U poslednje vreme imam zabrinjavajuću maglu u mozgu – stvarnost je postala nečitka, kao da je jezik probušeni krčag pa se značenje razliva svuda po podu. Povremeno proveravam značenje reči koju sam napisala: da li „nečitko“ još uvek znači „suviše haotično da bi se moglo pročitati“? Dan posle druge inauguracije Donalda Trumpa moja verbalna kognicija je uporno otkazivala: dobila sam mejl od proizvođača dečje odeće Hanna Andersson i pročitala to ime kao „Hamas“; na ulici sam umesto natpisa „vruća joga“ videla „vruća droga“; u metrou sam pozorišni plakat na kom je pisalo „Jan. Ticketting“ pročitala kao Jia Tolentino. Izmiču mi čak i reči kojima bih preciznije opisala taj osećaj izgubljenosti. Onda mi u pomoć priskaču slike: maglovita bela kišica, istopljena duga u barici benzina, izolacija od ružičaste pene koja izviruje između slojeva iverice.
Možda bi sve ovo trebalo da pišem u formularu koji se popunjava u čekaonici kod neurologa. Možda je ovo samo magla koja se nije razišla posle moje treće runde kovida. Možda je posledica cepanja moje ličnosti: imam dvoje male dece, a pola dana radim i pravim se da ih nemam. Možda me je baš na ovo upozoravala majka pre dvadeset godina kad je otkrila moju strast prema marihuani. Mada imam utisak da se danas mnogi ljudi sve vreme slično osećaju.
***
Razlog te magle možda je čudna stvar koja se dogodila sa vremenom. Tu pojavu pratim na svom telefonu, spravi zbog koje kao da sam prikucana za dasku nestvarne sadašnjosti: prošlost je nestala, budućnost je nezamisliva, a ja zurim u sadašnjost koja se beskrajno obnavlja. Više od deset godina jadanja na takvo stanje nije ni najmanje ublažilo moju svakodnevnu prinudno indukovanu disocijaciju. Do nedavno je svet oko mene izgledao konkretnije od svega što bih videla na telefonu, ali ove godine se desila prekretnica. Sada kognitivni pipci telefonske psihoze bolje zahvataju savremenost (kao na primer Signalgejt) nego polje narcisa u obližnjem parku. Telefon jede vreme; zbog njega živimo kao ljudi u kazinu, s tamnom zavesom na prozoru koja isključuje svet, samo što je ovde ta zavesa ekran koji pokazuje suviše sveta, i to prebrzo. Kao što Richard Seymour piše u knjizi Cvrkutava tviter mašina (The Twittering Machine), izbegavanje stvarnog vremenskog toka, to prinudno jedenje vremena zapravo je priča strave i užasa i verovatno se pojavljuje samo „u društvu koje neprekidno proizvodi horor“.
Ali sad i stvarnost počinje da proždire vreme. Na primer: deset dana pre nego što je položio zakletvu, Trump je bio proglašen krivim po svakoj od trideset četiri tačke optužnice za falsifikovanje poslovnih knjiga (prošao je bez ikakve kazne). Zapravo se toga ne sećam niti razumem da li je to važno. Pamtim, doduše, njegov prvi dan u ponovljenoj ulozi predsednika, kad je preimenovao Meksički zaliv i potpisao izvršne naredbe kojima se ukida američko državljanstvo na osnovu rođenja u Americi, ponovo uvodi smrtna kazna na federalnom nivou i saseca sve što miriše na DEI (različitost, ravnopravnost, inkluziju). A sećam se i njegovog petog dana, kada je otkazao saradnju sa nezavisnim agencijama za nadzor rada vlade (watchdogs), naredio da se obustavi ispitivanje o talasu zabrane knjiga u školama i predložio raspuštanje federalne agencije za prirodne katastrofe FEMA, kao i desetog dana, kada je najavio planove da migrante preseli u Gvantanamo i izneo tvrđenje (bez dokaza) da su Sjedinjene Države poslale u Gazu kondome u vrednosti od pedeset miliona dolara. Ali bilo je još devedeset i više takvih dana, i događaji u svakom od njih su izgledali nezamislivi dok su se najpre materijalizovali u naslovima, a onda brzo prelazili u kognitivno čistilište za stvari koje nisu potpuno apsorbovane ili obrađene niti se oko njih vodila borba, već su samo utisnute u stvarnost, gde će ostati kao sve bleđa pozadina nove i svakodnevne groteskne parade.
