Kaže Vučić, još razmišljam da li da pomilujem Justina. Ne, nije tako bilo. Rekao je, voleo bih da pomilujem Justina, ali čovek još nije ni za šta osuđen a pitanje je i da li će biti. Sve drugo su crkvene stvari, a srpska crkva je – čuje se grohotan smeh – nezavisna od vlasti. Dobro, nije ni tako bilo. Rekao je da bi pomilovao Justina, ali nema nadležnost nad crkvom, ona svojima sudi i kažnjava ih mimo svakog zakona, i država, to jest ja, ništa tu ne može, to jest ne mogu.
Dobro, dobro, nije ni tako bilo. Ovako je bilo: batinaši sa stepenica Srpskog narodnog pozorišta – mada ono više nije ni srpsko ni narodno, nego je Porfirijevo, Vučevićevo… – bili su sigurni da će ih Vučić pomilovati kao što je pomilovao i one druge batinaše, pa su tukli ljude nemilice, istina ne palicama nego šakama, takoreći mazili ih šamarima. Samo što od te ljubavi pucaju kosti i mrve se zubi. Pomilovanja nema, a optužnice su stigle, i sad oni pitaju Vučića šta čeka.
Kažu, što smo mi gori od drugih, oni su tukli palicama, gazili kolima, a mi smo sve, u znoju lica svog, golim rukama i cokulama, i sad oni bolji od nas, dobili pomilovanje a za nas ništa. Tako su pisali Vučiću. On im odgovorio da još razmišlja. Zašto, pobogu (nije to ovaj zvanični Bog, to je tamo neki bog), razmišljaš šta čekaš, evo stižu optužnice, još ćemo i u pritvoru i pred sudijom da završimo, a ti ćutiš. Na šta im Vučić odgovara: razmišljam, kao što razmišljam i za Selakovića, svi ste vi meni isti.
U redu, nije ni tako bilo. Vučić je samo rekao, još razmišljam da li da pomilujem batinaše (nije ih tako nazvao, naravno, ali na njih je mislio) iz Novog Sada. Što je bila poruka tužiocima – manite se posla, šta god da uradite, koliko god da se trudite, ja ću njih pomilovati. Zato je bolje da ništa ne radite i ništa ne podižete ni protiv njih ni protiv bilo koga ko je moj, jer je moja, a ne vaša poslednja. Ja sam vam ovde i bog i otac.
Ovo poslednje sam ja dodao. Na to mi liči čitava priča o pomilovanju, na demonstraciju božanske, nadljudske sile.
Učio sam to jednom davno u školi, moguće je da sam ponešto i zaboravio i da ću ponešto iskriviti. Ali, verujem da će suština biti tu: u srednjem veku sudili su lokalni vlastelini, a ingerencija im se podudarala sa teritorijom imanja čiji su vlasnici bili. Danas bismo rekli da je to bilo decentralizovano pravosuđe, samo da je postojala država kakvu poznajem. A nije, ta je država bila tek u povoju. A gradila se pored ostalog i molbama za pomilovanje.
Nezadovoljni odlukama suda pod kontrolom lokalnih vlastelina, osuđenici su mogli da pišu kralju i zamole ga za pomilovanje. Može se to tumačiti na razne načine, ali jedan od najčešćih je jačanje kraljevske vlasti i centralizacija odluka, što je sve bio put ka modernoj državi. Ovoliko je dovoljno, da ne ulazimo u detalje kojih se više ne sećam.1 Evo šta je poenta – ako su nekada molbe i sama pomilovanja imala progresivnu ulogu u nastanku moderne države, kako danas da ih shvatimo?
Istina je da su molbe pisali uglavnom osuđeni na smrt, a da su pomilovanja dobijali oni čiji je zločin bio prihvatljiv, to jest manje neprihvatljiv, čime se na neki način stepenovalo nasilje. Nije svaki nasilnik, bez obzira na prirodu zločina mogao da pretenduje na pomilovanje. Tumačenja kažu da je pored centralizacije vlasti, svrha pomilovanja bila i razlučivanje krajnje neprihvatljivih i uvek kažnjivih zločina od onih za koje se zločincima ipak može progledati kroz prste.
Sad imamo sve što nam je potrebno kao okvir da se pozabavimo našim pomilovačem (ne znam kako drugačije označiti onoga koji deli pomilovanja a nije kralj). Prvo, on je uspeo da izvrne progres – napredak dakle, iako sebe vidi kao naprednjaka – naglavačke, i da put koji je vodio ka modernoj državi pređe unatraške, da bismo s njim završili u kvazifeudalnom poretku. I drugo, on je sva nasilja izjednačio i tako opravdao svaki mogući zločin ako se on čini u njegovo ime i za njegovu korist.
Sve u svemu, apsolutna retardacija. U takvom poretku, podanici bi – po prirodi stvari – morali biti retardi. Samo što je to nebitno, mislim – šta su podanici u kvazifeudalnom poretku je nebitno jer su i oni sami po sebi, kao i njihovi životi nebitni. To su poruke, nove, drugačije, koje nam pomilovanjima šalje Vučić. Čemu bi crkva, ova naša, opet po prirodi stvari, morala da se raduje, jer ta vrsta kvazifeudalne svemoći i svojevolje sasvim joj odgovara.
Naša crkva je – neka mi oproste vernici, al ja je tako vidim – ionako više starozavetna nego hrišćanska,2 pa joj i svaki hiroviti i svemoćni vladar mora biti draži od nežnog i sažaljivog Isusa. Što je sve razlog da se batinaši sa pozorišnih stepenica nadaju pomilovanju, dok Justin, potpuno prepušten crkvenim vlastima, nema čemu da se nada. Ili, da to kažemo i ovako – pusti decu iz Novog Pazara da ti prespavaju u kući i nadaj se najgorem.