Dječaci
iz Splita su ovog vikenda na internacionalnom fudbalskom turniru u Sarajevu
uzvikivali “Ubij Srbina”. Istog dana, u odvojenom incidentu, 10
osoba, od kojih je najstarija imala 27 godina, a najmlađa 20 godina, napali su
u hotelu grupu roditelja iz Beograda. Korišten je suzavac, a lakše je
povrijeđena jedna osoba i to nožem.
Ovog
vikenda incident se desio i u Bijeljini, dvije osobe, dva šesnaestogodišnjaka,
urinirale su u dvorištu džamije.
Slične
vijesti, nažalost, prečesto čitamo, jer na ovim prostorima, čini se da sve
nestaje i propada, izuzev iskrene i zapanjujuće mržnje prema drugim narodima.
Još
veći poraz je što su akteri ovih događaja, u pravilu, generacije rođene nakon
rata.
Odakle
onda, tolika mržnja?
Marko
Romić, psiholog za BUKU kaže da su ovi događaji logična posljedica načina na koji živimo
zadnjih nekoliko decenija- destrukcija i razaranja materijalnih i kulturnih dobara
i destrukcija međuljedskih odnosa koja je zauzela značajno mjesto u životima ljudi: “Sve što se događalo tijekom rata prenosi
se na mlade i oblikuje njihov um i ponašanje. Dio mladih kroz nasilje i
averziju prema drugom i drugačijem pokušava priskrbiti sebi osjećaj da su važni
ili da prave nešto važno. Naravno, glavnina krivnje je na onima koji su u njih
usadili takve izopačene stavove. Sve što se dogodilo na tom dječjem turniru
govori nam da trebamo posvetiti puno više pažnje odgoju mladih ali i onemogućavanju
onih starijih koji truju te mlade svojim izopačenim stavovima i ponašanjima”.
Nažalost,
naglašava psiholog Romić, problem je što dobar dio ljudi u strukturama vlasti
ne želi da se nešto promjeni, jer su upravo na atmosferi straha, tenzija, mržnje i ratnohuškačke
retorike gradili svoju karijeru.
Da
nije bilo toga, kaže, oni sada ne bi bili tu gdje su i zato je teško očekivati
da oni žele bilo kakve promjene.
Ni
društvo, barem ne njegova većina nisu za promjene: “Kao društvo tonemo sve
dublje prihvatajući takve vlasti i odbijajući da učinimo nešto ozbiljnije na
promjeni vlasti, načina i uvjeta života, nametanju zdravijih obrazaca ponašanja”.
Sociologa
Seda Pašića takođe ne čude incidenti koji se učestalo događaju. Oni nam pokazuju da su
ratne rane svježe, da se unutarnacionalistični narativ produbio i da smo još
daleko od normalne situacije. A u slučaju dječijeg turnira u Sarajevu, naglašava,
nije bitno da li je ovo uzvratna reakcija na pređašnje događaje na drugim
dječijim turnirima u Prijedoru ili u Srbiji.
„Svjedoci
smo eskalcije verbalnog i fizičkog nasilja koje odgovara i hrani
kvazipatriotske političke “elite” koje ne bi preživjele ni koliko do
sutra ukoliko bi se situacija na Balkanu stabilizirala i te zemlje postale
normalne i stabilne demokratije. Sada su samo kvazi, lažne, hibridne
političke tvorevine od kojih bježi čitav svijet. Leprozne države u kojima je “
Sistem” taj koji perpetuira nasilje, napetost i nesigurnost kod naciona“,
ističe za BUKU Pašić.
U dva
odvojena incidenta u glavnom bh. gradu, kao pozitivno ocjenjuje to što su
sve političke formacije u Sarajevu i izvan njega osudile incident, a kao negativno
to što je događaj dobio ogroman negativni publicitet- kao da je neko to
priželjkivao, jer medije je potrebno hraniti vijestima svaki dan u zemljama
gdje vijesti faktički i ne postoje. Javni prostor ovih država, podvlači,
kreiraju mediji a ne građani, koji, zbog mirovnog ugovora pravno ne postoje,
tako da se vijesti prave za naciju koja jedva čeka da ustalasaju priče o
ugroženosti, potlačenost i stvarnoj prijetnji od onih drugih.
FUDBAL
JE UVIJEK PODSEBNA PRIČA
A
fudbal je tek posebna priča, jer su fudbalski incidenti okidač koji pravi
atmosferu mržnje, nepovjerenja i nesigurnosti. Ovdje je fudbal, napominje
Pašić, oduvijek bio oruđe politike i kao takav će biti još dugo, sve dokle se
ne reaguje na način na koji je to učinila britanska vlada zabranivši Animals -e
i proganjajući ih na svakom mogućem nivou. „Tada je raspojasana banda koja
je kriva za toliko smrti, ozljeda i uništenih ljudskih sudbina dočekala svoj
kraj na radost engleskih građana koji danas na tribine idu sa porodicom kao na
piknik“, ističe sagovornik Buke dodajući da incident u Sarajevu jeste lokalni ali
su uzroci takvog ponašanja veoma duboki i dosežu do nemoći FIFA i UEFA.
Jer današnji
fudbaleri su uzori i idoli mnogim omladincima, posebno djeci od 11 do 13 godina:
„Na svjetskom prvenstvu u Kataru bilo je malo takvih incidenata, ali čim su
se fudbalski i trenerski starovi vratili u matične zemlje počele su salve
nacionalističkih orgija i uvreda koje FIFA nije sankcionirala te je tako
otvorila put za uspostavljanje patološkog ponašajnog modela koji je prihvatljiv
i nekažnjiv. Psihološka duša djeteta od 11 do 13 godina to upija kao spužva
i taj poremećeni obrazac postaje
normalan i poželjan. Dakle sada imamo izvrnutu situaciju. U divljaštvu ne
prednjače više navijači nego superstarovi. Krivnja za potpunu toksikaciju
prostora fudbala leži na FIFA i UEFA i te institucije su dužne da poduzmu mjere
da bi se spriječilo verbalno, fizičko i emotivno nasilje nad djecom i odraslima“.
KAKO
NAPRAVITI KORAK NAPRIJED
Ali
ako se vratimo na prostore Balkana, ono što posebno zabrinjava Pašića je to
da na ovom i drugim primjerima vidimo penetraciju transgeneracijeske ratne
traume u treću generaciju. Čitavim zajednicama, kaže, treba pomoć i podrška,
i podjeća da je davno, utopijski, predlagao kolektivne detraumatizacije koje bi
omogućile da se živi normalno i da ljudi imaju budućnost, ili bar koncept
budućnosti, koji danas ne mogu ni da izmaštaju. „Ovakav grupni poremećaj je
brana svemu i, kako sada stvari stoje, stanje će se pogoršavati i eskalirati. Do
deeskalacije ćemo pričekati do pojave sljedećih generacija koje su opterećene
vlastitim probitkom i srećom a ne “vrijednostima” i divljaštvom
kolektiviteta na koje su ovdašnje politike nasjele početkom devedestih godina
prošlog vijeka“, zaključuje sociolog Sead Pašić.