanjenju diskriminacije od strane političara/ki.
Lejlu kao dugogodišnju aktivistu pitali smo da li primjećuje promjene u društvenim stavovima prema LGBTI osobama u posljednjih nekoliko godina:
“Na ovo pitanje je baš teško odgovoriti. Postojao je val od nekoliko godina uspona i značajnog napretka, ali nažalost trenutno je situacija mnogo opasna sa rastom fašizma diljem svijeta, desničarskih politika koje su sve intenzivnije, anti-gender pokretima koji su sve nasilniji. To sve mijenja političku atmosferu i ne dozvoljava opuštanje niti možemo govoriti da smo došli na neki nivo uživanja prava da možemo mirno živjeti. Nažalost, upravo sada su ponovo na udaru prava LGBTIQ+ osoba, reproduktivna prava, i generalno prava žena. S tim u vezi, čini mi se da nikad nije bilo važnije ne posustati i važno je postaviti snažniji i ujedinjeniji antifašistički otpor. Vrijeme je da se svie probudimo. Koliko puta moramo ponoviti da udar na naša prava danas, itekako znači udar na vaša (druga) prava sutra. Zajedno smo u ovom udaru fašizma i imamo samo dva izbora, ili s njima ili protiv njih”.
Ona je rekla da se još mnogo toga treba uraditi da se LGBTIQ+ osobe osjećaju sigurno u javnom prostoru.
“Institucije, kao i njeni predstavnici/e, trebaju kontinuirano slati poruke inkluzije i kreiranja sigurnog prostora, pokazivati to kroz djela a ne samo riječi, kreirati inkluzivne kurikulume, kampanje, akcione planove koji neće ostati samo puko slovo na papiru. Trebaju proaktivno djelovati, ali i kada se dešavaju napadi ili diskriminacija, jasno i nedvosmisleno reagovati, a ne proforme radi objavljivati dva pasusa generalne osude nasilja, što je bilo vidljivo u praksi”, napominje.
Mirza Halilčević, koji je takođe bio u Banjaluci za vrijeme napada na aktiviste 2023. godine, rekao je da je izgradnja sudske prakse u oblasti dokazivanja diskriminacije izuzetno važna, posebno kada je riječ o osobama na pozicijama moći koje svojim djelovanjem diskriminišu druge.
“Činjenica je da političari imaju značajan utjecaj i moć da mobilišu javnost kroz svoj govor, ton i terminologiju. U kontekstu prisutne netrpeljivosti i homofobije u bh. društvu, takvi istupi mogu biti shvaćeni kao implicitna dozvola za diskriminatorno ponašanje. Upravo zato je izuzetno važno da sudovi pozivaju na odgovornost i naglašavaju da javni govor političara ima stvarne posljedice po sigurnost i položaj LGBTI osoba. Važno je imati na umu da u Bosni i Hercegovini ne postoji razvijena i sveobuhvatna sudska praksa u oblasti dokazivanja diskriminacije prema LGBTI osobama, zbog čega je svaka ovakva presuda značajna. Vjerujem da ovakve odluke mogu imati i određeni korektivni efekat, odnosno podstaći političare da promišljenije pristupaju javnim istupima. Ipak, bilo bi ohrabrujuće kada bi takva promjena dolazila iz stvarnog razumijevanja štete koju ovakvi govori mogu proizvesti, a ne isključivo iz straha od pravnih posljedica”, rekao je za BUKU Halilčević.
VAŽAN KORAK, ALI NIJE DOVOLJAN SAM PO SEBI
On dodaje da zaštita LGBTI osoba zahtijeva sistemski pristup.
“Ova presuda predstavlja važan korak, ali svakako nije dovoljna sama po sebi. Potreban je kontinuitet u radu, izgradnja društva zasnovanog na univerzalnim vrijednostima, kao i širi društveni dijalog o temama koje izazivaju nerazumijevanje ili strah. Uz institucionalnu zaštitu, ključna je i društvena podrška i spremnost da kao zajednica preispitujemo vlastite stavove i njihov utjecaj na druge”, dodaje on.
