Daleko od toga da se mešam u pravna pitanja – samo sam imala duži napad štucanja, telesnog znaka sećanja – kada je bivši predsednik republike patetično zaključio da je Dodik kažnjen za verbalni delikt. Nije, kažnjen je zbog toga što je, mimo odluke visokog predstavnika Kristijana Šmita, gurao dva zakona koji bi još više prekinuli veze Republike Srpske i/u/sa BiH, na nivou Ustavnog suda. Drugim rečima, pokušao je ozbiljnu separatističku akciju, sasvim blizu puča. Da bi stvari bile groteskne, još pre dve godine ista Republika Srpska obnovila je verbalni delikt preformulisanjem klevete kao krivičnog dela. Tu bi itekako bilo osnove da se Dodiku sudi, jer je baš na Kristijana Šmita bacio seriju uvreda/kleveta/laži: šalabajzer, baksuz, kriminalac, neizabran (vala je imenovan, po obavezujućem dogovoru sa EU), glupak, budala i još svašta drugo. Reči koje izgovaraju političke vođe, praćene odlukama koje se tiču državnih odnosa izvesno nisu verbalni delikt, već spadaju u druge zakone, teže kategorije: verbalni delikt je za sitne ribe smetalice, intelektualce i umetnike, za koje se Dodik u svojoj kući tako pobrinuo. Sem kazne koju je dobio, Dodiku bi se dakle moralo suditi i po njegovom zakonu, obnovi verbalnog delikta, i tu bi sigurno dobio poveću novčanu kaznu – jer tako je zakon formulisan.
Slučaj je po sebi sulud i sumanut, ali ne dovoljno da ga bivši predsednik države Srbije ne bi dogradio: prvo ogromna količina zgražanja i obećanja, da bi pokrio ono što neminovno sledi, a to je da pusti Dodika niz vodu čim mu malo podviknu zna se odakle, a drugo je da bi sam bivši predsednik države po Dodikovom zakonu o kleveti prvo platio milione za izgovorene uvrede/klevete/laži, a zatim završio u zatvoru, posle bankrota. U najnovijem takvom izlivu, napao je Šmita kao Nemca, jer svi Nemci mrze Srbe, pa je još dodao ksenofobičnu viziju po kojoj on sam, dakle i svi Srblji, ne smeju verovati nijednom strancu. To je valjda osnovna kvalifikacija za uređenje nerazrešivog kosovskog čvora, kao i za članstvo u EU. Sledimo li taj smer ludila, Dodik je dobrodošao u Srbiji kao i u domu bivšeg predsednika države, a ovaj opet ne bi smeo da ode Dodiku u Republiku Srpsku, jer bi ga tamo odmah morali uhapsiti zbog verbalnog delikta.
Verovatno će se u nekoj kancelariji vlade naći neko ko će malo ispeglati ovo sa verbalnim deliktom, jer to bi mogao biti poslednji od mnogih signala onome delu međunarodne javnosti koji ima veze sa državom njenog bivšeg predsednika. Detalj je u osnovi nevažan, i onda se još i izgubi u onome što je veliki pokojni filozof Gašpar Mikloš Tamaš rekao o Mađarskoj: sve kritike o stanju u Mađarskoj i Orbanovoj tiraniji ne mogu da nekome ko ne zna mađarski dočaraju svakodnevnu grozu javnog govora, načina, nijansi, detalja, gestova, grimasa, konteksta… To važi i u našem slučaju. Zadovoljimo se time da je „verbalna delikatesa“ najmoćnija domaća motivacija pobune.
A kako se može odgovoriti neoborivom argumentu o neznanju mađarskog? Evo svežeg primera sa CNN: Kristijan Amanpur intervjuiše par aktivista iz Izraela, koji tvrde da njihova država izvodi genocid nad Palestincima. Oni potvrđuju da 99% njihovih sugrađana smatra da Palestince, kao niža bića, treba istrebiti. Novinarka zatim zapletenim potpitanjima pokušava da dozna kojim dokazima i argumentima mogu da potvrde to svoje uverenje. Vidno iritirana, aktivistkinja ju prekida – dosta teorije, da je to genocid može da vidi svako iz Izraela svojim očima, i da proveri to u definiciji UN-a. Svakodnevica je još mnogo surovija: u Izraelu, vaspitačice vode grupe učenika na mesta sa kojih se najbolje vide događaji u Gazi, tamo ih čekaju, na šamlicama i u stolicama na sklapanje, stalni posmatrači. Uz pićence, navijanje i komentare, veče pada, i ostaju samo hardkor gledaoci sa infracrvenim dvogledima. Pa kako ne poželeti da se ništa ne vidi i da se ne razume mađarski?
Vidimo, čujemo i razumemo; što više, to je kraj bliži, jer ne znaju da zaćute.