„Hvala Ranki Mišić. Bilo je trenutaka kada smo se više ili manje slagali, ali u jednu stvar sam uvijek bio siguran – da voli Republiku Srpsku koliko i ja i da želi da bude jaka i stabilna,“ napisao je vrhovni komandant Republike Srpske na svom X nalogu.
Kakva zahvalnica! Da se naježiš!
Neki zlobnici su odmah prokomentarisali da se Ranki, nakon sindikalne, smiješi politička karijera. Možda je to i tačno, ali nije bitno.
Nije u ovoj priči bitna ni Ranka Mišić. Bitna je ljubav prema Republici Srpskoj.
Da li je to svemogući Dodik, koji već decenijama, uspješno i simultano, zamajava i narod, i glasače, i političke protivnike, i političko Sarajevo, i međunarodnu zajednicu, upravo inaugurisao novo, vrlo kurentno, zanimanje?
Zanimanje zvano „volim Republiku Srpsku“.
Ovo zanimanje, kao i sva druga, naravno, ima svoje stepene stručnosti.
Recimo obično, random „volim Republiku Srpsku“, podrazumijeva da dotični pazi šta objavljuje, lajkuje i komentariše na društvenim mrežama. Ničim se ne ističe, ali ne čita kolumne Srđana Puhala, ili to čini potajno, u gluvo doba noći, i bez ostavljanja tragova, koji bi ga mogli svrstati međ autošoviniste.
On, naravno, navija za Novaka Đokovića i za reprezentaciju Srbije, nema tu ničeg lošeg, on voli sport i zdrav način života.
Pripravnik u zanimanju „volim Republiku Srpsku“ 11. jula će se praviti da je 12. februar ili neki sličan beznačajan datum.
Iako ne zna ni 10 Božjih zapovijesti, povremeno će obići neki manastir i slikati se na tom „svetom mjestu“. Potrudiće se da pročita „Knjigu o Milutinu“ ili neki sličan klasik srpske rodoljubive literature.
Kloniće se i „pumpanja“ i Ćaćilenda, vješto će izbjegavati razgovor o Vučiću, Dodiku, Mladiću i Karadžiću. Ali će u odsudnom trenutku i tamo gdje treba izjaviti kako „voli Republiku Srpsku“. I to će mu se, kad tad, isplatiti.
Visokokvalifikovani „volim Republiku Srpsku“ je malo žešći lik. On sluša Baju Malog Knindžu.
Za njega su Ratko Mladić i Radovan Karadžić srpski heroji, a 11. jul je međunarodni dan fraze „a šta su oni nama radili“.
I on, naravno, navija za Novaka Đokovića i za reprezentaciju Srbije, ali mnogo glasnije, busajući se u grudi patriotske i krsteći se i kad treba i kad ne treba. Uglavnom kad ne treba.
Ne čita ništa, ali se pravi da je pročitao sabrana djela Dobrice Ćosića i Nikolaja Velimirovića i da zna sve o Njegošu i Svetom Savi.
On je onaj što ne da šume i što vjeruje da „granica postoji“, čak i tamo gdje je nema.
I kad ne glasa za Dodika, pridružuje se njegovim borbama za „srpsku stvar“, ne pitajući se da li Dodik, ustvari, tuđom stvari svoje gloginje mlati.
On obožava Aleksandra Vučića, kao što je nekad, ako ima dovoljno godina, obožavao Slobodana Miloševića.
Vjeruje u priču o otadžbinskom ratu, a s gnušanjem odbacuje „muslimanski narativ“ o opsadi Sarajeva.
Ponekad odalami ženu, zato što je nervozan i što treba da se zna ko je gazda u kući.
Često ponavlja čuvenu narodnu mudrost: „nek je i lopov, ali je naš, bolje je da nas pljačkaju naši, nego njihovi“.
Još češće ponavlja da „voli Republiku Srpsku“, uglavnom u kafani ili pred prodavnicom, dok pije pivu s društvom iz kraja. I od toga nema nikakve koristi. On o koristi i ne razmišlja. On uopšte ne razmišlja.
Diplomirani „volim Republiku Srpsku i želim da bude stabilna i jaka“ spada u višu klasu volilaca.
On je član ili bar simpatizer SNSD ili neke druge „patriotske stranke“ sa sjedištem u Republici Srpskoj.
Što se tiče partijskog angažmana ne može da pogriješi: prvo zato što su sve stranke u Republici Srpskoj srpske – patriotske, a drugo što je prelijetanje iz jednog u drugi patriotski tabor već uobičajena praksa. I nije kažnjivo, osim ako si Milan Miličević. A on nije taj.
On prati sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, gleda RTRS, Pink i Informer, da bi bio informisan o zbivanjima u srpskom svetu.
Radovan Karadžić je za njega prvi predsjednik Republike Srpske. I ništa drugo. A Ratko Mladić je general. I ništa drugo.
U Srebrenici se 11. jula 1995. desio „strašan zločin“, ali to nipošto nije bio genocid. Jer, srpski narod, reći će ovaj diplomirani volilac Republike Srpske, nije genocidan narod. Šta tu nije jasno!
Novak Đoković je bio njegov idol, sve dok nije počeo ovu ujdurmu s „pumpanjem“.
On će često reći da „voli svoje, ali nikog ne mrzi, eto ima i jednog prijatelja Bošnjaka.“
Protesti studenata u Srbiji i ekologa u Republici Srpskoj za njega su obično izmotavanje i besposlica, od koje nema vajde. A uz to su i stranoplaćenički projekti usmjereni protiv srpskog naroda i srpske države. Takoreći obojene revolucije.
On računa da će mu se to što „voli Republiku Srpsku i želi da ona bude stabilna i jaka“ svakako isplatiti. Jer, on to zaslužuje.
„Volim Republiku Srpsku kao što je voli Milorad Dodik“ – to je već doktorat iz patriotizma i odanosti vođi.
Neki među tim doktorima su uspješni pisci sa bezbroj napisanih knjiga, u kojima je M. Dodik glavni lik. Neki su isto pisci, koji su od prodatih knjiga kupili stan u Beču. Ima među njima i pionirki, za koje je Dodik „ i Tito i Bog“. Ima tu i neimara, i bankara, i IT stručnjaka, i tender majstora… i još sva sila znanih i neznanih živopisnih likova.
Oni su spremni da Republiku Srpsku brane do posljednjeg dolara, jer znaju da nigdje na svijetu ne bi bili ono što su u Dodikovoj Republici Srpskoj.
Ne treba smetnuti s uma da je Republika Srpska puna mladih i još neafirmisanih jastrebova spremnih da kradu glasove, organizuju mitinge i farme botova, negiraju genocid… čine sve što je potrebno da bi dokazali kako „vole Republiku Srpsku kao što je voli Milorad Dodik“.
Dobro, ne mora Dodik, može i neki drugi vožd, nisu oni gadljivi. Važno je da im se doktorat isplati.
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Izvor Implus portal