Napominje da su određeni pomaci vidljivi kada pogledamo pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini njegovu spremnost da se ozbiljno bavi slučajevima diskriminacije prema LGBTI osobama.
“Uloženi su značajni napori u edukaciju sudija i tužilaca, a postoje i kontakt tačke unutar institucija koje aktivno rade na ovim pitanjima. U odnosu na period od prije 10 ili 20 godina, napredak je evidentan, iako se ponekad čini da promjene dolaze sporije nego što bi bilo poželjno. Ipak, važno je prepoznati da smo svi dio tog procesa i da pozitivni pomaci mogu generisati daljnje promjene”.
Na pitanje šta bi za njega bio pravi znak da je ova presuda zaista donijela promjenu – u pravnom, ali i društvenom smislu Mirza kaže:
“U pravnom smislu, prvi korak bi bila potvrda presude na drugostepenom nivou, što bi ukazalo na spremnost suda da jasno adresira problem diskriminacije u javnom prostoru. U širem, društvenom smislu, stvarna promjena bi bila vidljiva kroz dublje razumijevanje utjecaja javnog govora – posebno kada bi političari, vođeni empatijom i odgovornošću, svjesno izbjegavali retoriku koja može dovesti do stigmatizacije, nasilja ili ponižavanja drugih. To bi značilo izgradnju društva u kojem se neslaganja izražavaju argumentirano i uz međusobno poštovanje, uz očuvanje dostojanstva svake osobe”.
Melani Isović, aktivistkinja Centra za mlade KVART i novinarka iz Banjaluke, kaže da je presudu protiv Milorada Dodika doživječa veoma lično.
“Za mene ona ima posebnu težinu jer sam bila među osobama koje su napadnute tokom napada na organizacioni odbor Bh. Povorke ponosa 2023. godine. Zbog toga ova odluka nije samo pravni epilog jednog slučaja ona je potvrda da javni govor koji podstiče ugrožavanje drugih mora imati posljedice. Dodatno je važno što je presuda donesena u Osnovnom sudu u Banjaluci, iako još uvijek nije pravosnažna. Time se šalje jasna poruka da niko nije iznad zakona i da društvo imamo odgovornosti da reagujemo na javne izjave koje su neprimjerene i opasne, bez obzira na to ko ih izgovara”, rekla je Isović za BUKU.
PRAVDA JE SPORA, ALI DOSTIŽNA
Ona dodaje da ova presuda pokazuje da se vrijedi boriti i da pravda, iako spora, ipak može biti dostižna.
“Ipak, svjesna sam da je ovo tek početak. Pravna borba za sve ono što smo preživjeli se nastavlja, ali od nje nećemo odustati. Tokom javnih istupa i reakcija na dešavanja vezana za LGBTI aktiviste, Milorad Dodik, Radovan Višković i Draško Stanivuković koristili su retoriku koja se može opisati kao isključujuća, delegitimizirajuća i populistički intonirana. U njihovim izjavama često su se pojavljivali narativi koji LGBTI zajednicu predstavljaju kao ‘prijetnju tradicionalnim vrijednostima’, uz insistiranje na zaštiti ‘porodice’ i ‘društvenog poretka’. Takav okvir diskusije preusmjerava fokus sa osnovnih ljudskih prava na ideološki sukob, čime se dodatno polarizuje javnost”, ističe ona.
Melani napominje da u tom trenutku institucije nisu uradile dovoljno da se zaštite aktivisti, posebno ako imamo u vidu da je ovaj napad bio kulminacija višednevnih dešavanja i podizanja tenzija u javnom prostoru.
Ona kaže da i danas mnoge osobe žele prijaviti nasilje, posebno jer postoji veća vidljivost i solidarnost unutar zajednice nego ranije.
