isoki kler Katoličke crkve u Hrvatskoj, osim riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, nije našao za shodno da se oglasi u povodu niske antisrpskih i proustaških događanja koja intenzivno potresaju ovu zatrovanu zemlju u posljednjih petnaest-dvadeset dana; da, potresaju, bez obzira na to što premijer Andrej Plenković, skupa s bulumentom svojih trbuhozboraca i onih što su smješteni desnije od njega i unutar HDZ-a i općenito, daje sve od sebe da relativizira zloćudnost atmosfere u društvu i da sve svali na ljevičarsko “histeriziranje i hiperventiliranje” te na novembarsku netaktičnost kulturnih i političkih organizacija Srba u Hrvatskoj neobzirnih spram sjećanja na tragediju Vukovara.
Šutnja Katoličke crkve o aktualnom valu etnički motivirane mržnje i nasilja toliko je upadljiva da ju je u intervjuu Jutarnjem listu registrirao i Frane Staničić, nedavno izabrani predsjednik Ustavnog suda, inače deklarirani vjernik i čovjek umjereno desne političke orijentacije. “I dosad sam kritizirao Crkvu jer se nedovoljno oglašava u javnosti o temama koje bi joj trebale biti bitne. Zašto se to događa, zbog čega Crkva u određenim situacijama vrlo rado istupa, a u nekim ne, to je pitanje za crkvene velikodostojnike, odnosno one koji vode crkvenu politiku”, rekao je Staničić.
U situacije o kojima visoki prelati Katoličke crkve vrlo rado javno govore svakako spadaju ovoljetni nastupi Marka Perkovića Thompsona. “Tih dana na naše se društvo moglo gledati pod prizmom zajedništva ljudi koji dijele određene vrijednosti, uspomene i osjećaj pripadnosti, a u prilog tome govori da su mnogi svjedočili da su došli ne samo radi glazbe, nego i radi izražavanja ljubavi prema domovini, poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za slobodu, te potrebe da budu dio većeg zajedništva”, kazao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji u slavljenju Thompsona nije ostao usamljen unutar Crkve: pridružili su mu se mnogi, od umirovljenog biskupa Mile Bogovića do sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana, pri čemu je ovaj potonji zazvao smrt u patnji za one kojima smeta navodno zajedništvo manifestirano na Thompsonovim koncertima.
Otkako je preminuo papa Franjo, nadbiskup Kutleša javno govori o temama koje baš i nemaju puno veze s evanđeoskim naukom. U srpnju je u Tomislavgradu propovijedao ovako: “Naš je narod tijekom stoljeća opstajao jer je znao čuvati svoje vrijednosti. Znao je da se ono što je sveto ne prodaje, nego da se mora čuvati i kad je teško i opasno – pa i po cijenu života. Tko ne zna za što vrijedi umrijeti, ne zna ni za što vrijedi živjeti. Bez smisla za žrtvu, gubi se i smisao za život. Ono pak za što vrijedi i umrijeti – jesu Bog, obitelj i domovina. To je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. To troje jesu ona ljubav koja nas je očuvala kroz ratove, progonstva, režime i nevremena – i koje nas i danas jedino može očuvati.”
I još: “Domoljublje se pokušalo iskorijeniti optužbama za nacionalizam. Pravo na vlastiti jezik i plodovi kulture iskorjenjivali su se pokušajima prekrajanja povijesnih činjenica, a pravo na vlastitu domovinu fizičkim iskorjenjivanjem naroda: od oduzimanja zemlje, prisilnih migracija i političkih zatvaranja do žrtava Domovinskoga rata. Doista, od osmanlijskih osvajanja do agresora Domovinskog rata; od komunističke diktature do suvremene indoktrinacije – cilj je bio uvijek isti: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda. Onemogućiti pamćenje. Zabraniti svetinje.”
Zagrebačka nadbiskupija i sisački biskup Vlado Košić oglasili su se nedavno i u povodu mogućnosti da se u škole u glavnom gradu, kao izborni sadržaj, uvede zdravstveni odgoj. “Potičemo vjernike da ne prihvate unošenje ideoloških odrednica, osobito iz ‘rodne ideologije’, neprimjerenih zdravstvenomu odgoju i protivnih ne samo kršćanskim nego i općeljudskim vrjednotama.
Dakle, sada nije dovoljno reći da katolička djeca neće upisivati takav predmet, nego nam je dužnost ukazati na nekoliko bitnih točaka, zbog kojih je nedopustivo da predmet s pogubnom ideologijskom podlogom bude dio školskoga sustava”, saopćeno je s Kaptola.
Košić ovako: “Ne može se nametati nježnim, još nerazvijenim dušama nešto što će ih opteretiti, već im treba tumačiti istinu koju je o čovjeku objavio Bog sam. U toj istini treba isticati prvenstvo duhovne ljubavi pred tjelesnošću, jer tijelo nije samo sebi svrha niti odgoj smije učiti djecu samo nekim tehnikama koje trebaju usvojiti, a da ih se ne pouči o svrsi ljudske ljubavi. Ona ima kao krunu svoj smisao u braku i obitelji. To je razlog zašto se protivimo takvim novim programima koji se, usput budi rečeno, žele nametnuti silom vlasti.”
