Foto: Facebook
Promocija knjige i izložba ilustracija “Rijeke pune priča” autorica Vanje Lazić i Jasmine Čaušević održaće se 9. decembra u 17.30 časova u Domu omladine u Banjaluci. Promocija se održava u okviru Dana Srđana Aleksića u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banjaluka. Knjiga “Rijeke pune priča” namijenjena je djeci i mladima.
Prije promocije u Banjaluci za portal BUKA razgovaramo sa Vanjom i Jasminom.
Napisale ste knjigu „Rijeke pune
priča“, recite nam kako je ova knjiga nastala? Ona je zanmljiva jer nam rijeke
o sebi govore u prvom licu, a svaka rijeka ima i zanimljivu ilustraciju.
Jasmina: Celokupna kreativna ideja koja
stoji iza ove knjige je Vanjina. Vanja je želela da napravi ilustriranu knjigu
o rekama, osmislila je kako bi ona izgledala i pitala me je da li bih ja
sastavila crticu o svakoj od reka koju će ona nacrtati. Ja sam odmah pristala
jer je priča odmah zvučala toliko divno i važno, a i mislila sam da ću crtice o
rekama napisati lako, jer ću inspiraciju potražiti na samim rekama, a
faktografske podatke u bibliotekama i na Internetu. Ispostavilo se da sam
mesecima istraživala o rekama a rezultat toga nisu kratke crtice, već priče iz
prvog lica svake od reka, koje se nalaze u knjizi.
Ova knjiga je romantična i
nostalgična, ujedno realna i strašna jer nam se pokazuje šta sve imamo i šta
sve možemo lako izgubiti. Koliko je važno govoriti o rijekama, da pokušamo
nešto uraditi da se ovo blago koje imamo sačuva?
Jasmina: Upravo smo knjigu ovako koncipirale
kako ste Vi naveli u pitanju kako bi sve generacije mogle da se bave rekama –
od najmlađih koji još i ne čitaju, ali koji će se zainteresirati za reke preko
ilustracija, pa preko svih ostalih. Sve što se o rekama u BiH može pročitati je
impozantno. Ja ću navesti samo monografiju „Rijeke Bosne i Hercegovine“ prof.
dr. Dalibora Balliana, koja je meni presudno pomogla da saznam sve što je bilo
neophodno o rekama. Kada se kroz svoje emotivno iskustvo upoznate sa rekama, i
još o njima pročitate sve šta vam je dostupno, počnete uništavanje reka doživljavati lično i boli vas svaka bačena
plastična flaša na obalu ili u vodu.
Vanja: O rijekama
se u našem medijskom prostoru u posljednjih par godina nažalost govori najčešće
u konetsktu prjetnji sa kojima su suočene, počevši od zunamija planiranih
hidroelektrana, preko smeća, otpadnih voda do ilegalne gradnje uz same obale.
Nama je bilo važno da kroz ovu knjigu, damo priliku da o rijekama govorimo kao blagu,
svjedocima vremena, za koje je i naše postojanje neprekidno vezano. Pokušale
smo stvoriti nešto što će podsjetiti ljude zašto volimo rijeke i da su nam
prijeko potrebne, te da upravo zato trebamo drastično promijeniti svoj odnos
prema njima.
Ilustracije nam donose humanizovan
izgled rijeka, sa njima se možemo poistovijetiti, jer im vidimo lica. Zašto baš ilustracije rijeka u ljudskom liku?
Vanja: Ilustracija
je sjajan mediji upravo zbog mogućnosti da kroz nju stvarate i preprićete
imaginarne i stvarne svjetove. Meni su rijeke uvijek imale lica, karaktere,
fascinirala me činjenica da većina rijeka u BiH nosi ženska imena. Nadam se da
sam kroz ovakve antropomorfne ilustracije uspjela pokazati da su one itekako
žive i svaka je jednistvena a ne prilika
za ostvarivanje profita i nečije vlasništvo.
Jasmina: Ja bih samo još dodala da tek kada
smo završile knjigu, saznale smo za ekološki koncept koji se pojavio još 70ih
godina XX veka i nazivan je „poosobljavanje prirode“ kao strategiji borbe za
očuvanje životne sredine.
Konstantno pričamo o tome da trebamo
pustiti rijeke da mirno teku, ali kao da nas mnogi ne čuju. Zašto je potrebno sačuvati
rijeke, ukoliko je to potrebno nekome objašnjavati?
Vanja: Ponekad
pomislim da bi bilo najbolje kada bismo svi imali obavezne boravke u prirodi i
uz rijeku. Volim vjerovati da bi kada bi svi, barem na kratko, spustili
telefone i laptope i zaista proveli vrijeme u prirodi, shvatili njen značaj i
činjenicu da smo mi tek mala karika u tom veličanstvenom lancu i koliko je
neophodno da razvijemo prvenstveno poštovanje prema rijekama.
