Ovih dana svjedočimo još jednu u beskonačnom nizu kosovskih kriza. Premda se neki racionalni prijedlozi naziru, malo je vjerovatno da će se napokon dobaciti do rješenja. Zašto je ovo tako težak problem?
1.
Formalnopravno posmatrano, kosovski slučaj je kristalno jasan: šta god kojekakvi međunarodni i domaći bleferi tvrdili, prema međunarodnom pravu, unilateralna secesija je nedopuštena. Nikakvi izuzeci tu ne postoje i fazon „sui generisa“ je običan blef. Prema tome, čak i da sve države na planeti, sem Srbije, priznaju Kosovo, ta nezavisnost je ilegalna dok god ne dobije saglasnost Srbije. To znači da, kakvo god bude buduće rješenje kosovskog slučaja, prvi i nužan uslov je da Srbija definiše svoj stav o tome. Pravo pitanje stoga glasi: zašto Srbija nije u stanju to da uradi? Zato što to nije samo kriza srpsko-kosovarskih odnosa, već, još i više, kriza unutrašnjeg uređenja srpske države – ona naprosto nema potrebne mehanizme za donošenje takve odluke. A nema ih zato što nije dovršena demokratska država sa izgrađenim i jakim institucijama, već neka vrsta poluautokratije.
2.
Razmotrimo samo dvije od realnih opcija: (1) održavanje tzv „zamrznutog“ konflikta uz ostavljanje tog pitanja za neko buduće vrijeme; i (2) priznanje nezavisnosti Kosova uz formiranje neke vrste visokoautonomne oblasti sa srpskom većinom, po ugledu na rješenje koje smo mi u BiH izborili stvarajući Republiku Srpsku. Prvi prijedlog po pravilu zagovaraju „patriote“, nadajući se da će se omjer snaga na međunarodnoj sceni promijeniti u povoljnijem smjeru za Srbiju i omogućiti mirnu ili vojnu „reintegraciju“. Drugi prijedlog dolazi ovih dana od strane SAD. Ako mi ispravno čitamo poruke američkog izaslanika Eskobara, to je nešto što Amerikanci smatraju optimalnim rješenjem koje bi moglo dobiti saglasnost svih strana.
Zašto vlasti Srbije ne mogu prihvatiti niti jedno od ovih rješenja, niti bilo koje drugo? Zato što, ko god to uradi, biće anatemisan i zapečatiće svoju političku sudbinu. Ako se prihvati nezavisnost Kosova+ZSO onaj KO to potpiše biće vječno označen izdajnikom koji je prodao vijekovnu srpsku zemlju i iznevjerio našu prošlost. Ako se odluči za održavanje zamrznutog sukoba, onaj KO to odluči biće označen iracionalnom budalom koja žrtvuje budućnost naše djece zarad mitoloških bajki.
3.
Tako nam ova kriza, tj. nesposobnost Srbije da formuliše bilo kakvu strategiju po tom pitanju pokazuje suštinu krize srpske države. Naime, Srbija nije izgradila institucionalne mehanizme za donošenje ovakvih odluka. Ona je još od Miloševića pa do danas izmjestila odlučivanje izvan institucija i potpuno personalizovala proces donošenja političkih odluka. One se ne donose na platformama koje moderne i zdrave države obezbjeđuju u tu svrhu (od parlamenta, preko javnog servisa, pa do nezavisnih intelektualaca itd), već na osnovu akta volje onog ko je u datom momentu na poziciji Vožda.
To se lako vidi upravo po personalnim rješenjima za pozicije koje su važne za rješavanje Kosova. Recimo, dugogodišnji no1 kancelarije za Kosovo bio je Marko Đurić, trenutni ambasador u Vašingtonu (!) – ključnom mjestu za organizovanje budućeg kosovskog Dejtona, a Aleksandar Vulin je rukovodio bezbjednosnim sektorom i trenutno BIA. Imajući u vidu očitu podkapacitiranost ovih personalnih rješenja za takve funkcije, jasno je da oni tu nisu ni postavljeni da autonomno djeluju, misle svojom glavom i formulišu opcije, već da slijepo slijede direktive vođe.