Osećala sam to i na početku Trumpovog prvog mandata, ali ta vremena su bila divna u poređenju sa ovima. Sada naš predsednik, zajedno sa svojim pomoćnikom za proizvodnju sadržaja Elonom Muskom, radi tempom interneta, a znamo da se on neprestano ubrzava u poslednjih osam godina. Trump koristi tu brzinu, služi se načinom na koji ona oštećuje naš osećaj za realnost, pretiče je. Biti ljut čini se gotovo zastarelim, besmislenim zaostatkom iz vremena prvog mandata, kada je bilo novo misliti Ne može to da uradi, to je protivzakonito ili Ako to uradi srljamo pravo u fašizam. Već smo u njemu i upravo doživljavamo još jedan talas američkog fašizma u ovom veku. Administracija se ponaša kao gomila drogiranih klinaca koji pale kuće i kasape nameštaj, dok Demokrate (uz otprilike tri izuzetka) izgledaju kao očajni roditelji koji su se dosetili samo da podignu transparent sa glupim natpisom „Izazivanje požara je loše“.
Laknulo mi je kad smo izašli iz faze otpora „dole narandžasti“, a da je prošlog januara nešto samo zaličilo na „pussy hats“ izašla bih na sred ulice da me pod hitno pregaze prva kola koja naiđu. Obolela sam od sindroma zlostavljane osobe: pobuna nema smisla ako smo godinama osuđeni na vlast silnika. Moja psihološka reakcija na Trumpa i moje građansko osećanje da nešto treba uraditi radikalno je promenio rat u Gazi, čiji užasi izgledaju nemogući svakog jutra, a onda glatko i podmuklo prelaze u nepopravljivu prošlost. Godinu i po dana gledamo na svojim telefonima video snimke dece ostavljene da umru u bolnicama koje bombarduje Izrael, roditelja koji plaču nad telima svoje dece, izgladnelih siročića koji krpama pokrivaju mlađu braću i sestre ne bi li ih ugrejali. Naša država i dalje daje Izraelu milijarde dolara vojne pomoći za nastavak tih strahota. Jedna aktivistička grupa je izbrojala da je samo devedeset članova Kongresa (od njih petsto trideset pet) ikada bar u pola glasa pozvalo da se s tim prestane.
Postojao je stvarni otpor, stvarna želja da se ta nepodnošljiva situacija već jednom završi: ljudi su marširali, pisali pisma, saletali političare, zauzimali zgrade, blokirali puteve, bivali hapšeni i živi se spaljivali. U nekom trenutku mog pitomog pisanja pisama shvatila sam da ne očekujem da ijedna moja reč dopre do nekog ljudskog bića. Kancelarija mog senatora konačno mi je odgovorila prošlog decembra napisavši da Izrael nastoji da „svede na najmanju meru gubitak nedužnih palestinskih života i da obezbedi maksimalnu humanitarnu pomoć nedužnim civilima u Gazi“. (Neposredno posle 7. oktobra izraelske vlasti su pozvale na „potpunu opsadu ljudskih životinja“ u Gazi i potpuni prekid snabdevanja električnom energijom, vodom i gorivom. Izrael neprekidno uništava infrastrukturu u Gazi i blokira humanitarnu pomoć.) U jednom trenutku kao da sam se zamrzla, pa potonula u malodušnost i na kraju se povukla u sebe. Nastavila sam da pišem pisma, ali to je sada prazni ritual, kao kad sam bila mala i bacala novčiće u fontanu. Moja deca nemaju taj izbor: uporno ih vučem na protestne marševe pod budnim okom dronova njujorške policije.
