Okončani su još jedni opšti izbori u zemlji u kojoj nikada neće biti dobro. Dobili smo novi sastav Predsjedništva države koji, ovaj put, sačinjavaju tri ljevičara, predstavnici Socijaldemokratske partije, Stranke nezavisnih socijaldemokrata i Demokratske fronte. Pokušajmo identifikovati šta je to „novo“ dobila Bosna i Hercegovina, kakav je to „kvalitet“ koji do sada nismo vidjeli. Ima li, dakle, ikakve promjene. Autor ovog teksta je, prije četiri godine, sačinio analizu prethodnog sastava kolektivnog šefa države njihovih političkih i drugih odrednica, pa će to uraditi to i ovaj put – prije svega jer i dalje, za vjerovati je, postoji znatan broj ljudi koji je glasao nadajući se nečem novom, boljem.
U jednom drugom tekstu, pisanom za ovaj portal, autor je već označio glavne političke i druge krivce zašto u BiH nikada neće biti dobro. U njemu stoji da se može „sa sigurnošću tvrditi da etno-političko organizovanje u Bosni i Hercegovini nije, niti može biti način organizovanja i vršenja vlasti“ u njoj. Izneseno je stanovište da, priroda vodećih političkih stranaka, duboko utemeljena na etničkim premisama i obilato okupana klerikalnim notama, ove stranke određuje kao etno-klerikalne političke pokrete, nikako kao političke stranke. U istom tekstu, nadalje stoji da u situaciji kada je ideologija politički stranaka shvaćena kao sistem predstava i vrijednosti različit od drugih gotovo isključivo zato jer se radi o idejama jedne etno-klerikalne skupine, onda vlast te skupine nužno izaziva društveni konflikt te skupine na vlasti i drugih (etno)skupina, koji konflikt može biti rješavan čak i u oružanom sukobu, jer su idološke vrednote takvih političkih stranaka nepomirljive.
Ukoliko pogled na stanje započnemo od ovih, ranije postavljenih tvrdnji koje se nemogu dovesti u pitanje jer su potpuno očigledne, onda neće biti teško odgovoriti na pitanje kakva je sudbina političkih odnosa u državi ukoliko osnova okupljanja i djelovanja rukovodstva i članstva predstavlja etnos (etnička pripadnost, etnička afilijacija), snažno protkana klerikalnim elementom. Nije potrebno posebno naglašavati da, decenijama neriješeno nacionalno pitanje na Balkanu, ovakvom političkom organizacijom biva još bremenitije potencijalnim političkim ali i oružanim konfliktima, jer različiti ideološko-politički diskurs tzv. etno-nacionalnih stranaka diktira i pogled na sudbinu države Bosne i Hercegovine, pa na snazi, već tri decenije, imamo tri koncepta: deklarativni patriotski diskurs multietničke građanske BiH (SDA), zatim zamagljeni, takođe deklarativni patriotski narativ koji nema manifestnu notu separtizma ali mu je imanentna želja za realizacijom teritorijalnog ekskluziviteta (HDZ) i na kraju jasan, od 1990. nepromijenjen separatistički diskurs (SDS i SNSD).
Kakvo je stanje danas, poslije okončanih opštih izbora, budući da je u sastavu predsjedništva personal koji je, bar u deklarativnoj ravni, pozicioniran na lijevu stranu bh. političkoga spektra? Je li se išta promijenilo? Je li novopredsjedništvo lijevo ili desno?
