Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke, s očeve sestre. Bio je i najpaženiji dječak u našoj širokoj familiji, naročito otkako je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći, o kojoj se nije pričalo pred nama djecom. Trojica daidži s majčine i trojica amidža s očeve strane gotovo su se natjecali u tome da mu nadoknade ono što se nadoknaditi ne može – da osjeti što manje odsustvo oca. Zbog toga mu je bilo dopušteno više nestašluka, više slobode, više svega nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata, pa smo nas dvojica rasli kao vršnjaci, braća, a ponekad i rivali – pogotovo kad se radilo o pažnji naše nene Nure. To dječačko rivalstvo kasnije se prenijelo i na školske simpatije: često bismo bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja sam im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i, naravno, bolje prolazio. A bio je sav šarmantan, duhovit, vedar, volio je životinje kao malo ko.
Samouvjereno je rastao iz simpatičnog dječaka u atraktivnog, djevojkama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih vrlina, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini.
Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao.
Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali šofersku pjesmu o „kući putujućoj“ (i zbunili i rokere i narodnjake), Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici – elektrotehničku, rudarsku, ekonomsku ili turističku – ili u Bratuncu, gdje su bile saobraćajna, mašinska i građevinska, mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu školu, u familiji su me prozvali Doktorom, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire rodbine. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih četrnaest godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i time, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta – što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.
Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se oslobodim intime zavičaja i upoznam svijet, Čole je bio toliko utkan u srebrenički kolorit da je bilo teško i zamisliti ga negdje drugdje. Bez dvoumljenja se upisao u srednju rudarsku školu u Srebrenici i dobio stipendiju od rudnika „Boksit“, u kojem je nekada njegov otac, moj tetak, radio kao vozač dampera – onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog nekadašnjeg kolege trebao upisati srednju školu sedam godina kasnije. Čoletu je srednja škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.
Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam u Zvorniku živio kao podstanar, na raznim adresama – najprije sam, a kasnije s drugim srednjoškolcima sa obje strane Drine, koje su roditelji upisali u medicinsku školu vođeni sličnim ambicijama kao i moji. Umjesto uzornih učenika, društvo u kojem sam se kretao zanimali su rock, heavy metal i razne alternative više nego škola, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, u pokušaju kultiviranja imidža Sid Viciousa, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po nekoliko mjeseci, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam ja samo želio izgledati drugačije.
Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio uredno počešljan i propisno odjeven – pedantan, rekao bi moj otac. Već tada se moglo naslutiti da će jednog dana postati šef ili direktor.
Tih godina Čole me često zadirkivao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču – navodno usput, iako sam uvijek išao s namjerom da se družimo – Čole bi me dočekao pjesmama Halida Bešlića. S njegovog dvokasetaša po stoti put bi odjekivala Pjesma samo o njoj, a stihovi, rime i zvuci harmonike dugo bi mi odzvanjali u glavi. Trudio sam se da ih utišam i izbrišem, jer za jednog rokera mog kalibra bilo je neoprostivo i samo pasivno slušati, a kamoli propjevati neku narodnu pjesmu. Takav bih izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice – one koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugog kolektivnog identiteta.
A onda se vrijeme ubrzalo. Maturirali smo, pa otišli na služenje vojnog roka – Čole u neku vozačku jedinicu, ja u sanitetsku službu. On je bio uzoran vozač oficirima JNA, uniforma mu je stajala kao salivena, dok su mene ubijali kratka kosa i vojvođanska ravnica.
Čim sam skinuo SMB uniformu, pohitao sam u Sarajevo da upišem neki fakultet – samo da se dokopam Sarajeva. Čoleta je, po ranijem planu, već čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao kojem se Čole posvetio ozbiljno i savjesno. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto. Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).
Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, a Drinom su opet plutala mrtva tijela – kao u pričama o prošlom ratu, onom o kojem nam je nekad pričala nena Nura.
Srebrenica je najprije postala enklava, a potom „zaštićena zona“ Ujedinjenih nacija. Ja sam se u to vrijeme zatekao daleko od nje, i s vremenom je Srebrenica postajala sve dalja – ne samo prostorno, nego i kao slika iz nekog drugog svijeta.
U Zagrebu sam, 1993. godine, sasvim slučajno – posudivši telefonsku karticu jednom afričkom vojniku UN-a – upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina. U kratkom razgovoru, na našem obostrano oskudnom engleskom, rekao mi je da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta.
To su bile prve vijesti da je neko od mojih još živ. Ta slučajnost graničila se s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole, na neki način, pronašao put da mi pošalje znak – kao da je tog vojnika namjerno usmjerio prema meni, iako nije mogao znati gdje sam tada.
Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa stigle su mi prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih sam redaka saznao da je dobio sina, a potom i kćerku.
Poruke su zatim počele sporadično stizati i od drugih članova naše porodice – svaka ispisana bolom, patnjom i brigom. Ni oni, više od godinu dana, nisu znali jesam li uopće živ.
Čoletova su se pisma razlikovala od svih ostalih. Njegov rukopis bio je uredan, lijep, a u svaku poruku ugradio bi neki smiješan detalj, nešto čemu sam se kroz suze smijao.
Kada je naša kuća srušena topovima iz Srbije, a potom zapaljena, moji roditelji su se sklonili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao da su mu rođeni. O tome mi je pisao otac.
Nekoliko amaterskih video-kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi vezani istom brigom, strahom i nadom za svoje u Srebrenici i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta.
Na jednoj od tih kaseta vidio sam i Čoleta, sa sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio, i mahao sinovom malom ručicom prema kameri. Bio je mršav, iscrpljen od gladi i opsade, ali njegov pogled i lice zračili su onom istom vedrinom iz naših dječačkih dana.
A onda je sve stalo – i nestalo.
Srebrenica je pala 11. jula 1995. godine. UN i cijeli svijet nijemo su promatrali dok je krvnik Ratko Mladić sa svojim uvježbanim ubicama civila ulazio u Srebrenicu da dovrši genocidni plan započet u aprilu 1992.
Čole se pridružio maršu smrti. Sudeći prema mjestu masovne grobnice u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi, 31. marta 2003. godine. Na bijelom nišanu uklesano je njegovo ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić, 1971-1995.
Njegov život trajao je samo dvadeset i četiri godine. Zato u mom sjećanju on ne stari. Svaka pomisao na Čoleta vraća me u naše djetinjstvo i mladost – u vrijeme kad je sve još bilo moguće.
I više od četvrt stoljeća nakon smrti, Čole i dalje pronalazi način da mi se javi. Tu je, ispred mene, na ekranu kompjutera – u bezbroj puta pogledanom videu na YouTubeu. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.
U posljednje vrijeme zna me iznenaditi – obično dok se biciklom vraćam s posla, kad je već pao mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Jednim uhom slušam vozače kako psuju nas bicikliste, a u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u posljednjih skoro četrdeset godina. Započinjem s Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, uključim random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci.
I onda, dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati.
Pedalam, slušam – i plačem.
Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.
Prva verzija ovog teksta objavljena je 11.07.2021.