***
Slutim da se gadan osećaj u mojoj glavi može pripisati i kukavičkom nagonu: lakše je povući se iz stvarnosti nego priznati da je ono što se čuje i vidi u vestima stvarno. Smrtonosno gašenje globalne infrastrukture javnog zdravstva. Deportovanje venecuelanskih muškaraca u paklene džinovske zatvore u El Salvadoru zbog sumnje da su povezani s kriminalnim bandama, sumnje zasnovane na njihovim tetovažama: cveće, logo fudbalskog kluba, traka u znak podrške borbi protiv autizma. Desetogodišnji dečak sa državljanstvom i malignim tumorom na mozgu deportovan je usred terapije zajedno sa svojim roditeljima koji nemaju dokumenta. Istraživanje raka proglašeno je po kratkom postupku nepotrebnim i finansiranje u toj oblasti je drastično smanjeno. Srezana su i sredstva za Službu nacionalnih parkova, vladinu agenciju čije je postojanje verovatno najopravdanije na svetu. Predlozi zakona koji su se našli pred Predstavničkim domom podsećaju na Turkmenistan: da se Trumpov rođendan proglasi državnim praznikom, da se njegovo lice ukleše na planinu Rašmor, da se njegova slika stavi na novu novčanicu od 250 dolara. Pa onda državne otmice (ne znam kako bih to drukčije nazvala): nestanak postdiplomca, vlasnika zelene karte, u ICE centru za zadržavanje u Luizijani, zbog podrške propalestinskom kampu na Univerzitetu Kolumbija. Isti postupak je primenjen prema turskoj Fulbrajtovoj stipendistkinji sa studentskom vizom: na ulici su je presreli maskirani muškarci, stavili joj lisice i oduzeli telefon zato što je bila koautorka teksta objavljenog u rubrici „lični stav“. Planovi za „zlatnu kartu“ koja se kupuje za pet miliona dolara. Hapšenje sudije iz Milvokija zato što je navodno pomogla jednom imigrantu da izbegne federalne agente. Kampanja prikupljanja donacija za predsednika koji se po zakonu više ne može kandidovati, to jest niz večera na kojima se jedan obrok plaća milion dolara.
Mnoge od tih novosti čine se suviše strašne da bi bile istinite, ali jesu istinite iako o njima izveštavaju glasila kojima mnogi Amerikanci ne veruju i iako se pojavljuju u vestima pored niza očiglednih laži – ili što je možda još gore, pored čudnovato neodređenih iskaza. Pre izvesnog vremena na Redditu je počela da kruži slika zlatnog obrisa planine Rašmor, s Trumpovom glavom nagnutom na jednu stranu, koja je navodno izložena u Mar-a-Lagu. Kad sam nekoliko puta videla tu sliku, nisam bila sigurna da li je posredi prava fotografija ili proizvod veštačke inteligencije. Potražila sam izvor i našla da je Kristi Noem, sadašnja ministarka za nacionalnu bezbednost, pre pet godina zaista poklonila Trumpu malu skulpturu njegove glave na planini Rašmor. Okej, pomislila sam, možda je fotografija prava. S druge strane, shvatila sam da saznanje o tome da slika zlatne planine Trumpmor u Mar-a-Lagu verno odražava delić stvarnosti za mene ništa ne rešava. Nešto kasnije, Noem se pojavila ispred gomile muškaraca u kavezu u zatvoru CECOT u El Salvadoru. Upozoravala je „ilegalne strance“ da odmah napuste Ameriku ako ne žele da završe u takvom kavezu. U sredini videa postoji rez koji izgleda kao greška, pa neki ljudi tvrde da je u pitanju montaža. Ali čak i da su u pravu, šta sve to skupa uopšte znači?
