Generalna skupština UN je na zasjedanju od 01. 11. 2005 god. usvojila rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta.
Za datum obilježavanja, odnosno sjećanje na milione žrtava stradalih u holokaustu tokom II svjetskog rata, izabran je 27. januar, dan kada su jedinice Sovjetske armije 1945 god. oslobodile najveći nacistički koncentracioni logor – Aušvic. Tom prilikom oslobođeno je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti.
Međunarodni dan sjećanja na holokaust se posebno obilježava u evropskim zemljama u kojim je tokom II svjetskog rata život izgubilo 53 miliona ljudi, među kojima gotovo 31 milion civila.
Prema podacima iz raznih izvora, ukupan broj Židova, žrtava nacističkog progona, kreće se od najmanje 4.194.000 do 5.820.960, dok se sa svim drugim narodima, procjenjuje da je u holokaustu nestalo od devet do jedanaest miliona ljudi.
Holokaust je bio genocid bez presedana, bio je to sveobuhvatan i sistematičan čin koji je
provela nacistička Njemačka zajedno sa svojim saradnicima, s ciljem da uništi čitav jevrejski narod, a njegovu kulturu i tradiciju izbriše s lica Zemlje. Osnovni motiv za Holokaust bila je antisemitska rasistička ideologija nacista. Jevreji nisu bili jedina žrtva nacističke Njemačke, ali bili su jedini narod ili grupa ljudi koju su željeli potpuno istrijebiti i to je ono što je jedinstveno za Šoa (Holokaust).
Između 1933. i 1941. nacistička Njemačka vodila je politiku koja je Jevrejima otela sva njihova prava i imovinu. Potom je slijedilo njihovo obilježavanje te organizovano koncentriranje jevrejske populacije. Ta politika imala je široku podršku u Njemačkoj i velikom dijelu okupirane Evrope. Godine 1941., nakon invazije na Sovjetski Savez, nacisti i njihovi saradnici pokrenuli su plan istrebljenja svih Jevreja. Krajem 1941. politika se razvila u sveobuhvatnu, sistematsku operaciju smrti koju su nacisti nazvali “Konačno rješenje jevrejskog pitanja”.
Do kraja rata 1945. godine, oko šest miliona Jevreja je ubijeno. Borba s gubitkom i moralnim kolapsom koji se desio tokom Holokausta trajni je izazov i obveza za čovječanstvo širom svijeta.
Među najzloglasnijim logorima smrti na tlu nekadašnje Jugoslavije bili su „Jasenovac“ i Sajmište kraj Beograda.
Obilježavanjem ovog međunarodnog dana prilika je da se uz odavanje počasti milionima nedužnih žrtvava, jačaju snage protiv rasističke mržnje koja je dovela do holokausta, a što se upravo postiže konstantnim isticanjem važnosti sjećanja na preživjele, žrtve, spasitelje i osloboditelje.
Poistovjećivanjem sa žrtvama i očuvanjem uspomena na njih, svijet buduće generacije uči lekcijama iz najtamnijih stranica prošlosti i time neprestano podiže savijest o opasnostima od radikalnih, ekstremističkih pokreta i totalitarnih režima, suvremenim oblicima antisemitizma, ksenofobije i svim drugim oblicima mržnje.
Obilježavanje 27. januara, je i prilika da države, institucije, civilno društvo i građani imaju mogućnost da se podsjete o činjenicama Holokausta, razmišljaju o njima te poduzmu aktivnosti koje su usmjerene na zauzimanje kritičkog stava prema politikama koje šire mržnju, netrpeljivost, nasilje i strah.
Šta je fašizam?
Sam termin fašizam je jedan od najkompleksnijih pojmova u društvenoj nauci i njegovom upotrebom u svakodnevnom životu dovodi se do banalizacije istog, jer se ovaj pojam koristi za svakog ko je netolerantan ili neliberalan. Fašistički režim ne treba poistovijetiti sa svakom vrstom represije, rasizma ili diktature, jer se u osnovi fašizma krije spoj određenih rasističkih, socio-bilologističkih i psiholoških ideja.
