Nakon što je Dario Hrebak iz HSLS-a, vidjevši snimku na kojoj Josip Dabro iz DP-a pjesmom slavi stanovnika madridske “grobnice od zlata”, Antu Pavelića, isporučio svoje kategorično “e sad bi bilo dosta”, okorjeli optimist mogao je jedino reći: “Dabro jutro, gospon liberalček! Jeste li lijepo spavali?”
Okorjeli realist, međutim, ne upada u tu zamku – on dobro zna da se gospon liberalčeku uopće nije razdanilo pred očima i da je njegovo pravedničko kričanje posljedica noćnog buncanja koje, doduše, ima stanovitu marketinšku svrhu. Ništa dakle na obzoru ne sviće, mrak je i dalje podjednako gust, a gust je zbog toga što je on, gospon liberalček, njegov sastavni dio.
Na fejsbučno upozorenje liberala Hrebaka da “naša tolerancija ima svoje granice” i da “sad bi bilo dosta”, fašist Dabro uzvratio je, također fejsbučnim putem, da će on na svome šoru pjevati što god mu se pjeva, uključujući ode lešini iz Madrida, “a ‘liberali’ neka pate”. I nakon što su razmijenili po sočno “fuj” i po oštro “mrš”, na razočaranje optimista i lijevoga krila opozicije, nastavit će funkcionirati kao jedinstveno glasačko tijelo. Složno će podizati ruke – kako za Vladine odluke, tako i na komandu “Za dom” – ne dopuštajući da liberalno-fašistički poredak prokocka svoju povijesnu šansu.
Uzgred budi rečeno, usprkos sniženom kvocijentu inteligencije Dabro je Hrebakovu liberalnu trupu opisao začuđujuće precizno, smještajući je u navodne znakove. Hrebak sigurno Dabrinim ustašama ne može uzvratiti istom mjerom.
Imajući i to na umu, realist razmišlja ovako: napetost između proliberalne i profašističke struje ne treba promatrati kao opasnost za vladajuću mašinu, nego kao njenu suštinu. Pogrešno je vjerovati da će iskazani antagonizmi dovesti do slabljenja, a kamoli do raspada hrvatskoga vladajućeg sustava. Naprotiv, oni će ga osnažiti. Korišteni u pravilnim dozama, “fuj” i “mrš” su jamstva jedinstva. U osobi premijera Andreja Plenkovića, pak, ta je napetost utjelovljena. On je taj koji paktu udara takt.
Može se reći da je na snazi sporazum o održavanju nesporazuma politički produktivnim. Sagleda li se kao cjelina, vlast je kroz “slučaj Dabro” istodobno veličala ustaškog krvoloka Antu Pavelića i distancirala se od njegovih zlodjela. Dvojni aranžman je neprestano u igri, a oba kraja lanca drži – zna se – HDZ.
Kad smo kod “grobnice od zlata”, jedna davna epizoda može biti itekako instruktivna za razumijevanje današnjih prilika. Te 2004. godine velikosrpski, jugokomunistički i pročetnički Feral Tribune skandalizirao je domaću javnost informacijom – praćenom nezgodnom fotografijom – da je tadašnji pomoćnik ministra zdravstva Milan Kujundžić tokom boravka na nekom medicinarskom kongresu u Madridu posjetio grob Ante Pavelića. “Imao je dva sata slobodno i išao je pogledati taj grob kao turist. Mogu reći samo da je znatiželjan”, izjavio je njegov ondašnji šef, potpredsjednik HDZ-ove vlade Andrija Hebrang, nakon čega se zlobno antihrvatsko glasilo raspisalo o fenomenu turističkog fašizma.
Dvanaest godina kasnije na čelo stranke i vlade dolazi Andrej Plenković i imenuje Milana Kujundžića ministrom zdravstva. Je li znao da je ovaj odlazio roniti suze nad posljednjim počivalištem ustaškoga vođe i pokloniti se njegovu veličanstvenom djelu? Naravno da je znao. Je li mu to smetalo? Naravno da nije. A zašto nije? Zato što je hadezeovski antifašizam samo drugo ime za figu u džepu. Osim toga, svečani događaj zbio se prije nego što je on preuzeo kontrolu nad partijom i državom, a poznato je da hrvatska povijest u punom smislu – u smislu nezadrživa prosperiteta – započinje tek Plenkovićevim ustoličenjem.