“Međutim, veliki broj i dalje odustaje zbog straha od dodatne viktimizacije, otkrivanja identiteta, osude okoline ili neadekvatne reakcije institucija. Dodatni problem je upravo nepovjerenje u policiju i pravosuđe, naročito u kontekstu ranijih iskustava i slučajeva gdje zaštita nije bila adekvatna. To šalje poruku da prijavljivanje možda neće dovesti do pravde, što mnoge obeshrabruje. Ova presuda svakako šalje snažnu poruku političarima, ali i mnogo šire od toga. Ona jasno pokazuje da javni govor koji diskriminiše i ugrožava druge ne smije proći bez odgovornosti, bez obzira na funkciju ili moć koju neko ima”, pojašnjava naša sagovornica.
Dina Bajrektarević, aktivistica, kaže da je prvostepenu presudu protiv Milorada Dodika doživjela kao važan, ali tek početni korak u borbi protiv institucionalizovane homofobije i transfobije.
VAŽNO JE NE ROMATIZIRATI OVU PRESUDU
“Ovo je potvrda da javni govor koji dehumanizuje LGBTI osobe nije bez posljedica, čak ni kada dolazi od najviših političkih figura. Jedna presuda ne mijenja sistem koji je duboko neprijateljski nastrojen prema LGBTI zajednici, niti automatski znači veću sigurnost na ulici, zato ovo vidim kao alat, a ne kao pobjedu. Alat koji možemo koristiti da dalje insistiramo na odgovornosti, na promjeni diskursa i na stvaranju prostora u kojem će LGBTI osobe moći da žive bez straha. Borba se nastavlja ali sada imamo još jedan dokaz da je moguće pomjerati granice, čak i kada djeluju neprobojno”, rekla je za BUKU Dina Bajrektarević.
Iako je riječ tek o prvostepenoj odluci, njen značaj za LGBTI zajednicu u Bosni i Hercegovini je višeslojan.
“Presuda protiv Milorad Dodik šalje važan signal da diskriminacija, čak i kada dolazi s najviših pozicija moći, nije potpuno nevidljiva niti društveno prihvatljiva bez ikakvih posljedica. Za zajednicu koja je godinama suočena sa negiranjem, ismijavanjem i otvorenim neprijateljstvom, ovakva odluka može imati i snažan psihološki efekat jer može ohrabriti ljude da prepoznaju i imenuju nasilje koje trpe, ali i da vjeruju da postoji prostor za pravdu, koliko god on bio ograničen i spor. To je posebno važno u kontekstu gdje institucije često djeluju zatvoreno ili nezainteresovano za zaštitu LGBTI prava. Ipak, važno je ne romantizirati ovu presudu. Ona sama po sebi ne znači sistemsku promjenu, niti garantuje sigurnost. Ali jeste dokaz da kontinuirani aktivizam može dovesti do konkretnih pomaka. U tom smislu, njen značaj nije samo u pravnom ishodu, nego u potencijalu da osnaži zajednicu da nastavi borbu još glasnije i odlučnije”, rekla je za BUKU Bajrektarević.
Ona dodaje da izjave političara imaju direktan i vrlo opipljiv uticaj na svakodnevni život LGBTI osoba, jer oblikuju društvene norme ono što se smatra “prihvatljivim”, “normalnim” i dozvoljenim u javnom prostoru.
“Kada neko poput Milorad Dodik koristi retoriku koja dehumanizuje ili delegitimizuje LGBTI identitete, to ne ostaje na nivou riječi nego se preliva u ponašanje institucija, medija, ali i pojedinaca. U praksi, to znači da takav govor može normalizovati nasilje, od verbalnog uznemiravanja na ulici, preko diskriminacije u školi ili na poslu, pa sve do fizičkih napada poput našeg. Ljudi dobijaju poruku da je u redu da vrijeđaju, isključuju ili čak napadaju LGBTI osobe, jer vide da to dolazi ‘odozgo’ i da često prolazi bez sankcija”, pojašnjava naša sagovornica.