Jasmina: Postoji jedna maorska izreka koja
glasi „Ja sam reka i reka je ja“ i koja ne može preciznije i jednostavnije
objasniti zašto moramo čuvati reke. Ako neki ljudi mogu svojim telima da brane
reke od buldožera i rizikuju svoje živote, svako i svaka od nas može da makar
ne ostavlja smeće za sobom u prirodi.
Predivnu prirodu dobili smo u
nasljeđe od naših predaka, ali šta je ono što mi ostavljamo budućim naraštajima…
Jasmina: Vanja i ja ostavljamo ovu ilustriranu
knjigu.
Koliko je važno da se mladima
obraćamo sa ovim temama, da i oni od najranijeg uzrasta shvate važnost očuvanja
rijeka i prirode generalno?
Vanja: Kroz rad na ovom projektu
realizirali smo i radionice sa mladima u 5 gradova BiH, gdje smo razgovarali o
ekološkim problemima, kako se uključiti u njihovo rješavanje, koje su metode,
trikovi, i kroz to iskustvo moram reći da mi se čini da često podcjenjujemo
mlade ljude karakterizirajući ih kao nezainteresovane. Oni svakako odrastaju u
jednom potpuno drugačijem dobu, komuniciraju na drugačiji način i smatram da je
dužnost nas „odraslih“ da nađemo pravi način da s njima razgovaramo o ovim
temama, i tada oni zaista slušaju, brinu i potpuno nas iznenade svojim uvidima
i razmišljanjima.
Jasmina: Obraćati se
mladim ljudima je najvažnije. U nadi da će biti pametniji, pa i pragmatičniji
od svih nas starijih – jer, kako je divno napisala Sandra Josović u priči koja
se zove „Molba“, „Ako nas pijete,
nemojte nas trovati raznim otpadnim vodama, jer time trujete i sebe.“
Imajući u vidu da su sve rijeke u BiH
ugrožene zbog namjere izgradnje malih hidroelektrana koja bi bila vaša poruka
onima koji odlučuju o takvim projektima, onima kojima budućnost rijeka imaju u
svojim rukama?
Jasmina: Ja opet
moram citirati Sandru Josović koja je napisala u knjizi: „Ni jedna
hidroelektrana ni fabrika neće vam dati ono što smo vam mi dale. Nema većeg
blaga od naše pitke vode. Ne zaboravite: ako nema nas, nema ni života. Zato nas
čuvajte! Štitite nas od pohlepe, gramzivosti i neodgovornosti!“
Vanja: Moram priznati da mi je od početka potpuno suluda ideja da neko stavi
lični profit iznad vode koja nam je svima neophodna i nadam se da kada već ne
možemo (a godinama mnogi ljudi pokušavaju) pobjediti ovakve stavove razumom i
apelom na svjest ljudi koji donose takve odluke, da ćemo u budućnosti kroz
zakonska i pravna rješenja zaštititi naše rijeke.
Obilazile ste rijeke, razgovarale sa
ljudima, koliko po, vašem mišljenju, rijeke utiču na karakter ljudi koji žive u
njihoj blizini, kao i na gradove kroz koje prolaze?
Vanja: Kroz te razgovore smo potvrdile
svoje uvjerenje da je ta veza neraskidiva, kako je jedan od naših sagovornika
rekao „Bio sam, biti ću i nestati, ali rijeka je zauvijek tu“
Jasmina: Ja sam uverena da reka presudno,
direktno, ali i suptilno, oblikuje svest, identitet, karakter ljudi koji žive
uz nju, jer im uslovljava i usmerava svakodnevicu. Ja sam rođena i odrasla na
Dunavu, i tu reku osećam u svom krvotoku bez obzira koliko sam daleko od nje.
Svaki put kada joj se vratim, pri prvom susretu srce mi se uzburka od sreće i
utehe.
Imali ste promocije ove knjige u
nekoliko gradova, kakvi su vam utisci sa tim promocija, kao i šta nas očekuje u
Banjaluci?
Jasmina: Do sada smo imale promocije u
Sarajevu i Olovu, i ja sam se na obe suzdržavala da ne pustim suzu u nekim
trenucima koji su mi bili posebno emotivni. Reakcije ljudi su toliko dobronamerne
i pune podrške da je to teško rečima dočarati.
Vanja: Uvijek je neobično i pomalo
zastrašujuće, kada svoju ideju nakon mjeseci i mjeseci rada, skica,
prepravljanja imate priliku podjeliti sa ljudima. Podrška koju smo do sada
dobile nam je zaista dala u vjetar u leđa da smo na dobrom putu. Važno nam je
da su susreti sa našom knjigom emotivni i potpuno iskreni i sigurne smo da će
tako biti i u Banjaluci.