Iako se identifikuje jedinstven skup fašističkih vrijednosti, okvirno se pravi razlika između ideja koje su se razvile u fašističkoj Italiji, gdje se najviše njegovao ideal države, i nacističkoj Njemačkoj, gdje se isticao značaj rase. Međutim, tim razlikama se nećemo detaljnije baviti u ovom tekstu.
Ideologija fašizma razvijala se u prvim decenijama prošlog vijeka. Fašizam je na neki način „čedo“ XX vijeka, jer su se u njemu fašističke ideje jasno iskristalisale i bile sprovođene na istorijskoj sceni. Te ideje dovele su do nečeg što se smatra najmračnijim periodom u ljudskoj istoriji.
Njemački filozof Teodor Adorno rekao je da se „nakon holokausta ne može više pisati poezija“, jer kako bi mogli uopšte poetizirati poslije svega što se desilo i to u vremenu koje se smatralo duhovno najrazvijenijim u istoriji. ”Slika progresa ljudskog duha, kakvu smo nasledili s kraja 18. veka, nije se održala pred prizorima užasa i perverzija nacizma” (Žilijar, 1999. str. 24.). Sve prosvjetiteljske priče su pale u vodu, jer se na svjetskoj pozornici pokazalo da razvoj i napredak ne moraju doslovno voditi prema boljem.
Sam termin fašizam vuče korijene iz carskog Rima kad se italijanskom riječju fasces, što znači snop pruća iz kojeg izlazi oštrica sjekire, označavao autoritet magistrata. Do kraja XIX vijeka, termin fascia u Italiji se koristio za određene političke grupe, uglavnom revolucionarnog karaktera. Sve do fašističkog diktatora Benita Muslinija ovaj termin nije poprimio jasno ideološko značenje. Terminom fašizam Musolini je označavao paravojne naoružane jedinice koje je formirao u ratu.
Na političku scenu, fašističke ideje su došle posredstvom političkih partija koje su pobijedile na demokratskim izborima sa jasnim stavom borbe protiv modernog načina života. Zagovornici tih ideja željeli su revitalizirati tradicionalne tekovine života, a istovremeno nisu uviđali da je put kojim su krenuli krajnost koja se nije smjela dogoditi.
Poražavajuće je da fašizam nije nestao narodnim odbacivanjem, protestima ili građanskim otporom, nego ratnim porazom. Fašizam, odnosno njegova manifestacija u određenom istorijskom periodu, jeste pobijeđen, međutim, mnogi teoretičari smatraju da je opasnost koju je fašizam nosio i dalje prisutna, jer se njegovi korijeni nalaze u ljudskoj psihologiji i od toga je nemoguće pobjeći.
Duboko u njemu prepoznajemo patrijarhalne i elitističke ideje koje ističu dominaciju jedne vrste ljudi koja bezuslovno mora da vlada svijetom i za tu je vlast spremna da se bori do kraja. Takve ekspanzionističke namjere nisu mogle biti ostvarene, a ni osujećene, nenasilnim putem.
Fašističke „ideje se zasnivaju na verovanju da su apsolutno vođstvo i vladavina elite prirodni i poželjni. Ljudska bića se rađaju s radikalno različitim svojstvima i sposobnostima, što se ispoljava kroz činjenicu da se oni s retkim kvalitetom vođstva, borbom uspinju iznad onih koji su sposobni da budu samo sledbenici. Fašisti su verovali da je društvo, uopšte uzevši, društvo sastavljeno od tri vrste ljudi. Prvo i najvažnije, tu je vrhovni, svevideći vođa koji poseduje neuporedivi autoritet” (Hejvud, 2005, str 232).
U sprovođenju ovih ideja korištene su metode koje su dovele do koncentracinih logora, masovnih progona, ubijanja, i zbog toga su svi koji su učestvovali u konstrukciji fašizma u XX vijeku morali biti zaustavljeni. Međutim, kao što smo već ranije primijetili, postavlja se pitanje da li je fašizam utihnut za sva vremena?
—————————————————
Hejvud Endru, Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2005.
Žilijar Žak, Fašizam koji nadire, Radio B92, Beograd 1999.