Nepodnošljiva lakoća zagovaranja razdržavljenja
Kandidatkinja Stranke nezavisnih socijaldemokrata dobila je entitetsku većinu, što je bilo i za očekivati. Njen stvarni mandat i osnovni smjer djelovanja i “sveti zadatak” biće slabljenje odn. sužavanje nadležnosti i ovlasti državnih organa i jačenje političke važnosti “državotvornih kapaciteta” Republike Srpske i njenih organa, kako unutar BiH tako i, koliko god je to u međunarodnom pravu moguće, u inostranstvu. Kako je autor već istakao u tekstu pisanom za Heinrich Böll Stiftung BiH oktobra 2018. pod naslovom “Glasanje za isto je, u stvari, šutnja”, ovim izborom nije se desilo “ništa novo […] sve već odavno déjà vu”. Novoizabranoj neće nedostajati, kao ni njenom prethodniku oholosti, arogancije, a obzirom na ono što se moglo čuti prilikom njenih mnogobrojnih javnih nastupa – i političke drskosti – u tom maniru izabrana kandidatkinja će se zalagati za vraćanje Republici Srpskoj izvornih dejtonskih nadležnosti i ukidanje prenesenih nadležnosti, za koji je prenos prema gore zaslužna, naravno, međunarodna zajednica koja je i danas, po pitanju djelovanja u BiH, nesnađena. Ulazak gospođe Cvijanović u Predsjedništvo države gasi i posljednji tračak nade da će se u ovom organu moći postići konsenzus o bilo kakvom važnom unutrašnjopolitičkom ili vanjskopolitičkom pitanju. A trebalo bi, jer pripada lijevoj političkoj opciji, kao i druga dva člana Predsjedništva BiH (sic!). Jedino dobro, ako išta, jeste činjenica da na službene puteve neće voditi prevodioca, ili bar to ne bi trebala raditi, zahvaljujući svom osnovnom fakultetskom obrazovanju, pa je njen izbor, za razliku od ranijih, jeftinija budžetska varijanta.
Politička neuvjerljivost odjevena u državničku poziciju
Kandidat Socijaldemokratske partije, politički je nezreli, u svoj „lik i djelo“ ničim izazvan zaljubljeni, deklarativni multinacionalista, sa prilično nejasnim stavom koji je obznanio tokom prošlih opštih izbora besmislenim sloganom „Predsjednik za sve“, a onda nastavio govoriti o oslobodilačkoj Armiji RBiH i agresiji, čime je zapao u neodrživu verbalnu kontradikciju i obznanio svoju etničku afilijaciju koja nikako ne može biti kvaliteta onoga koji pretenduje da bude, kako veli, „predsjednik za sve“. Namjera autora ovog teksta nije titulirati niti ARBiH, niti pisati o agresiji – prvo su definirale temeljne postavke Međunarodnog javnog i Međunarodnog humanitarnog prava a drugo vrlo jasno reflektiraju presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Ergo, bit je pisanja da politički smušeni, ideološki manifestno nejasno profilirani ljevičar ipak nije tu jer je ljevičar, nego, prije svega, jer je pripadnik najmnogoljudnije etničke grupe u BiH. To što je, k tome još i profesor doktor političar, dodatno kompromituje njegovu punu posvećenost politici koja treba polučiti rezultate po običan puk uopšte, ili bar onaj dio bh. puka kojem ova neuvjerljiva politička figura pripada (o fenomenu prof. dr. političar vidjeti šire u: https://6yka.com/kolumne/zarije-seizovic-profesor-doktor-politicar ). Izabrani Bećirović je u više navrata u televizijskom programu govorio kako je gospodin Izetbegović „pobjegao“ iz dvije TV debate u kojima je novi bošnjački član predsjedništva učestvovao, ne uspijevajući precizno verbalizirati ono što je imao na umu: naime, da bi neko s nekog mjesta pobjegao, morao je prvo biti na tom mjestu, što, očigledno, nije slučaj sa gospodinom Izetbagovićem u pomenute dvije debate na koje nije ni došao. Ovakva disharmonija misli i riječi koja se imenovanom ne dešava baš rijetko, ne bi trebala biti odlika člana kolektivnog šefa države – za potrebe ovog teksta uzeta je samo kao primjer nepreciznog i neartikulisanog izričaja. Konačno, kandidat SDP-a će pokušati pomiriti, sa pozicija patriotizma i državnog interesa, ono što se pomiriti ne može: s jedne strane ultradesnu separatističku poziciju i s druge strane, navodno, građansku opciju čiji je eksponent, umoran valjda od predstavljanja Hrvata, sada deklarativno na liniji zastupanja svih građana koji žele građansku BiH – dakle, nekoliko hiljada od dva i po miliona Bosanaca i Hercegovaca.