Pre neki dan sam upitala jednu koleginicu novinarku da li je i njoj oslabio uobičajeni refleksni poriv za proveravanjem informacija. Odgovorila mi je da i dalje istražuje važne sadržaje ili one koji su na neki način bitni za njen rad. I ja to radim, odgovorila sam. Ali sada postoji jedna vrsta činjenica na mreži koje registrujem kao znake da svet izmiče mom razumevanju. Snimak Pikačua koji beži od policije na demonstracijama u Turskoj. Snimak u kome bivši guverner Andrew Cuomo kaže: „Kao Njujorčanin ja sam crn, ja sam gej, ja sam invalid i žena koja pokušava da kontroliše svoje zdravlje i svoje odluke.“ Vidim Temuove oglase za čudnovate proizvode, na primer vodeni tobogan na naduvavanje pored digitalno dodate dece i igračaka. Kliknem na oglas za tobogan da istražim stvar i ukaže se bezbednosno pitanje: „Gde se najčešće pojavljuje ovo voće?“ Tu su pomorandže, jedna kruška, limun i baget, postavljeni naspram uskovitlane pozadine. Još pospana, pomislim da se najčešće pojavljuju u piljarnici.A onda se setim da je to verovatno pitanje čiji se odgovori koriste za obuku AI.
Lažne slike me nisu mnogo uznemiravale sve dok nisam počela da ih gledam sa svojom decom. Često mi traže da im pokažem slike mladunaca životinja. Onda je Google počeo da nam servira stvorenja koja je proizvela veštačka inteligencija i tako nam uništio radost i čuđenje nad činjenicom da mali paunovi i lavići stvarno postoje. Ako guglate Van Gogha, već neko vreme najpre iskače verzija njegovog autoportreta koju je generisao AI. Ako tražite Vrt večnih uživanja Hieronymusa Boscha, možete biti usmereni na poganu imitaciju proizvedenu uz pomoć AI. Instagram je nastanjen AI influenserima, veštačkim licima nakalemljenim na stvarna ženska tela, koja se koriste za usmeravanje na internet stranice sa seksualnim sadržajima, koji su takođe proizvod AI. Na OnlyFans žene koriste AI pomoćnike da ih predstavljaju u seksualnim razgovorima sa klijentima. Moja „For You“ stranica na Instagramu uvek je pretrpana čudnim sadržajima sa seksi devojkama zbog mog ličnog i profesionalnog interesovanja za programe optimizacije ženskog lica. U poslednje vreme je puna AI slika poznatih žena u bikiniju, s komentarima botova koji glume ljude i ljudi koji možda glume botove. Mnoge od tih slika izgledaju manje veštački od svojih originala.
Lažne slike pravih ljudi, stvarne slike lažnih ljudi, lažne priče o realnim stvarima, realne priče o lažnim stvarima. Lažne reči preplavljuju naučne radove i profile za upoznavanje i mejlove i sms poruke i nova glasila i sadržaje na društvenim mrežama i oglase za posao. Lažni entiteti dežuraju u čet boksovima kada pokušamo da osporimo račun za medicinske usluge, strpljivi kao sfinge dok se mi mučimo da provalimo kombinaciju koja će nam omogućiti da razgovaramo s ljudskim bićem. Reči i slike se zamućuju i mi se krećemo u sve složenijem lavirintu dopuštenih i zabranjenih puteva, koji služe da nas distanciraju od realnosti – najpre na trenutak, onda na ceo dan, nedelju, tokom predizborne kampanje, možda i zauvek.
***
Nikad nisam koristila ChatGPT, što me svrstava u sve manju manjinu. Četiristo miliona ljudi sad se obraća toj platformi bar jednom nedeljno. Oni koriste ChatGPT iako mu ne veruju: u jednoj anketi, četvoro od desetoro ljudi je reklo da malo ili nimalo veruje da će im ChatGPT dati tačnu informaciju o izborima 2024. Ali stalno nas pitaju zašto se ne bismo sve više oslanjali na tu tehnologiju? Zašto od nje ne bismo tražili savete, prepuštali joj pisanje naših poruka, dodeljivali joj zadatke na projektima? Zašto joj ne bismo dali restoranski meni, zatražili da odluči šta ćemo jesti i onda uživali u najboljoj večeri u svom životu?