To pak vođu stavlja u bezizlaznu situaciju: u ovom slučaju da bude izdajnik koji je pogazio prošlost svog naroda ili idiot koji uništava budućnost svoje zemlje. U pitanju je zakonomjerna kazna za destrukciju institucija: ako se parlament svede na puku pričaonicu koja glasa aklamacijom; vlada svede na pukog provodioca volje šefa partije; javni sektor, umjesto u prostor za pokretanje stvarne diskusije, pretvori u PINK/Happy debilanu i panegirike vlasti; a svaka kritika i drugačije mišljenje blokira automatskim etiketiranjem za izdaju; onda ste doveli sebe u situaciju da sami morate donositi odluke za sve i snositi posljedice toga.
A to je veoma nezahvalna stvar. Imajući u vidu istoriju likvidacije naših voždeva (sjetimo se samo jadne sudbine Miloševića), ne čudi da niko nema hrabrosti, niti je dovoljno lud, da donosi takve odluke. Otuda beskonačno razvlačenje. Zamislimo samo kako bi Vučić bio razapet od strane „pravih-Srbi-patriota“, SPC i sl. kada bi samo napomenuo Eskobarov model kao realnu opciju na pregovaračkom stolu. Jedino što mu preostaje je da skače s opcije na opciju i pokušava zadovoljiti sve – jedan dan pričajući jedno, drugi dan drugo itd. Jedna od poenti demokratskih institucija je upravo da se takvi ćorsokaci izbjegnu: odluke su „anonimne“ (tj. „institucionalne“), a ne personalne, te stoga odgovornost ne može biti svaljena na jednog, pa političari mogu da djeluju ne bojeći se giljotine.
Radi se o dobro poznatoj pogrešnoj postavci: naša politika se uporno koncentriše na pitanje KO treba da vlada (u ovom slučaju „Ko“ treba da donese odluku o Kosovu). Međutim, pravo pitanje je: KOLIKE INGERENCIJE vlast treba da ima. Nijedna vlast nema ingerencije da prizna Kosovo (a to je tako čak i da Kosovo nije ustavna klauzula). To može uraditi samo srpski narod (na primjer na referendumu) ako odluči da su mu troškovi odbrane Kosova isuviše veliki – od sankcija, ekonomskog i svakog drugog zaostajanja, izolacije, možda čak i viza i šta već može da se desi. Da bi on to mogao odlučiti, potrebno je da ima platforme kroz koje će se takva odluka iskomunicirati na pravi način. Zdravo rješenje za Kosovo mora podrazumijevati, kao prethodni korak, unutarnacionalnu diskusiju srpskog naroda, koje međutim nema (iako kriza traje već decenijama), niti je može biti, jer nema gdje da se desi. Da bi ona bila moguća, potrebne su nam platforme moderne države koje to omogućuju. Dakle, prije rješavanja Kosova, Srbija će morati promijeniti sebe. Ona će morati obnoviti svoje institucije, koje su sada samo fasada i postoje tek formalno.
4.
Stvar je dodatno loša, jer u državama koje su urušile svoje institucije, a odluke su produkt volje jednog, to su uvijek iracionalne odluke. Naime, koliko god neko bio genijalan vladar, on ne može imati takav uvid u stvarnost da bi mogao kompetentno pokriti sve segmente društvenog života. Vučić često djeluje kao šarlatan koji tvrdi da se razumije u sve – od procesa proizvodnje elekrične energije, izgradnje autoputa, pa do „pročitao sam cijelog Jaspersa“.
To šarlatanstvo nema veze s njegovim objektivnim kapacitetima – on je naprosto doveden u poziciju da mora biti svakom loncu poklopac i ne skidati se sa TV-a. I on tu nije nikakav izuzetak, već samo jedan od bezbrojnih istorijskih dokaza za ovu tezu. Putin je, navodno, sredinom maja sam donosio operativne odluke na bojištu u Ukrajini (ne vjerujući svojim generalima šta mu pričaju). U takvim režimima vođe čak ne mogu ni realno sagledati stvari, iz razloga što ljudi na pozicijama sa kojih treba da obezbjede kompletnu informaciju za odluku neće reći pravo stanje stvari – bilo zato što nemaju kapacitet da ga razumiju, bilo zato što su uplašeni pa vođi pričaju bajke koje želi da čuje.
Prema tome, zamka u koju ovakvi personalizovani režimi uhvate same sebe je bezizlazna: nemoguće je imati kompetencije za sve, nemoguće je čak imati ni kompletne informacije za bilo kakvo djelovanje, a sva odgovornost je natovarena na jednog. Ako je iole pametan, on će lako zaključiti da mu je status quo jedina opcija. A ako je baš pametan i pravi državnik, prihvatiće se posla izgradnje institucija države.