Arhetip atipične reprezentacije
Što se tiče izbora člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, valja i ovaj put potvrditi da je on je svakako legalno izabran, jer mogućnost da (i) Bošnjaci biraju Hrvata nije izrijekom zabranjena ni ustavom ni zakonom. Naprotiv, pravni okvir za ovaj izbor predviđa da se predstavnik Hrvata bira u Federaciji i da ga mogu birati građani (bilo koje nacionalnosti), pa tako i da bošnjačkog mogu birati Hrvati, što je teško zamisliti, makar i hipotetički. Ovaj de iure okvir ali i de facto etnički diskomfort ostaće sve dok se ne izmijeni Ustav BiH i Izborni zakon – ako uopšte bude dogovorenih izmjena u tom smjeru, a sve su prilike da neće, jer su „političke elite“ iste, ideološki, često i personalno. Ovaj put nećemo o izmjenama pomenutog zakona koje je nametnuo inostrani namjesnik. Problemi ovakvog „predstavljanja“ su, međutim, praktične prirode. Prvi se iskazuje neoborivom tvrdnjom da je, ovaj put pretjerano veliki dio bošnjačke izborne baze izglasao gospodina Komšića, a ti glasovi su dobrano zafalili gospodinu Izetbegoviću koji je poražen, a koji ga poraz, uz akademski skandal koji potresa njegovu porodicu, i dalje diskreditira generalno gledavši a posebno u očima njegove „prirodne“ (etničke) izborne baze. Često pučki performance i za člana predsjedništva neprihvatljivu pučku retoriku koja godinama odlikuje javne nastupe gospodina Komšića, ne samo da štete političkom marketingu i makar i regionalnom pozicioniranju države nego su potpuno opskurne. On se vrlo ozbiljno, obraća vrhu NATO saveza, njegov kabinet odašilje poruke u UN putem nespretno sročenih govora ambasadoru BiH, a da to, izgleda, čini u svoje ime ili u ime onih čije je glasove pobrao u nedavno održanim izborima. Naravno da bi javni nastup kolektivnog šefa države trebao biti usaglašen a on takav (gotovo) nikad nije o bilo kakvim unutar-političkim temama ili gorućim svjetskim problemima upravo zbog multietničkog sastava predsjedništva države. Novoizabrani, sada sasvim jasno posljednji put na poziciji na koju je izabran, i dalje daje i davaće neodmjerene i nediplomatske političke izjave koje će se često izvan BiH razumijevati kao zvanični stavovi BiH. Najprizemniji populizam kojim je zaogrnut političkih habitus ovog „čudnog izuzetka od pravila“ osnovno je ishodište političkog nesuglasja BiH i njenih susjeda, Hrvatske i Srbije. Konačno, izbor njegove ultradesne političke alternative, paradoksalno je, značio bi, nažalost, manje lošu opciju, jer što bi taj dogovorio, izborna baza bi bespogovorno implementirala. Ovako, novoizabrani član predsjedništva iz reda Hrvatskog naroda ne može dogovoriti ništa što bi bilo zadatak ili obaveza za njegovu izbornu bazu. Kao takav, ostaje faktor političke nestabilnosti u kolektivnom šefu države. No, percepcija se u posljednje vrijeme čini se mijenja, jer su i neki mediji i nezavisna novinarska pera ukazala na svu bizarnost ove supozicije.
Biće bolje?
Neće. Nikad. Ili bar dok su na vlasti u većini iste političke opcije. A one to jesu, ravno tri decenije- stanovnike BiH (ne i „političke elite“!) očekuju još četiri godine slijepog, iracionalnog i neobjašnjivog pokoravanja etničkim vođama, bez ikakve stvarne (samo)refleksije o aktualnom političkom trenutku, mogućnosti promjena na bolje, značenju riječi izbor. Poskupljenja od 100% pa i više osnovnih prehrambenih artikala ništa ne znače pokornim slugama etničkih narativa – njima je važno da su pobijedili njihovi. Oni, u svom prostodušju i vehementnoj zaluđenosti vlastitim etnosom, ne znaju da su glasajući za „svog“ glasali i za dva „druga“ koje smatraju političkim protivnicima. Kako? Tako što „njihov“, u zajedništvu sa druga dva, sastavi koalicionu vladu koja nasamari izbornu bazu i to javno obznani onda kada objavi sastav nove vlade bilo kog nivoa vlasti u BiH. Ovi, kao i svi prethodni i veliki broj budućih izbora nisu nikakav izbor – oni su samo etno-razbrojavanje i majorizacija, političko tlačenje brojčano slabijeg u različitim administrativno-političkim jedinicama države.
Bespuća povijesne zbiljnosti nemaju nikoga da ovu zbiljnost usmjeri na pravi put.