Ekološka senka koju baca moj digitalni život već je ogromna. Da budem iskrena, AI mi je odvratan. On pegla naše predrasude dajući im privid neutralnosti. Ponekad halucinira i može postati otrovna projekcija stvarnosti. Što ljudi više koriste ChatGPT, postaju usamljeniji i zavisniji od njega. Nedavnim apdejtom četbot se pretvorio u ljigavu ulizicu: ako mu korisnik saopšti da je prestao da uzima prepisane lekove i napustio porodicu zato što je emitovala sumnjive radio signale, ChatGPT će ga kovati u zvezde kao hrabrog i beskompromisnog tragača za istinom. Nedavno je Mark Zuckerberg rekao u nekom podkastu da prosečna osoba ima samo tri prijatelja mada „potražuje“ petnaest, i da bi tu AI mogao da pomogne. ChatGPT će konkretizovati i preuveličati problem koji je naumio da reši i na taj način sebi dodeliti glavnu ulogu: podsticaće korisnike da se sve manje oslanjaju na sopstvene sposobnosti i unutrašnja sredstva koja im omogućavaju da žive – volju, nagone, osećanje svrhe – u trenutku kada ih mnogi od nas ionako već gube.
Ljudi proizvode AI manipulisane autoportrete na platformama koje mogu zadržati pravo da te slike koriste u oglasima. Prevaranti koriste manipulisane snimke (deepfakes) u video pozivima da bi promenili rasu, pol i glas u realnom vremenu. Kad moja deca budu pred pubertetom, generisanje porno filmova u kojima učestvuju ljudi po našem izboru biće lako, a verovatno i besplatno. Možda njih neće šokirati kao mene ako četbot – recimo nečija virtuelna devojka – podstakne nekog od njihovih vršnjaka da izvrši samoubistvo. Zamišljam budalaste savete koje ću im davati: „Mili moji, mnogo je bolje gledati stvarna, nesavršena naga ljudska tela.“ Da li ću biti u stanju da ih uverim da su jedini valjani delovi mog uma oni koji su se oduprli mamcima interneta umesto da ih progutaju? Moja deca su u uzrastu kad ih najviše na svetu uzbuđuje prilika da nešto urade sami, bez pomoći odraslih. Za samo nekoliko godina shvatiće da ovih dana biti odrasla osoba znači ustupati sve više svojih funkcija mašinama.
Slutim da ću zapamtiti – verovatno maglovito – sedmicu na kraju marta 2025. kao prelomni trenutak. Tada je OpenAI uveo nove alate za generisanje slika na ChatGPT. Korisnici su sad mogli da pretvore svoje fotografije u ilustracije u Gibli stilu – slike sa svadbe, na primer, ili slike svoje dece i, neizbežno, slike pucnjave u školi Kolumbajn i prizore od 9. septembra 2001. Taj trend je dostigao svoj groteskni vrhunac kad je zvanični nalog Bele kuće tvitovao jednu takvu ilustraciju u Gibli stilu: policajac stavlja lisice uplakanoj ženi – imigrantkinji bez dokumenata, osuđenoj za trgovinu drogom, koju je ICE nedavno uhapsio. Bila je to šala, i to uspešna jer je u najvećoj mogućoj meri pokazala razliku između nežnog, gorko-slatkog, duboko ljudskog etosa Studija Gibli i iscerene, dehumanizovane zlobe koja je Trumpov zaštitni znak. Ta slika se pojavila na mom ekranu usred gomile đubreta. Kliknula sam refresh i, kao što sam i želela, slika je nestala.
Jia Tolentino, The New Yorker, 03.05.2025.
Prevela Slavica Miletić
Peščanik.net, 28.05.2025.