Tetka je diskretno i smušeno pokušala da mi sugeriše da sam imao još jednu baku i dedu. Kao da ja to ne znam 😊 Jedino što sam kao dijete manje vremena provodio sa njima. Zato su i slike mutnije.
Neke sekvence ipak pamtim.
***
U uglu prizemne, trošne kuće u legendarnoj Radničkoj ulici, stajao je šporet smederevac. U njemu tinja neka vječna, olimpijska vatra. S vremena na vrijeme baka odškrine vratnice, pa iz čelične utrobe sjevne živi plamen, poigravajući se sjenkama. Radoznale dječje oči se rašire kao mali baloni i plamičak začas bljesne na nas, pa se kontrolisano vrati na mjesto. Nastavi mirno da kukulja i da nas grije, pomaže u pripremi hrane. Stažira u našim životima.
Spoljna, gornja ploča je od dugotrajne upotrebe znala da po'rđa ili dobije neke crne, rebraste naslage, pa je baka znala desetinama minutama ribati i čistiti nekim čudnim četkama i krpama. Poslije bi se presijavao metalnim sjajem, šepureći se po malom trpezarijskom prostoru. Gospodar plamena.
*
Volio sam kad nam Bakana, kako smo je svi odreda zvali, pravi doručak. Uzela bi široku, oblu tavu sa gornjih polica, stavila kašiku masti i poredala nekoliko jaja pored. Kada bi se mast istopila i tiho krenula da cvrči, baka bi hitro polupala spremljena jaja, posolila ih kroz mekano, kružno trenje palca i kažiprsta i usula u tavu. Poslije kratkog intervala i miješanja drvenom kašikom, zahvatila bi pripremljenog, domaćeg kajmaka i smiješala ga u tu žuto-providnu smjesu, čekajući da se ukusni dodatak istopi i sjedini sa kajganom. Bio je to praznik za nepca – ukusan i sladak. Nikad dosta.
Bakana je tako pripremljeno jelo zvala umak jer se od obične kajgane razlikovalo po teksturi ukusa, ali i suvoći obroka. Kajagana bi obično bila suvlja, nekad čak i zapečena, dok bi umak paradirao sitnim lokvicama istopljene i ukusne masnoće masti i kajmaka što se presijavaju u ranom jutru. Sve smo coktali jezicima kad slistimo ovaj „special edition“ kajgane i zalijemo je zatim čašom ledenog domaćeg mlijeka.
Ako još Bela, kako je narastao novi nadimak u njenim osamdesetim godinama, odluči da za sebe i bližnje kuva i kavu nakon toga, onda smo se mogli nadati i desertu. Bilo bi to parče ledene skrame ili skorupa pokupljenog sa emajlirane šerpe u kojoj se još ljuljuška prokuvano, domaće mlijeko, uz dodatak. Bakana bi u iz gornje police dohvatila tanku kartonsku kutiju gdje stoji šećer u kocki, istresla nekoliko primjeraka, pa raspodijelila pravedno – dio onima što piju kavu, dio nama što omotamo hladni, mliječni kajmak oko kocke ili polovine kocke šećera, pa ih nepcima grijemo dok se boje ne istope ili kutnjacima prekratimo omekšale, slatke muke.
Šećerni pečat dana, mur iz djetinjstva koje još ponekad miriše u slikama.
Onda si se mogao samo zavalit’ na kauč da prilegneš i malo odmoriš, kao kakav umorni mačak što se istom nasrkao mlijeka. Sve se brk smješkao, dok su Bakanine žive oči skakutale po nama, smijući se bez prestanka. Osim nadimka koji je narastao tokom interakcije praunučića i bijelih uvojaka bakine kose, samo su joj nekim čudom još trepavice rasle u devetoj deceniji života. Sve se na baki smanjivalo, a trepuške rasle. Kao veliki ljudi smijali smo se, zajedno sa bakinim očima, ovoj pojavi.
***
Ispod nas dreždi bijela jambolija u ulozi ostarjelog pokrivača što prekriva dugačku sofu. Sitno nas bocka po malim, dječjim tijelima. Čisto da smo svjesni uvijek prisutnih životnih nelagoda što čuče oko nas.
Eh, kakva milovanja duše.
Radnička ulica, sitna čeljad i tereni od šljake za tenis. Kuća teta Seke i rođaka Hulija pored nas. Prijedorski Maradona prije pojave pravog Maradone i Mesija u stvarnosti. Čudo sinhroniciteta.
Aristokratija prohujalog vremena i duha, miris djetinjstva. Visoki i zgodni deda Ljubo što nosi svježeg srijemuša ubranog sa obližnjih obala Sane i kosih livada što se naginju u rijeku.
Umak. Topao i ukusan.
I jedina Bakana na svijetu ..
Nezaborav.