Klasično objašnjenje o sudaru električnih naboja unutar oblaka sada dobija zanimljiv zaokret – prema novim istraživanjima, čini se da odgovor možda leži u dalekom svemiru.
Naime, prema studiji objavljenoj 28. jula u naučnom časopisu Journal of Geophysical Research: Atmospheres, lančana reakcija koja završava munjom može započeti dolaskom visokoenergetskih čestica iz svemira, poznatih kao kosmičke zrake.
Glavni autor rada, Viktor Pasko sa Univerziteta Penn State, navodi da su prvi put uspjeli numerički objasniti kako se munja formira u stvarnim atmosferskim uslovima. Njihovi rezultati povezuju do sada nepovezane pojave – rendgenske zrake, električna polja i lavinske efekte elektrona.
Iako je još u 18. vijeku Benjamin Franklin dokazao da je munja električna pojava, svojim legendarnim eksperimentom sa zmajem i ključem, savremena mjerenja pokazuju da električno polje unutar oblaka nije dovoljno jako da spontano pokrene pražnjenje. To je otvorilo vrata teorijama koje traže “okidač” izvan same Zemljine atmosfere.
Više teorija
Jedna od teorija upućuje na trenje unutar oblaka kao izvor razdvajanja električnih naboja, ali druga, sve popularnija, ukazuje na kosmičke zrake. Riječ je o protonima i drugim subatomskim česticama koje dolaze iz različitih izvora u svemiru – od eksplozija supernova do pulsara i Sunca.
Kada takva čestica udari u gornje slojeve atmosfere, izaziva kaskadnu lavinu elektrona koji se, pod utjecajem električnog polja unutar oblaka, ubrzavaju i množe, sudarajući se s molekulama zraka poput kisika i azota. Taj proces oslobađa visokoenergetske fotone, među kojima su i X-zrake, koje mogu potaknuti dodatne elektronske lavine – i sve to zajedno vodi do stvaranja munje.
Naučnici su svoja predviđanja testirali korištenjem podataka prikupljenih sa Zemlje, satelita i letjelica na velikim visinama. Računalni modeli pokazali su da elektroni koje stvaraju svemirske čestice mogu izazvati upravo one energetske procese koji prethode vidljivom udaru munje.
Još jedan zanimljiv rezultat studije jeste objašnjenje tzv. bljeskova gama-zraka, koje su naučnici znali zabilježiti u olujnim oblacima. Ti izboji zračenja, nastali bez prateće svjetlosne ili radijske buke, do sada su bili prilično enigmatični. No, prema modelu, oni su rezultat izuzetno lokaliziranih i snažnih elektronskih lavina koje se odvijaju u gotovo “nevidljivim” dijelovima oblaka.
Zaključno, čini se da priča o munji više nije samo zemaljska – njen pravi početak mogao bi biti ukorijenjen u neprestanoj kiši subatomskih čestica koje nas stalno bombarduju iz svemira.