No Dabrin je postupak osudio, rekao kako to nema veze s HDZ-ovim svjetonazorom i njegovom vizionarskom politikom – tim lakše što u odnosu na uštogljenoga primariusa Kujundžića klaun iz Domovinskog pokreta odaje utisak neiživljena krkana – i obznanio da je vladajuća koalicija stabilna.
Ozbiljna politologija manevar definira kao prodaju muda za bubrege, ali štos je u tome da se pravi kupci ne osjećaju prevarenima. Oni su dobro upućeni u činjenicu da je varanje dio ukupnoga trgovačkog aranžmana: uzimaju i sadržaj i ambalažu, s punom sviješću da jedno bez drugog ne ide.
Kada Andrej Plenković drži pjevane mise o “europskim vrijednostima”, “antifašističkim temeljima” i sličnim trivijalnostima, hadezeovci to primaju sa zadovoljstvom ne zbog toga što vjeruju njegovim riječima, nego zato što znaju da su one dio obaveznoga političkog paketa, a k tome su i sigurni da u njih ne vjeruje ni onaj koji ih izgovara. Komunikacija između suterena i penthausa odvija se ciničnim kanalima, unutar kojih sam jezik ne služi uobičajenom vidu sporazumijevanja, već međusobnoj razmjeni šifriranih poruka.
Tek uz izgrađenu ciničnu infrastrukturu – najprije u okviru partije, zatim zaposjednutoga državnog aparata, a po mogućnosti i cijeloga društva – ostvaruje se sklad crnih zastava i bijelih ovratnika, solidarna koalicija onih koji podižu desnice i onih koji spuštaju poglede. Kada je taj uvjet zadovoljen, nikoga ne zbunjuje što hitlerčići našeg doba – poput D. Trumpa, B. Netanjahua, G. Meloni, V. Orbana… kojima se predsjednik hrvatske vlade ponosno pridružuje – vuku porijeklo iz liberalno-demokratskih poredaka.
Ostavi li se dekor po strani, logički je nepodnošljiva Plenkovićeva potreba da osudi raspjevanog Dabru, ako se prije toga pobrinuo da teatralno, skupa s dječicom, iskaže javnu podršku Marku Perkoviću Thompsonu uoči proustaškog mitinga na zagrebačkom Hipodromu. Thompson ne ulaže manje entuzijazma i adrenalina od Dabre dok pjesmicama glorificira Endehaziju, a napose što to čini profesionalnije, konzistentnije i s neusporedivo širim utjecajem. Ili: zbog čega to nije normalno da DP-ov bekrija uz pomoć harmonikaša demonstrira lojalnost kadaveru iz “grobnice od zlata”, a jest normalno da ministar obrane Ivan Anušić srčano odzdravlja na ustaški poklič? Zašto jest normalno da zgrada parlamenta, pod političkom upravom HDZ-a, posluži kao pozornica za pseudoznanstvenu preobrazbu konclogora Jasenovac u banjsko lječilište?
Što je to što doista dekomodira Hrebakove “liberale” i Plenkovićeve “demokršćane”? I jedan i drugi su bez dvojbe čeda liberalno-demokratskog sistema, no fašist Dabro – za nevolju – nije njegova anomalija. Ni savez među njima utoliko nije neprirodan, a ambijent vlasti učvršćuje ga tako što svi akteri poprimaju hibridna svojstva. Proizvodnjom uzajamne napetosti oni u sve većoj mjeri fingiraju međusobne razlike.
Josip Dabro, naime, nije zaradio provizorno “fuj” zbog svojih političkih uvjerenja ili djelovanja, već zbog svojih manira. Plenković i on kusaju iz iste zdjele, s tim što se prvi služi vilicom i nožem, a drugi prstima. S vilicom i nožem se, napomenimo usput, i ljepše jede i lakše kolje.
Ograđujući se od partnerova veličanja Pavelića, premijer je također rekao da “to nema veze s mojom političkom ostavštinom”, progovarajući odjednom iz perspektive skorog pokojnika. Sadržaj “ostavštine” je, međutim, neumoljiv: pod njegovom vlašću mržnja prema Srbima je institucionalizirana, pretočivši se u državni program, dotle da ih se i financijski penalizira, nacionalistička histerija sve češće rezultira fizičkim nasiljem, beatifikacija Endehazije standardizirala se kao dio svakodnevnog folklora, politička utakmica vodi se između pravovjernih Hrvata i državnih neprijatelja…
U tom smislu dakle može biti miran – kada politička smrt zakuca na vrata, čeka ga grobnica od blata.