Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, pa čak i Nemačka, nalaze se pred velikim fiskalnim problemima zbog rastućih obaveza za penzije, programe socijalne pomoći i vojne izdatke koje političari ne žele da smanje, dok istovremeno odbijaju da povećaju poreze. Ima ljudi koji veruju da demokratija loše utiče na fiskalnu razboritost, jer se demosu ne može objasniti da treba da živi u skladu sa svojim mogućnostima. Ali postoji i alternativno objašnjenje: pravi uzrok fiskalnih problema je to što ne živimo u demokratiji, već u oligarhiji koja nas povremeno pušta da glasamo.
Slobodni i pošteni izbori omogućuju ljudima sa slobodnim vremenom i novcem da osvoje javnu funkciju, ali to se razlikuje od osvajanja vlasti. Nakon što budu izabrani, nezavisna centralna banka im uskraćuje kontrolu nad monetarnom politikom, dok već preopterećeni budžeti i strah od gubitka poverenja investitora ograničavaju ono što se može učiniti na polju fiskalne politike. Onda nije čudo što se najtalentovaniji među nama radije odriču političke karijere nego da bespomoćno gledaju posledice rada sila na koje nemaju uticaja?
U međuvremenu, primena tehnika ekstrakcije se sve više širi. U Francuskoj, najnovijem žarištu fiskalnih poteškoća, bogatstvo 500 najbogatijih porodica je poraslo sa 6% nacionalnog dohotka 1996. na 42% 2024. Nešto slično dogodilo se i u ostatku Evrope, uključujući Nemačku, pa čak i skandinavska utočišta socijaldemokratije.
Gotovo ništa od naglog rasta bogatstva najbogatijih ne može se racionalno objasniti rastom njihove produktivnosti ili vanrednim preduzetničkim duhom. Glavni generatori koncentracije bogatstva bili su sekularno opadanje realnih nadnica i pad velikih delova populacije u stanje prekarijata. Tu su i novi načini na koje velike kompanije izvlače vrednost iz države i degradiraju javne usluge, uvećavajući buduće budžetske obaveze, kao i nove mogućnosti za izbegavanje plaćanja poreza za najbogatije.
Dok eksploatišu radnu snagu i državne resurse s efikasnošću kakva se 50-ih i 60-ih godina nije mogla ni zamisliti, vlasnici kapitala zanemaruju i premije sopstvenog osiguranja – štede na porezima zahvaljujući kojima su države uspevale da kontrolišu nezadovoljnike i zaštite vlasnička prava. Pored toga, države im pokrivaju minuse kada izgube u kazinu, isplaćuju im neodmereno visoke naknade za pružanje sve lošijih privatizovanih usluga i održavaju u životu kartele nekada javnih komunalnih preduzeća koji vrtoglavim podizanjem cena dodatno iscrpljuju raspoložive prihode većine.
Vladajući političari na to odgovaraju gomilanjem nepokrivenih obaveza za socijalnu zaštitu i penzije koje se prebacuju na teret sve siromašnije države, gubeći tako podršku javnosti. Kada ulagači u obveznice zbog toga očekivano pobesne, mediji se pune upozorenjima na dolazeću dužničku krizu, uz često emitovanje starih snimaka grčkih demonstracija protiv Međunarodnog monetarnog fonda i stranih poverilaca. „Svi moraju stezati kaiš“, glasi poruka, „da ne bismo postali nova Grčka“.
Naravno, kada kažu „svi“ misle na nešto drugo. Malo ko se usuđuje da javno osporava etičko utemeljenje argumenata za povećanje poreza za superbogate, ali čim se takva mogućnost pomene, oligarsi potežu svoj krunski adut: ako nas oporezujete preselićemo se u Dubai, Monako, možda i na Mars. Polazeći od aksioma da je to po sebi loša stvar, vladajući političari odmah popuštaju i odustaju.
Usred tog neravnopravnog klasnog rata, vlade su stešnjene između nervoznih ulagača u obveznice i populista koji dele svakojaka obećanja i raspiruju nacionalističke strasti ciljajući na izabrane žrtvene jarce – od samohranih žena koje žive s mačkama i transrodnih osoba do muslimana, Jevreja i očajnih izbeglica.
Kada dođu na vlast, ksenofobični populisti podležu selektivnoj amneziji i zaboravljaju na dato obećanje da će zaštititi većinu koja strada. Pozivajući se na nasleđene fiskalne probleme nastavljaju s istim merama štednje koje su proizvele nezadovoljstvo koje ih je dovelo na vlast i drastično smanjuju socijalna davanja. Ljudima smrvljenim previsokim dažbinama, eksploatacijom i nedovoljnim nadnicama drže predavanja o patriotskoj dužnosti da se smeškaju i trpe. I, naravno, stezanje kaiša nimalo ne doprinosi objavljenom cilju fiskalne konsolidacije, jer se poreske olakšice daju ljudima koji su od izbegavanja plaćanja poreza već napravili olimpijsku disciplinu.
Da bi bazu održali u stanju razjarenosti i daleko od svih važnih političkih odluka, insceniraju se gnusni prizori okrutnosti prema odabranim žrtvenim jarcima, kao pastiš srednjovekovnog autoritarizma koji zanosi prema militarizmu, patrijarhatu i navodnom uticaju božanskog proviđenja. Pošto je liberalizam već okaljan kao učenje o slobodi elita da pljačkaju sve ostale, apsolutistička obećanja „jednog naroda, jedne stranke, jednog vođe“ postaje novi ideološki kamen temeljac.
Dobri ljudi ogorčeni povratkom scena iz strašne prošlosti izlivaju se na ulice u znak protesta, uzvikujući „Ne kraljevima“. Mada prizor velikog broja ljudi koji odbijaju da prihvate Velikog Vođu i njegovo otimanje za vlast deluje ohrabrujuće, teško je biti optimističan.
U uzvišenim humanističkim govorima i žestokim uvodnicima u znak podrške pokretu „Ne kraljevima“ upadljivo je odsustvo analize svega što je Donalda Trumpa dovelo u Belu kuću: to je nepromišljenost demokratskih barona koji su u partnerstvu s Reaganom, Bushom i sličnima manipulisali sistem pola stoleća, osiromašujući državu, marginalizujući radnike i terajući čitave generacije u život ispunjen trajnom neizvesnošću.
Šta bi se dogodilo ako bi se centristi nekim čudom vratili na vlast? Sudeći po dosadašnjim učincima glavne struje u Demokratskoj stranci u SAD, Emmanuela Macrona u Francuskoj i premijera Keira Starmera u Velikoj Britaniji, nezadovoljnim masama bi verovatno ponovo bilo poručeno da moraju da se pomire s tim da iznosi penzija više neće biti vezani za indeks potrošačkih cena, te da su smanjenja invalidskih davanja neophodna da bi se suzbili nerad i lenjost.
Usmeravanje pažnje na kralja, dok se baroni zanemaruju, neće sprečiti Trumpa i njegove imitatore da nastave da gomilaju feudalnu moć. Iluzija o snažnom lideru koji rešava sve probleme neće se raspršiti dokle god se održava iluzija da oligarhija zaista nudi mogućnost demokratskog izbora. Kralj je bezbedan dokle god se isti izazov ne uputi i baronima.
Project Syndicate, 28.10.2025.
Preveo Đorđe Tomić