Ona se prisjeća da je atmosfera u Banjaluci uoči planiranih događaja Bh. povorke ponosa bila izrazito zapaljiva i teško je posmatrati ovaj napad izvan tog šireg konteksta.
“Danima prije toga već su se odvijali protesti povodom najavljene kriminalizacije klevete, a paralelno s tim su aktivisti i novinari prijavljivali prijetnje, incidente i oštećenja imovine. Javni prostor je bio dodatno zatrovan grafitima i stikerima koji su otvoreno pozivali na nasilje, a čak su i na Osmomartovskom protestu zabilježeni incidenti poput otimanja LGBTIQ+ zastave. Grad je jednostavno ‘kuhao’ u mržnji. Dodatno, noć prije napada, kroz centar grada je organizovan defile navijačkih grupa koje su nosile baklje i uzvikivale homofobne poruke, što je dodatno podiglo tenzije i poslalo jasnu poruku neprijateljstva. U takvom kontekstu, nasilje koje je uslijedilo nije bilo izolovan incident, već predvidiva posljedica kontinuiranog podgrijavanja mržnje i izostanka pravovremene i odlučne institucionalne reakcije.
Nakon samog napada Dina kaže da institucije nisu uradile dovoljno da se zaštite napadnuti aktivisti.
“Njihov odgovor je bio duboko razočaravajući i šalje poruku nekažnjivosti. Nakon napada, fokus je bio na tome da mi kao napadnuti dajemo izjave u policijskoj stanici, dok do danas nemamo konkretne informacije o procesuiranju odgovornih. To stvara osjećaj da se odgovornost sistematski izbjegava. Teško je povjerovati da institucije nisu imale uvid u ono što se dešavalo na ulicama uz prisustvo velikih, organizovanih grupa koje su se slobodno kretale gradom, uz prethodno već podignute tenzije i otvorene prijetnje, ukazuje na ozbiljan propust, ako ne i svjesno ignorisanje rizika. U takvom kontekstu, nasilje ne djeluje kao iznenadni incident, već kao nešto što se moglo predvidjeti i spriječiti. Ono što dodatno zabrinjava jeste izostanak jasne i odlučne reakcije nakon samog napada. Kada nema procesuiranja, nema ni poruke da je nasilje neprihvatljivo, čime se ostavlja prostor da se ono ponovi”, dodaje ona.
Dina smatra da i dalje postoji duboko, i nažalost opravdano nepovjerenje prema institucijama – i to nije problem samo LGBTI zajednice, nego šireg društva u kojem institucije često djeluju u interesu moćnika, a ne građana i građanki.
“U takvom kontekstu, nije iznenađujuće da mnogi ljudi oklijevaju da prijave nasilje ili diskriminaciju. Istovremeno, važno je reći da svaka prijava ima težinu, čak i kada proces traje dugo i iscrpljujuće. I naš primjer pokazuje koliko je potrebno vremena, tri godine do prvostepene presude, i borba tu ne staje. Ali upravo te borbe stvaraju presedane, pomjeraju granice i otvaraju prostor za druge da istupe. Zato bih rekla da strah i nepovjerenje jesu realni, ali ne smiju biti jedina stvar koja nas određuje. Svaka prijava je čin otpora i način da se sistem, koliko god spor bio, ipak tjera na odgovornost. Ohrabrila bih ljude da ne ostaju sami u tome, da se povezuju sa organizacijama, zajednicom i saveznicima, jer upravo kroz solidarnost postajemo glasniji i zaštićeniji. Promjene su spore, ali se dešavaju i svaka osoba koja odluči da ne prešuti nepravdu zapravo učestvuje u toj promjeni”, zaključuje Dina.