Ne vjeruj nikome preko trideset.
Ta rečenica bila je okidač i moto revolucije ’68.
Ideja je bila jednostavna: sistem mogu razbiti samo oni koji još nisu postali njegov dio. Šezdesetosmaši su je jahali kao divlji talas, uvjereni da se svijet može razmontirati i ponovo sastaviti. Bila je to prelijepa, arogantna iluzija koja je s lakoćom razbijala udobnost tadašnjih elita. Pričati o slobodi postalo je trend koji više niko nije mogao zaustaviti.
I, na ovaj ili onaj način, ta ideja promijenila je tadašnji svijet. Današnji svijet takvu ideju treba više nego ikad.
Klinci u Srbiji već godinu dana drže regionalni čas hrabrosti, i večeras su opet na ulicama. Mladi u Sarajevu traže danima pravdu za nastradalog druga Erdoana, kao što su je tražili onomad za Dženana. Banjaluka je mjesecima vrištala “Pravda za Davida”. To je generacija koja ne čeka dozvolu. Ne traže vođu. I savršeno ih ne zanima naše mišljenje o tome kako se „pravilno“ buni.
Ovo je vrijeme Instagrama i TikToka. Ideja ovdje plane brže nego šibica. Nema velikih vođa, nema patetike.
Postoji samo bijes i jasna poruka:
Ovo sranje više ne može ovako i nećemo ga trpiti.
U pravu su što nam ne vjeruju. trebamo ih u tome i ohrabrivati.
Ostavili smo im sjebane države koje su samo čekaonice za odlazak. Svaki razlog zbog kog pomisle da vrijedi ostati, treba bezrezervno podržati i ohrabriti.
Zato, kad god vidiš takvu energiju, ne pametuj, ne morališi, ne pokušavaj da je „usmjeriš“. i tražiš savršenstva. Tvoje iskustvo je neupotrebljivo i najčešće je samo eufemizam za lično odustajanje.
Ili budi vjetar u leđa, budi podrška,
Ili barem ne zaprđuj i ne budi govno.