Katolička crkva, dakle, ne ustručava se javljati o pitanjima koja su joj važna (ne treba zaboraviti ni protest zbog promjene imena ulice Ivana Evanđeliste Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je obožavao Antu Pavelića i NDH, u Ivanjoj Reci), ali nasrtaji na srpsku manjinu i širenje mržnje nadahnuto ustaštvom evidentno ne spadaju u tu kategoriju.
Iznimka je, rekosmo, Mate Uzinić. “Rijeka se budi. Što bi to bilo buđenje Rijeke? Je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga?” referirao se nadbiskup Uzinić na pokušaj nekolicine maskiranih momaka u crnom da u Rijeci napadnu skupinu karatista iz Srbije. “Je li to buđenje koje želimo? Je li buđenje našeg hrvatskog naroda to da se stalno vraćamo u četrdesete i devedesete? Ili bismo trebali učiniti jedno drugo i drugačije buđenje. Kakvo nam to buđenje treba? Kakva nam Crkva treba? I kakvi nam onda kršćani u ovom našem društvu trebaju?” pa je potom citirao papu Lava: “Crkva koja ljubi, koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene koje treba ljubiti. To je Crkva koja je danas potrebna svijetu.” I zaključio: “To je Crkva koja je potrebna Rijeci i našoj domovini.”
Prije nekog vremena – otprilike na polovini pontifikata pape Franje – činilo se, činilo se i autoru ovog teksta, da Katolička crkva u Hrvatskoj ide u smjeru o kojem govori Uzinić. Takvo razmišljanje nije bilo isisano iz prsta niti je počivalo na lijepim željama i na pogledu kroz ružičaste naočale.
U Glasu Koncila, službenom listu Kaptola, prestali su izlaziti skandalozni uvodnici i članci, biskup Košić i još nekolicina biskupa bliskih rigidnoj desnici i ultrakonzervativcima drastično su prorijedili i umili svoje javne istupe, a postupno se, uostalom, dogodio i kadrovski zaokret na biskupskoj razini prema samozatajnijim svećenicima koji su se istaknuli u pastoralnom djelovanju više nego u akademskim dostignućima i teološkim tumačenjima, što se uklapalo u Franjinu osnovnu ideju približavanja Crkve tzv. običnom puku.
Nadbiskup Kutleša bio je izuzetak u tom konceptu: taj crkveni pravnik odabran je za ključnog Franjina čovjeka u Hrvatskoj uglavnom po kriteriju dokazane pune odanosti Vatikanu te pregovaračkog umijeća kad je riječ o odnosu s državnim vlastima; njegov primarni zadatak bio je da koliko-toliko odmakne Crkvu od dnevne politike i da, još važnije, sredi katastrofalno stanje crkvenih financija i imovine u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Poslušnost spram Franjinih pogleda na vjeru i Crkvu, međutim, nije značila i suštinsko razumijevanje za prilagođavanje doktrine zahtjevima sadašnjosti i budućnosti. Ispod površine stalno je tinjala, blago rečeno, mrzovolja izazvana ponajviše Franjinom umjerenom skepsom u pogledu svetosti Alojzija Stepinca. Nekoliko godina relativne suzdržanosti Kaptola u stvarima politike i društva donekle je uvjetovano i odlukom pape Franje da oko Stepinčeve uloge u Drugom svjetskom ratu visoko vrednuje stav Srpske pravoslavne crkve.
I onda, prije no što su dogorjele voštanice na Franjinu grobu, valjda i zbog frustracije što rečena koncilijantnost nije dala ploda, povratak u anakroni koncept “Stepinčeve Crkve”, što je, kao što smo već pisali na ovim stranicama, šifra za nefleksibilnu Crkvu mučeništva, fatalizma i trpljenja pod neprijateljskim i ateističkim režimom, za Crkvu-tvrđavu kojoj su svakodnevni život i egzistencijalna borba vjernika sporedni u odnosu na dokazivanje pravovjernosti, za Crkvu kojoj ne pada na pamet preispitivati vlastitu povijest, koja nije uvijek bila svijetla, nego automatski zauzima pozu žrtve i vidi samo zlo drugih.
Kutlešine ljetne propovijedi u Tomislavgradu i kod jame Jazovka na Žumberku savršeno se uklapaju u gornji opis: zagrebački nadbiskup, čim se prvi put malo opustio, pokazao se kao pravi učenik umirovljenog mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića, jednog od idejno najzadrtijih velikodostojnika “Crkve u Hrvata” u protekla tri i pol desetljeća, čovjeka koji je presudno utjecao na formiranje Kutlešinih stajališta o političkoj povijesti, vjeri i naciji. Sad je sasvim jasno da je Kutlešina lojalnost papi Franji proizlazila iz karijerne pragmatičnosti, a ne iz shvaćanja suštine.
Što će biti pod papom Lavom? Hoće li pristajanje službene Crkve uz thompsonovsku verziju katoličanstva i hrvatstva biti kratkotrajna epizoda i iskorištavanje prilike za davanje oduška svojim stvarnim i trajnim opsesijama, prije nego što Lav pohvata konce? To je u ovom času teško prognozirati, ali već sad je vidljivo da se preokupacije rimskog biskupa radikalno razlikuju od onoga što zanima ovdašnje crkvene oce: papa Lav, naime, stavlja naglasak na sve oblike brige za siromašne, za migrante, za slabije i obespravljene.